Trpimir Vedriš: Historiografija počiva na revizionizmu

Foto: narod.hr

Dr. sc. Trpimir Vedriš (Zagreb, 1976.) je docent na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje održava kolegije iz hrvatskog srednjovjekovlja i povijesti kršćanstva. Autor je niza znanstvenih članaka u kojima se ponajviše bavi hagiografijom i svetačkim kultovima između kasne antike i kasnog srednjeg vijeka; suurednik je više zbornika, među kojima su i Hagiologija: kultovi u kontekstu (2008.) te Saintly bishops and bishops’ saint (2012.) te Imperial spheres and the Adriatic: Byzantium, the Carolingians and the Treaty of Aachen (812) koji će se pojaviti ove godine u izdanju prestižne izdavačke kuće Routledge. Povod razgovoru njegovo je autorstvo triju poglavlja (Pokrštavanje i rana kristijanizacija Hrvata, Crkva i vjerski život te Balkanske sklavinije i Bugarska) u sintezi hrvatske povijesti Nova zraka u europskom svjetlu u izdanju Matice hrvatske (2015.). Donosimo vam intervju koji je dr.sc.Vedriš dao u Glasu koncila.

Govoreći o počecima svojih znanstvenih interesa, dr. Vedriš ističe: „Možda će nekoga iznenaditi, no na bavljenje hagiografijom i kultom svetaca potaknuo me moj tadašnji mentor prof. Neven Budak. Razvoju toga interesa – u smjeru proučavanja povijesti kršćanstva – umnogome je pridonio, nekoga će opet iznenaditi, poslijediplomski studij na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Kako god bilo, sretan spoj navedenog rezultirao je pokretanjem više kolegijâ iz povijesti kršćanstva u sklopu diplomskog studija povijesti na Filozofskom fakultetu.“

Predstavljajući začetke zamišljenog sedmosveščanog niza o povijesti Hrvata, Trpimir Vedriš kaže kako Nova zraka u europskom svjetlu „ne slijedi za našu historiografiju uobičajen monografski tip historiografskih pregleda nacionalne povijesti. Riječ je o modelu čiji je uzor zbornički niz The Cambridge Medieval History, izdavača Cambridge University Press, gdje stručnjaci, autoriteti za pojedina područja, sastavljaju poglavlja o svojim temama. Ukratko, vrijednost tog projekta, među ostalim, jest u tome što je rezultat zajedničkoga truda skupine uglavnom mlađih autora. Među hrvatskim predšasnicima prvi svezak Matičine sinteze slijedi značajan projekt HAZU Hrvatska i Europa (1997.), osvježavajući hrvatsku historiografiju doprinosima recentne međunarodne medievistike.“

Povezujući ovu Matičinu povijest Hrvata sa sličnim primjerima starijih komparativnih sinteza hrvatske povijesti, dr. Vedriš drži zanimljivim usporediti je s prvim sveskom Historije naroda Jugoslavije (1950.): „Uzmimo tri temeljne točke hrvatskog ranog srednjovjekovlja, tog simbolički ‘zlatnog doba’ hrvatske povijesti: proces kristijanizacije, nastanak srednjovjekovne hrvatske države, te oblikovanje onoga što će postati hrvatskim nacionalnim identitetom. Sve tri točke u su ondje, očekivano, obrađene na potpuno drugačiji način. Recimo – govoreći iz perspektive poglavlja koja sam napisao – u povijesnom pregledu iz 1950. ne samo da gotovo da nije bilo govora o procesu kristijanizacije, već se i samo pokrštavanje jedva spominjalo.“ Što se tiče okolnosti u kojima je nastajala, Vedriš pojašnjava kako je Historija naroda Jugoslavije „također bila zajednički projekt“, no „pisan u novonastaloj državi, s namjerom da stvori nešto poput priručnika nacionalne povijesti – ‘narodi’ iz naslova su mišljeni kao nešto što će postati jednim narodom. Razmišljajući o kontekstu proučavanja hrvatske povijesti, zanimljivo je uočiti razlike između tog povijesnog pregleda i onog Matičinog, koje dijeli tek nešto više od pola stoljeća.“

„Kolege iz inozemstva znali su me pitati ne mislim li da je hrvatska historiografija po izlasku iz ‘jugoslavenskog konteksta’ bila osiromašena. Drugim riječima, nije li postala uskom u usporedbi s jugoslavenskom poviješću – koja bi mogla predstavljati širi okvir za njezino tumačenje. Najčešće bih im odgovorio da je ‘jugoslavenski historiografski okvir’ smještao Hrvatsku u povijesni kontekst kojemu ona često nije pripadala, a pritom zanemarivao okruženje koji je za nju izrazito relevantno – od Italije i alpskog prostora pa do šireg panonskog okružja. Ukratko, kod Matičina projekta svidjelo mi se to što je zahvaćen širok kontekst hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, ne isključujući onaj ‘južnoslavenski’, ali umnogome naglašavajući odnose Hrvatske s Rimom, Francima, Venecijom, Mađarima…“

Budući da je jedna od glavnih tema njegova poglavlja o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom i distinkcija između pokrštavanja i kristijanizacije, dr. Vedriš ukratko objašnjava kako je „važno razlikovati proces inicijalnog pokrštavanja, to jest krštenja pojedinaca, od kristijanizacije koja je proces ‘pokršćanjivanja’ zajednice u raznim društvenim i kulturnim očitovanjima. Dočim je onaj prvi, simbolički toliko značajan proces često podrazumijevao prihvaćanje kršćanstva od strane elita, a u hrvatskom ga se kontekstu može datirati između kasnog 8. i sredine 9. stoljeća, drugi je proces potrajao desetljećima, ako ne i stoljećima. Na neki način on, nasuprot procesima dekristijanizacije, traje i danas.“

Održavajući seminar koji obrađuje suvremene predodžbe srednjovjekovnoga kršćanstva, a koje su u velikom broju primjera simplificirane i jednostrane, prof. Vedriš, na upit je li kritika srednjega vijeka kao „mračnoga“ zapravo ponajprije kritika kršćanstva, odgovara: „Način na koji se danas u popularnoj kulturi prezentiraju i srednji vijek i povijest kršćanstva često počiva na neznanju i predrasudama. U tom se kontekstu kritika srednjega vijeka uistinu često koristi kao kritika kršćanstva u širem smislu, pa i Crkve kao institucije danas. Zgodno je podsjetiti na ono što je Umberto Eco opisao kao ‘deset srednjih vjekova’, različitih koncepata ili slika srednjeg vijeka koji u suvremenoj kulturi zadobivaju različite funkcije. Tako shvaćeni ‘srednji vjekovi’ često služe kao pozornica na koju se projiciraju suvremeni problemi. Što se tiče srednjeg vijeka kao ‘mračnoga’, znakovita je uporaba tog toposa u političkom govoru. Nedavno smo u više navrata od predsjednika vlade i ministra znanosti mogli čuti izjave o srednjem vijeku s eksplicitno naglašenim negativnim značenjem. Zaista, u javnom govoru pojam srednjeg vijeka ponekad još uvijek znade služiti kao retorička batina za mlaćenje neistomišljenika.“

Dr. Vedriš je među povjesničarima i intelektualcima koji su u veljači 2016. godine potpisali peticiju potpore bivšem ministru kulture, „kolegi iz struke koji je po svemu ozbiljan povjesničar“, Zlatku Hasanbegoviću. „Peticiju sam potpisao jer sam smatrao da je napad koji je uslijedio na njega nakon što je izabran za ministra bio iracionalan i, zapravo, anticivilizacijski. Ne sjećam se da se ikada prije dogodio takav orkestrirani napad udruga civilnog društva, medija i javnih osoba na kredibilitet Hasanbegovića kao intelektualca i javne osobe. U tom se slučaju na znakovit način očitovala i sva opasnost internetske komunikacije, na što je Marshall McLuhan već davno upozorio govoreći o ‘globalnom selu’, gdje trač i neprovjerene informacije u trenutku mogu napraviti ogromnu štetu ugledu javne osobe.“

Što se tiče često upotrebljavane floskule o „povijesnom revizionizmu“, dr. Vedriš, upozoravajući kako povjesničari „istražuju ono što se dogodilo, a ne što se trebalo ili moglo dogoditi“, zaključuje: „U kontekstu povijesne znanosti govoriti o revizionizmu kao o eksplicitno lošoj pojavi može samo netko tko nema pojma o tome što je povijest. Želimo li biti malo precizniji, možemo govoriti o ideološkom ili političkom revizionizmu, koji podrazumijeva svjesno ideološko-političko iskrivljavanje procesa i rezultata povijesnog istraživanja – što je neupitno loše. No, kada se radi o samoj činjenici preispitivanja postojećih paradigmi unutar historiografije, treba reći da ona zapravo počiva na revizionizmu.“

„Kad baveći se srednjovjekovljem otkrijete dokument koji baca novo svjetlo na neki problem, morate rekontekstualizirati prethodne zaključke. U ranosrednjovjekovnom kontekstu, otkriće novog groblja s određenim karakteristikama ukopa može promijeniti sliku procesa kristijanizacije. Po očitoj analogiji, otkriće stotina masovnih grobnica s kraja 2. svjetskog rata jednostavno prisiljava na promjenu tumačenja okolnosti u kojima su se pogubljenja dogodila. U tom kontekstu izraz ‘povijesni revizionizam’ uistinu često nije više od fraze koja, poput neupućenog brbljanja o srednjem vijeku, služi diskreditiranju neistomišljenika u najboljem, ako ne i zataškavanju prave zlouporabe prošlosti, u najgorem slučaju.“

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/glas-koncila

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.