Na današnji dan, 4. rujna, Crkva liturgijski slavi starozavjetnog zakonodavca Mojsija, kojega je Bog izabrao i objavio mu se kao Onaj koji jest, preko kojega je izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva i preko kojega je sa Židovima sklopio Savez na brdu Sinaju.
Papa vidi poslanje Crkve u tome da izvede ljude iz pustinje i dovede ih do Krista koji daje život u punini. Premda u nastavku svog pisma papa tu temu razrađuje na temelju novozavjetnih tekstova, dobro je za bolje razumijevanje prisjetiti se i njezine starozavjetne pozadine.
Naime, lik Crkve koja izvodi ljude iz pustinje i dovodi ih Kristu koji ih uvodi u život, ima svoj pralik u najvećoj starozavjetnoj osobi – Mojsiju koji je izveo Izraelce iz Egipta, vodio ih kroz pustinju, i izveo ih iz nje.
U apostolskom pismu „Porta fidei“, kojim proglašava otvorenje, papa Benedikt XVI. navodi jednu rečenicu iz svoje nastupne propovijedi koju je održao 24. travnja 2005. Ta rečenica glasi: „Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema onome koji nam daje život u punini.“
No, Mojsije nije uveo narod u Obećanu zemlju, nego je to učinio Jošua (Pnz 1,37-38), pralik novozavjetnoga Jošue, Isusa iz Nazareta (Jošua je hebrejski, a Isus je grčki oblik istog imena). Tako se i Crkva sa svojim pastirima poput Mojsija odaziva Božjem poslanju da izvede ljude iz pustinje, ali krajnji cilj tog puta ne postiže Crkva sama, nego Isus Krist koji jedini daje puninu života.
U tom smislu, ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na lik Mojsija, da bismo u njegovu vjerničkom pozivu otkrili elemente koji su prisutni u životu svakoga istinskoga vjernika i Crkve u cjelini. Pri tome će nam od osobite koristi biti plodovi istraživanja suvremenog belgijskog bibličara Jean Lous Ska-a.
1. Mojsije je kao i Crkva „izvađen iz vode“
Svima je poznata priča o Mojsijevu rođenju u nepovoljnim prilikama za židovski narod koji se nalazio u egipatskom ropstvu, kako je opisano u prvim poglavljima Knjige Izlaska. Budući da je faraon naredio da se pobiju sva muška novorođena djeca, Mojsijeva majka je tri mjeseca krila svoga sina, a onda ga u košari pustila niz rijeku, gdje ga je našla i posvojila faraonova kći, davši mu ime Mojsije „jer sam ga – reče – iz vode izvadila“ (Izl 2,10).
Ta scena, u kasnijoj kršćanskoj interpretaciji, simbolizira krštenje u kojem svaki krštenik postaje članom Crkve, te se slikovito može reći da je svaki krštenik kao i Mojsije izvađen iz vode i spašen od smrti.
2. Mojsije je od Boga pozvan u teškim okolnostima
U opisu Mojsijeva poziva Knjiga Izlaska najprije donosi nekoliko podataka koji nam pomažu shvatiti u kakvim ga je okolnostima Bog pozvao da oslobodi narod iz egipatskog ropstva. Tu se ne radi samo o općenito lošem stanju, koje se tiče čitava porobljena naroda, nego i o osobnim okolnostima Mojsijeva života. Nakon što je kao dijete sretno izbjegao smrt, može se pretpostaviti da je Mojsije na faraonovu dvoru proveo bezbrižno djetinjstvo i mladost, o čemu se u Bibliji ne donose nikakvi detalji. No, kada je odrastao, a prema židovskoj predaji, bilo mu je tada četrdeset godina, jednom je došao među svoj narod i prvo što je vidio bilo je to kako jedan Egipćanin tuče Hebreja.
U tom času pokazao se Mojsijev pravi identitet.
On brani svoga brata i ubija Egipćanina. No, time priča ne završava. Drugi dan Mojsije je opet došao među svoj narod i sada susreće dvojicu Hebreja kako se svađaju. I ovoga puta intervenira stajući na stranu slabijeg protiv jačega, na stranu potlačenog protiv tlačitelja i kaže mu „Zašto tučeš svoga druga?“. Međutim, ovaj mu odgovara: „Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?“ (Izl 2,11-14). Tako Mojsije, koji je i u jednom i u drugom slučaju stao na stranu slabijega, i borio se za pravdu, dobiva prvu lekciju: koliko god namjere bile dobre, pravda se ne može uspostaviti nasiljem.
Nasilje ne postiže ništa drugo, nego samo rađa novo nasilje.
Plod Mojsijeva nasilnog utjerivanja pravde bio je taj da ga je najprije odbacio jedan od njegovih sunarodnjaka, a potom ga je htio pogubiti i faraon koji je u međuvremenu čuo sve što se dogodilo. Mojsije se tako i iznutra i izvana našao u svijetu nasilja iz kojega želi pobjeći, te odlazi u midjansku pustinju gdje se oženio s jednom od sedam kćeri tamošnjeg svećenika Jitra (Izl 2,15-22). Prema židovskoj i biblijskoj predaji tu je proveo drugih četrdeset godina svoga života sve dok jednog dana, pasući stado svog tasta Jitra, nije na jednom brdu ugledao gorući grm koji ne sagorijeva.
I taj naoko mali podatak kako je Mojsije pasao stado svoga tasta Jitra, a ne svoje vlastito, govori o njegovu podređenom položaju u novoj obitelji.
Tako je u trenutku u kojem ga Bog poziva, Mojsije čovjek u višestruko nepovoljnom položaju. Iza sebe ima neuspio pokušaj da pravdu postigne nasiljem. Potom je pobjegao od nasilja koje se okrenulo na njega i na koncu, oženivši se, umjesto da bude glava obitelji, postaje sluga svog tasta. Lekcija koju Mojsije, a s njime i Crkva, može naučiti glasi: Bog koji poziva na poslanje oslobođenja iz ropstva ne čeka da se stvore neke povoljnije okolnosti, nego izabire upravo one u kojima se može što jasnije pokazati da je na djelu on i njegova milost, a ne samo čovjek i njegova slabost.
3. Mojsijeva znatiželja kao znak vjere koja traži razum
Kada je Mojsije ugledao gorući grm rekao je: „Hajde da priđem i pogledam taj veliki prizor: zašto grm ne sagorijeva?“ (Izl 3,3).
Tu se otkrio još jedan element njegova identiteta – Mojsije pripada onoj vrsti ljudi koja se može čuditi i usuđuje se pitati što je to što vidi.
Ima mnogo ljudi koji vide, a da ne vide, koji se ne usude gledati, i radije se prave da ne vide. No, Mojsije je bio sposoban prihvatiti novo iskustvo. Htio je saznati zašto grm gori, a ne izgara (Izl 3,3). Na neki način, Mojsije je postupio slično djetetu koje, za nama običnu stvar, pita: Zašto? Ponekad se roditelji i ostali odrasli nađu u neprilici da pruže jednostavan odgovor, na tako kratko i jasno pitanje.
Zašto?
Jean Louis Ska ovdje donosi jednu sliku uspoređujući Mojsija s poznatim fizičarom Isaakom Newtonom u isto tako poznatoj anegdoti o jabuci, bila ona povijesno istinita ili ne. Naime, od kada postoji svijeta i vijeka jabuke padaju sa stabla, ali Newton je postavio pitanje zašto jabuka pada dolje na zemlju, a ne odleti gore u nebo. Na to pitanje mnogi su se vjerojatno podrugljivo nasmijali čudaku koji postavlja pitanje o onom što „svi znaju“. Međutim, to pitanje stvorilo je teoriju o sili teže, koja nam pomaže da bolje razumijemo kako funkcioniraju fizički zakoni u svijetu. Tako i Mojsije pripada skupini velikih mislilaca koji su imali hrabrosti postavljati istovremeno jednostavna i bitna pitanja. Teolog Romano Guardini rekao je da na mnoga od tih pitanja ne možemo odgovoriti, ali moramo s njima živjeti. Drugim riječima, sam život je jedno veliko pitanje na koje se ne može dati konačan odgovor, nego je to pitanje koje se živi u otvorenosti vjere koju je Mojsije pokazao uputivši se prema gorućem grmu.
To je vjera koja je, u stvarnosti koja okružuje čovjeka, sposobna vidjeti čudo života, i koja u traženju odgovara na svoja pitanja, ne nalazi samo teoretska objašnjenja, nego susreće Boga.
4. Mojsiju se objavio Bog koji vidi, čuje, zna i djeluje
Kakav je Bog koji se objavio Mojsiju u gorućem grmu? Uz otajstvenost neizreciva imena, Bog se predstavlja Mojsiju na veoma konkretan način. On kaže da je vidio nevolje svoga naroda, čuo njegov vapaj iz ropstva, i upoznao njegovu patnju (Izl 3,7). Prema tome, to je Bog koji ima oči da vidi, uši da čuje, i srce da razumije. Bog je čuo vapaj svoga naroda, koji je sličan krvi nevinoga Abela koja je vikala iz zemlje (Post 4,10). Vapaj o kojemu se govori u Izl 3,7 nije samo jauk nekoga tko stenje pod teretom koji mora nositi, nego krik potlačenog naroda koji vapi za pravdom, a Bog koji čuje taj vapaj jest sudac koji intervenira da bi pravdu uspostavio. On sam kaže: „Sišao sam da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju kojom teče med i mlijeko…“ (3,8).
No, kako je Bog sišao i kako će izbaviti svoj narod?
Biblija je puna Božjih silazaka u svijet, ali je svima zajedničko ovo: Bog silazi šaljući ljude.
Tako je poslao Mojsija i sve proroke na koje je sišao njegov Duh, da bi na koncu, u potpunosti sišao u svome Sinu Isusu Kristu. To je posljednji Božji silazak, ali se on do Dana Kristova ponovnog dolaska u slavi, nastavlja u sakramentima Crkve koja je, poput Mojsija, Božje sredstvo za oslobođenje svoje djece i čitavog svijeta. U tom poslanju Crkva opet, poput Mojsija, treba prihvatiti Božju pedagogiju, po kojoj će, malo po malo naučiti vidjeti ono što Bog vidi, čuti ono što Bog čuje i spoznati ono što Bog zna. Do događaja s gorućim grmom, Mojsije je za dobar cilj upotrebljavao lošu strategiju. Da bi izbavio svog sunarodnjaka kojega je tukao Egipćanin, upotrijebio je snagu i nasilje (Izl 2,11-14).
Međutim, to mu se okrenulo u neuspjeh. Sada ga Bog uči da je jedini način oslobođenja iz ropstva iskazivanje štovanja Bogu (Izl 3,12), to jest poslušnost njegovim zapovijedima.
5. Mojsijeva opiranja – znak istinskog odnosa s Bogom
U opisu Mojsijeva susreta s Bogom u gorućem grmu Knjiga Izlaska navodi pet njegovih opiranja Božjem pozivu. Prvo opiranje glasi „Tko sam ja?“ (Izl 3,11). Drugo je „Što ću reći? Kako ti je ime?“. Treće je „A ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me?“. Četvrto je „Ne znam govoriti.“ (Izl 4,10). I na koncu, kada je sve iscrpio kaže: „Oprosti, Gospodine, ne bi li poslao koga drugoga.“ (Izl 4,13).
Jesu li ta opiranja još jedan znak Mojsijeva identiteta? Svakako.
Već su navedene mnoge njegove slabosti, i slika Mojsija kao čovjeka koji bježi od odgovornosti nije nam strana. No, ipak se ne radi samo o tome. Mojsijeva opiranja prije svega znače da je njegov susret s Bogom bio istinit i potresan. Nije riječ o površnom doživljaju koji sa sobom ne donosi nikakvih zahtjeva.
Stoga, Mojsijevo opiranje, koje susrećemo i kod drugih proroka, nije znak njegova kukavičluka, nego autentičnosti njegova poziva.
Božji poziv koji u ljudskom srcu ne bi nailazio na opiranja vjerojatno je površan i vođen previše ljudskim motivima. Tako je i s vjerom. Samo onaj čovjek koji svoju vjeru živi u borbi s kušnjama i opiranjima, i suočava je s pitanjima stvarnosti koja ga okružuje, pokazuje autentičnost svoga odnosa s Bogom. U toj borbi Bog obećava svoju pomoć, kao što je to obećao i Mojsiju, ali to ne dokida proces rasta u vjeri nego je njegov sastavni dio.
6. Mojsijeva nedovršenost
Znak autentičnosti Mojsijeva poziva jest i to da on nije uveo narod u Obećanu zemlju, niti je sam u nju ušao. Biblija tu činjenicu opisuje veoma teškim riječima ukazujući na slabosti vjere i pouzdanja kako čitava naroda, tako i njegova predvodnika Mojsija.
Na jednome mjestu u Knjizi brojeva Bog kaže Mojsiju: „Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?“ (Br 14,11), a onda se tuži i na samoga Mojsija i njegova brata Arona: „Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.“ (Br 20,12).
Taj način izražavanja može nas zbuniti, i staviti nam u prvi plan negativne aspekte Mojsija, Arona i čitava naroda. No, poruka koja stoji ispod površine tih riječi zapravo se odnosi na to da dovršenje procesa oslobođenja iz ropstva, izlaska iz pustinje i ulaska u Obećanu zemlju nije u ljudskim, nego u Božjim rukama. Ono što pada na čovjeka jest odazvati se Božjem pozivu te unatoč svim opiranjima, sumnjama i padovima ne odustati od započetog puta. Tako je i s Crkvom i pastirima u njoj, kako se izražava papa Benedikt XVI.
U život u punini ne ulazimo sami niti nas u nj uvodi crkvena hijerarhija. No, time zadaća Crkve i njezinih pastira u ovome svijetu nije nipošto sporedna ili proizvoljna. Kao što je Bog izabrao Mojsija, a ne nekog drugog (usp. Izl 4,13) da izvede Izrael iz Egipta i vodi ga kroz pustinju, tako danas izabire Crkvu, a ne neku drugu ljudsku instituciju, da izvede svijet iz pustinje i dovede ga u zajedništvo sa svojim sinom Isusom Kristom, koji je jedini put, istina i život u punini. U tom smislu, i slabosti Crkve i pastira u njoj, koje pred očima svijeta često dolaze u prvi plan, nisu samo znak njezine istinske nesavršenosti nego i njezina istinskog poziva koji ne dolazi od ljudi, nego od Boga koji „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1Tim 2,4)
dr. fra Domagoj Runje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
