Danas 27. kolovoza slavi se sveta Monika, rođena u Tagasti na području sjeverne Afrike u kojem je tada živjelo kršćansko stanovništvo koje je kasnije doživjelo istrebljenje i progone, što se događa i današnjih dana. Ona je majka jedne od najvećih osoba crkvene povijesti – svetog Augustina.
Odgojena je u kršćanskoj obitelji, ali ipak se kao djevojka odala piću. Nakon što ju je stara sluškinja koju je veoma voljela nazvala jednom prilikom pijanicom, čvrstom odlukom uspjela se osloboditi svog poroka. Bila je ljepotica, a udala se za maloposjednika poganina Patricija, čovjeka dobrog srca, ali nagle naravi i sklonog preljubu. Rodila mu je troje djece, od kojih je najstariji sveti Augustin (rođen 354.), čiji su spisi glavni izvor za podatke o Moniki.
Sin tolikih suza ne može propasti
Neprestano se strpljivo i smjerno molila za obraćenje svoga supruga (obratio se na smrtnoj postelji) i sina Augustina koji je bio revan sljedbenik manihejca, heretičkog učenja koje se u to vrijeme raširilo diljem Sredozemlja.
Kako svjedoči sam sveti Augustin u svom remek-djelu „Ispovijesti“, pratila ga je gdje god bi pošao. Majčinska ljubav i revnost za spas Augustinove duše bila je tolika da joj je jednom prilikom svećenik kome je dosađivala i molila ga da ‘nagovori’ Augustina da ostavi manihejstvo i okrene se kršćanstvu rekao: „Što ti je ženo? Pa sin tolikih suza ne može propasti!“.
Sin Augustin ostavio joj je najveći spomenik u svojim ”Ispovijestima”, osobito u IX. knjizi, jednim od najljepših opisa majčinske ljubavi u svjetskoj književnosti. Cijeli je život zahvaljivao za ljubav, vjeru i molitve svoje majke za koju je smatrao da ga je privela istini.
Povijest Crkve i utjecaj svetog Augustina na nju, dokaz je koliko veliko djelo čini nesebična i sebedarna ljubav majke.
Dirljiv opis Augustina – završetak zemaljskog života majke Monike
Završetak zemaljskog života majke Monike ovako u „Ispovijestima“ opisuje njezin sin, sveti Augustin:
“Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan Ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po Tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si Ti: kakav će biti vječni život Svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama Tvoga izvora, izvora života koji je od Tebe.
Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak Ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’
Bolest je bivala sve teža
Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam s upitnim pogledom: ’Gdje sam bila?’
A kad nas je vidjela potresene od žalosti, reče: ’Ovdje ćete sahraniti svoju majku.’ Ja sam šutio i susprezao suze. Moj je brat nešto rekao kao da bi želio i bio sretniji da ona ne umre u tuđini, nego u domovini. Kad je to čula, ona ga s tjeskobom u licu ukori očima što tako nešto misli, a onda pogleda u mene i reče: ’Gledaj što govori!’ Zatim reče obojici: ’Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete.’ Kad je tu misao izrekla riječima, koliko je mogla, zašutjela je. Bolest je bivala sve teža i sve ju je teže mučila…”
