Međunarodni dan žena, 8. ožujka, čiji korijeni sežu u pokret radnica u SAD-u početkom 20. stoljeća, komunistička je diktatura u Europi pretvorila u ideološki blagdan i slavila ga na pompozan način. Dana 8. ožujka ženama su se službeno dijelili crveni cvjetovi i pio se alkohol.
> ‘Huda jama – strogo čuvana tajna’: pletenice svjedoče – komunisti su žive zazidali i žene i djecu…
Europska platforma za sjećanje i savjest želi svratiti pažnju na činjenicu da je komunistički režim bio iznimno okrutan prema ženama.
Iz političkih razloga, žene bi bile pogubljene nakon namještenih suđenja ili bez suđenja, ubijene dok su pokušavale pobjeći preko željezne zavjese, poslane u zatvore, koncentracijske logore i radne logore gdje su nebrojene od njih nestale; žene su mučene, uskraćivano im je dostojanstvo te su na mnoge druge načine progonjene. Ženama koje su preživjele komunistički progon teže je govoriti o traumi koju su pretrpjele nego muškarcima.
Europski parlament svojom Rezolucijom o povijesnom sjećanju u kulturi i obrazovanju u Europskoj uniji od 19. rujna 2019. podupire prijedlog za Platformu europskog sjećanja i savjesti kojom se želi ustanoviti međunarodno pravosudno tijelo za bavljenje najtežim zločinima komunističkih diktatura. Jedan od temeljnih zahtjeva Platforme je otvaranje svih arhiva iz komunističkog razdoblja.
Prijašnjih je godina Platforma europskog sjećanja i savjesti pozvala međunarodnu zajednicu da se oda priznanje i počast nebrojenim milijunima žena čija su temeljna ljudska prava pogažena tijekom komunizma.
U nastavku je galerija fotografija nekih od žena koje su komunisti pogubili u 20. stoljeću.
Na ovim fotografijama nema nijedne vlasnice pletenica iz Hude jame. Na fotografiji koju možete pogledati u nastavku nema žena smaknutih nakon završetka II. svjetskog rata.
Ideološki sljedbenici jugoslavenskog totalitarnog komunističkog poretka o tome ne žele govoriti i grčevito se bore da to i nadalje ostane stroga tajna.
Iako su već donesene razne međunarodne, državne, društvene, političke i etičke osude takve pojave, taj zločin i to zlo još uvijek nisu ni približno u javnosti osviješteni, pa će tako u povijesti jednom ostati zabilježena i sramotna činjenica da slovenske i hrvatske državne vlasti ni danas, u 21. stoljeću, ne znaju što učiniti s tolikim posmrtnim ostatcima i kako se prema njima odnositi, prije svega ljudski, a onda i civilizacijski.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
