Tomislav Vuković: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ sadrži niz nedorečenosti što dovodi u sumnju autentičnost nekih dijelova

Foto: www.pulafilmfestival.hr

Hrvatski film redateljice Dane Budisavljević »Dnevnik Diane Budisavljević« već dulje je vrijeme u središtu hrvatskoga javnoga mnijenja jer je, uz ostalo, nakon što je premijerno prikazan na nedavnom Pulskom filmskom festivalu, proglašen najboljim filmom festivala, a dobio je i nagradu publike, kao i nagrade za najbolju režiju, montažu i glazbu. Film prema riječima redateljice u jednom intervjuu »isprepliće igrane dijelove koji su rekonstrukcija ‘Dnevnika’ i dokumentarna svjedočanstva preživjelih«. Ne ulazeći u umjetničke kriterije, a posebice ne u plemenitu redateljičinu namjeru da osvijetli pozitivne likove i događaje iz toga teškoga povijesnoga razdoblja, treba radi što boljega rasvjetljavanja povijesnih činjenica usredotočiti se na temelj cijele priče – spomenutu knjigu »Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.« (Hrvatski državni arhiv Zagreb i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Zagreb, 2003.). Naime, odmah na početku treba otvoreno reći da neke stranice »Dnevnika«, objavljenoga 2003. godine, posebice njegovo kasnije tumačenje i nametnuta percepcija u većem dijelu javnosti nameću brojna historiografska pitanja, piše Tomislav Vuković za Glas koncila.

Igor Vukić: Zlatna arena izmišljenoj priči o Diani Budisavljević, a Vrdoljak nepodoban kao i i 1969. za istinitu priču ‘General’

(VIDEO) Redateljica ‘Dnevnika Diane Budisavljević’: ‘Alojzije Stepinac odigrao je krucijalnu ulogu pri spašavanju djece’

2. ožujka 1882. dr. Julije Budisavljević – kako je Stepinac s obitelji Budisavljević pomagao i udomljavaju djecu s Kozare?

Biskup Košić: ‘Zahvaljujući Stepincu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece, ta djeca nisu ubijana kako tvrde neki povjesničari’

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Stepinac će prestati biti kontroverzan kad se osudi komunistička ideologija

Spašavanje u ratnim okolnostima tako velikoga broja djece, koji se kreće u rasponu od 10 000 do 12 000, skupa s određenim brojem odraslih osoba, sigurno nije moglo biti izvedivo bez odobrenja i potpore ondašnjih državnih vlasti.

Tako u putnom nalogu izdanom upravo Diani Budisavljević 28. srpnja 1942. u Zagrebu s potpisom dr. Kurta Huhna, predsjednika Hrvatskoga crvenoga križa NDH, uz ostalo doslovce stoji: »Prema saopćenju Ministarstva udružbe 58030-I-2 od 27. srpnja o.g. ima se organizirati preuzimanje i prijevoz djece iz sabirnih logora Jasenovac, Mlaka i Uštica, koje dužnosti ima izvršiti posebna komisija, na čelu s dr. Franjom Perša, nadzornikom Ministarstva udružbe.

Potpuno istovjetne dozvole ustaške su vlasti izdale i suradnicima Diane Budisavljević, kao npr. predsjednici Sestara Crvenoga križa, »Sestri Dragici Habazin, dobrovoljnoj bolničarki H.C.K.«, kako to stoji u ovjerenom formularu izdanom također 27. srpnja 1941.

Da ne bude zabune, nije riječ o djeci logorskim zatočenicima, koje bi Diana Budisavljević sa suradnicima spašavala od pogubljenja, što sugerira apsurdni podatak JUSP-a Jasenovac o tobože 20 101 ubijenom djetetu u logoru, nego o zarobljenim izbjegličkim kolonama stanovništva sjeverozapadne Bosne u kojima je bio i velik broj djece, dovedene nakon vojnih operacija u lipnju i srpnju 1942. na planinama Kozare i Prosare.

Treba također reći da su ustaške vlasti Budisavljevićki i ranije izdale sličnu potvrdu/dopuštenje, o čemu ona i piše u svom dnevniku 26. veljače 1942. Često isticanje nekih »povjesničara« da se svaki put kada bi odlazila u akciju spašavanja djece nalazila »u smrtnoj pogibelji«, »životnoj opasnosti« i tomu slično očito je plod ideološke zadrtosti, a ne znanstveno utemeljenih činjenica.

Nije zgorega reći da su ustaše i na nižim razinama pomagali spašavanje kozaračke djece, o čemu Diana piše u »Dnevniku« u zabilješci od 4. kolovoza 1942.: »Sestre su jako nezadovoljne. Neće pomoći djecu odvesti u kuće. Raspravljam s liječnikom, jer ni on ni njegove sestre ne žele pomoći. Konačno mi pomažu mladi ustaše koji su dovezli kola.«

U cijeloj toj priči posebno su šokantne neke nedorečenosti i ozbiljne neprincipijelnosti, što dovodi u sumnju autentičnost nekih dijelova objavljenoga hrvatskoga prijevoda »Dnevnika«.

Prvi je, uvjetno rečeno, tehničke naravi. Naime, ako je vođenje osobnoga dnevnika isključivo plod autorovih zabilješka o događajima i ljudima, subjektivna i često emotivna pristupa, što nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost, smije li bilo tko, u bilo čije ime i zbog bilo kojega razloga intervenirati u tekst…

Npr. u zabilješci od 28. svibnja 1942. o posjetu zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu piše: »Bili smo ošamućeni velikim obećanjima koja smo dobili.« No odmah u zagradi pridodan je nečiji komentar: »Ali se nisu ostvarila.« Logično je pitanje – ako je citirana zabilješka pisana 28. svibnja 1942., kako je autorica dnevnika mogla unaprijed znati što će biti ili ne će biti ostvareno? Ili se nakon mjesec ili dva, ili jednu ili dvije godine kasnije »vratila« svojoj zabilješci s tim ispravkom ili nadopunom, u što je doista teško povjerovati?

Druga je začuđujuća neprincipijelnost objavljenoga »Dnevnika« da se na njegovim stranicama imenom i prezimenom spominje stotinjak osoba s kojima se Diana susretala, organizirala i provodila akciju spašavanja djece, i o kojima se u fusnotama spominju kratke biografije i dužnosti. Jedino je bez imena i podataka ostala pomalo misteriozna osoba »gđa Šepić«, s kojom je Diana također tijesno surađivala i koju u »Dnevniku« spominje nekoliko puta, npr.: »Poslijepodne (21. kolovoza 1942., op. a.) odlazim zajedno s gđom Šepić gđi dr. Bošnjaković. (…) Poslijepodne (4. prosinca 1942., op. a.) sastanak s gđom Šepić na Josipovcu. (…) Zatim odlazim u Zavod za gluhonijeme i preuzimam pakete (5. prosinca 1942., op. a.)… Tamo me naziva gđa Šepić i javlja da se na mene na Josipovcu već nestrpljivo čeka« itd.

Pitanje je kako to da se izdavači »Dnevnika« nisu barem malo potrudili doći do osnovnih podataka o misterioznoj osobi, za razliku od svih drugih, pa i manje značajnih?

Diana Budisavljević i nadbiskup Stepinac

Redateljica filma Dana Budisavljević u nedavnom je razgovoru za RTL ustvrdila: »Što se Stepinca tiče, postoje zapisi. Diana se susretala s njim nekoliko puta, ljutila se na njega jer je smatrala da može više, ali odigrao je jednu krucijalnu ulogu krajem 1942. i to se u filmu spominje. Ono što je zanimljivo, Dianin suprug želio je svjedočiti u korist Stepinca, ali tužitelj Jakov Blažević to nije prihvatio.« Međutim, redateljičine pozitivne ocjene o Stepincu teško imaju uporišta u hrvatskom izdanju »Dnevnika«.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Dakle, uz još jedan kasniji potpuno »neutralan« susret bez komentara 1. siječnja 1943. i relativno pozitivno intoniran 23. siječnja 1943., nadbiskup u »Dnevniku« nije nimalo pozitivan. To pomalo začuđuje jer je o njegovoj bezuvjetnoj spremnosti u spašavanju djece svjedočio Dianin najbliži suradnik zagrebački Srbin dr. Marko Vidaković, koji je skupa s njom utemeljio humanitarnu udrugu »Dječja akcija«. On u izvješću o radu udruge, koji je napisao u Zagrebu g. 1945., u prilično drukčijem tonu opisuje njihov susret s nadbiskupom: »Sa gđom Budisavljević posjetio sam tadašnjeg nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, prikazavši jadnu situaciju među djecom zamolivši hitnu pomoć… Nadbiskup je odmah primio i prihvatio naš prijedlog uvrstivši tu akciju u ‘Caritas Nadbiskupije Zagrebačke’… u času, kada je nadbiskup Dr. Stepinac pružio svoju pomoć i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu, i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla.« Kod te je tvrdnje ostao i pred istražiteljima Ozne, koji su ga nakon rata uhitili.

Previše je, kao što se vidi, historiografskih upitnika, nepoznanica i sumnja jer su komunistički gospodari ljudskih života nakon rata postali i, uvjetno rečeno, apsolutni vlasnici povijesnih činjenica (i u Dianinu »Dnevniku«), pri čemu su ukrali hrvatskomu narodu velik dio njegove stvarne povijesti!

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/Glas koncila