Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini od svih svetaca kojima su posvećene njihove crkve najdraži je, čini se, sveti Ivan Krstitelj. Naime, jedno od najstarijih svetišta u cijeloj BiH svetište je u Jajcu posvećeno upravo Ivanu Krstitelju gdje su tijekom stoljeća zabilježena čudesna ozdravljenja na bolesničkoj misi na koja ni današnja suvremena medicina nema odgovor osim da je to zagovorom svetoga Ivana Krstitelja koji se slavi 24. lipnja.
Mi smo ovih dana obišli dva svetišta posvećena Ivanu Krstitelju. Prvo je u župi Uzdol, u Općini Prozor-Rama.
Smjestili smo se 22. lipnja u planinarskom domu na planini Makljen koja dijeli Bosnu od Hercegovine. Mnogi se i inače pitaju gdje završava Bosna, a gdje počinje Hercegovina. Nitko nema precizan odgovor, ali geografi tvrde da je upravo planina Makljen iznad grada Prozora ta nevidljiva granica.
Naime, svi potoci i rijeke koji se slijevaju u rijeku Vrbas, a ona se ulijeva u Savu, prema tvrdnjama geografa pripadaju području Bosne, a s druge strane Makljena prema Prozoru i južnije, svi potoci i rijeke koji se ulijevaju u Neretvu, a ona pak ide u Jadransko more, po geografima, trebala biti Hercegovina. I doista, kada se popnete na vrh Makljena (1.130 m nadmorske visine) imate dojam da ste na krovu Bosne i Hercegovine. U podnožju je općinsko središte Prozor-Rama koje s okolnim selima broji 14.280 stanovnika od čega je 75 posto Hrvata i 25 posto Bošnjaka. Gledajući s Makljena, desno je akumulacijsko Ramsko jezero, a lijevo mjesto Uzdol, prvi cilj našega putovanja.
Spomenik u Uzdolu za 41 civilnu i vojnu žrtvu pokolja Armije BiH
U nedjelju 23. lipnja, dakle dan prije svetkovine Svetoga Ivana Krstitelja, u mjestu Uzdol otkriven je spomenik svim poginulim civilima i vojnicima na ramskome području, a taj dan ujedno je i dan iseljenih župljana župe Uzdol. Rama nije samo općinsko središte, nego i naziv šireg kraja koji obuhvaća šest župa. U Gornju Ramu spadaju župe Šćit, Rumoboci, Prozor i Uzdol, a u Donju Ramu župe Gračac i Doljani. Kao što je poznato, u Domovinskome ratu dvije župe ramskog dekanata doživjele se najpodmukliji pokolj. To su Doljani i Uzdol.
U župnom središtu župe Uzdol Armija Bosne i Hercegovine iz okolnih muslimanskih sela Kute i Here u ranu zoru 14. rujna 1993. počela je svoj smrtni pir. Upali su s više od 300 vojnika koji su očito dobili zapovijed da ni mačka ne ostane živa. Ubijeno je 29 civila i 12 vojnika 3. bojne Ramske brigade koji su bili stacionirani u obližnjoj osnovnoj školi. Istog dana već do popodnevnih sati trećoj bojni stigla je pomoć i Uzdol je s okolnim zaseocima ponovo bio pod kontrolom HVO-a. Nitko u Haagu ne samo da nije suđen nego nije ni optužen za taj okrutni zločin. Sada je u tijeku suđenje u BiH pred sudom za ratne zločine, ali još uvijek bez ikakve, pa čak ni nepravomoćne presude.
Don Miljenko Džalto spasio je Uzdol
Župa Uzdol je prema popisu iz 1991. godine imala 1.960 župljana, sada ih je pet puta manje. Vrlo vjerojatno i ta bi župa imala status „mrtve župe“, kao i susjedna Solakova Kula koja pripada Općini Konjic i nema župljana, da Uzdol nije imao sreću da im sarajevski nadbiskup dodijeli najboljega župnika u Bosni i Hercegovini don Miljenka Džaltu za kojeg se bez pretjerivanja može reći da je otac ovoga današnjeg Uzdola. On je u dvadesetak godina obnašanja dužnosti župnika obnovio staru oštećenu crkvu, obnovio novu župnu crkvu sagrađenu 1982., obnovio sve kapelice na području župe; od Sidneya do Toronta pokucao na tisuće vrata da bi prikupio novac za novi put koji općinsko središte spaja s Uzdolom, osnovao kulturno-umjetničko društvo, a iznad svega trudio se da ljudi ostanu na Uzdolu.
Sve poginule na taj strašni dan 14. rujna iz općinskog groblja u Prozoru dao je ekshumirati i njihove zemne ostatke dao pokopati u blizini stare crkve gdje je napravio velebno spomen-obilježje s imenima i prezimenima ne samo stradalih u Domovinskom ratu, nego i s imenima onih koji su stradali u Drugom svjetskom ratu, a koji su se borili za hrvatsku državu. Zajedno s malobrojnim župljanima da je sagraditi čuveni „Uzdoljski križ“ (to je golemi drveni križ na koji je prikovan 41 križ s imenima i prezimenima ubijenih u rujnu 1993. ), napravio za iseljene župljane Uzdoljsku povjesnicu nazvavši ju „U sjeni križa“ od gotovo tisuću stranica, gdje svaki župljanin može pronaći svoje korijenje. Uz pomoć župljana napravio je dokumentarni film „Uzdol 41“ koji najbolje svjedoči o okrutnostima zločina na Uzdolu, a promocija filma bila je u nadbiskupskoj dvorani Vijenac na Kaptolu u Zagrebu. U župnome dvorištu je spomenik don Stjepanu Džalti koji je bio župnik u vrijeme gradnje nove župne crkve, ali ne sumnjam da će jednoga dana također u župnom dvorištu stajati spomenik Don Miljenku Džalti, više nego zasluženo.
Sjajan župnik može raditi dobra i velika djela samo ako ima dobre i velike župljane.Tako je i s don Miljenkom. Za izradu spomenika koji je u nedjelju 23 lipnja otvoren nedvojbeno se može reći da su najveći trud podnijeli brojna braća Prskalo, a posebno Josip Prskalo koji je i predsjednik udruge Treće bojne koja je bila nositelj izgradnje spomenika. Svetu misu predvodio je kardinal Vinko Puljić koji je prije tri godine Uzdol proglasio mjestom posebnoga pijeteta žrtvama rata. U svojoj nadahnutoj propovijedi naglasio je kako bez žrtve nema čuvanja identiteta – ni pojedinca ni naroda. Oni koji prilažu svoju žrtvu za slobodu i očuvanje naroda vrijedni su najvećega poštovanja. Posebno je naglašavao nevinost uzdoljskih civilnih žrtava.
Čuli smo od župljana da je općinski vijećnik Ivan Fofić u više navrata predlagao općinskom vijeću da donese odluku da se dan 14. rujna proglasi Danom sjećanja na nevine žrtve Uzdola, ali da su se tomu protivila tri člana Stranke demokratske akcije (SDA) pa je i u općinskom vijeću proradilo čuveno hrvatsko nagodbenjaštvo na štetu istine i Hrvata. Naime, većinu u Općinskome vijeću čine osam vijećnika HDZ-a 1990. i tri vijećnika SDA. Većina je samo djelomično usvojila Fofićev prijedlog tako da su izbacili onu po njima suvišnu riječ „nevinih“ te je ostalo samo Dan sjećanja na žrtve Uzdola, a to je voda na mlin onima koji na suđenju tvrde da je Uzdol bio legitiman vojni cilj i da su ubijeni djedovi i bake bili naoružani, premda su ubijeni na krevetima, na spavanju. Kad god hrvatska politika u BiH upadne u nagodbenjaštvo, tu je na svu sreću kardinal Puljić sa svojim župnicima koji bez straha izgovaraju istinu i prenose ju puku. I u BiH kao i u Hrvatskoj političari su postali likovi koje puk izvrće ruglu zbog borbe za osobne probitke, na štetu javnih i nacionalnih.
Na Uzdolu su taj dan bili i mnogi Zagrepčani koji korijenski nisu vezani uz taj kraj, nego su došli sa svojim prijateljima uveličati taj dan. Bili su oduševljeni ne samo prirodom toga kraja nego žrtvom ljudi koji dolje žive te njihovom iznimno visokom nacionalnom sviješću.
U Podmilačju kod Jajca sjajna propovijed fra Damira Pavića
Sutradan, 24.lipnja, u ranim jutarnjim satima zaputili smo se u Podmilačje pored Jajca, najpoznatije svetište. Došli smo barem dva sata prije svete mise zbog straha da ne ćemo nigdje moći parkirati. Slučajni prolaznik bi rekao: proštenje kao proštenje bilo u Mariji Bistrici, Sinju, Aljmašu ili bilo gdje drugdje. Vizualno to tako izgleda. Međutim ako razgovarate s domaćim Jajčanima, onda se uvjerite da to nije tako. Naime, dan prije, dakle 23. lipnja navečer, bolesnička je misa na kojoj je bilo više od 50 tisuća ljudi, naravno najviše katolika, ali su tu i brojni muslimani i pravoslavci koji dolaze sa svojim nakanama ozdravljenja najbližih. Župu Podmilačje vode franjevci Bosne srebrne iz Kraljeve Sutjeske.
Glavnu svetu misu u 11 sati predvodio je fra Damir Pavić, tajnik provincije. Tu provinciju bije glas da propovijeda „bošnjačko autonomaštvo“, ponajviše zbog fra Ante Jeleča. S nestrpljenjem smo isčekivali propovijed fra Damira. Trajala je punih 26 minuta, a možda bi i još da se nije prolomio uobičajeni kratkotrajni ljetni pljusak. Ni muha se u zraku nije mogla čuti, osim pokoji jecaj pridošlih bolesnika. Svi su bili oduševljeni porukama iz propovijedi. Usporedio je fra Damir kršćanske vrijednosti na kojima je nastala i dvije tisuće godina živjela drevna Europa i predvodila ostatak svijeta u kulturi, znanosti, obrazovanju i svim drugim pozitivnim zasadama i vrlinama s današnjom suvremenom Europom koja se odrekla svojih drevnih kršćanskih vrijednosti i počela promovirati nove europske vrijednosti. Zna li mi netko reći koje su to nove europske vrijednosti, zavapio je fra Damir, a onda rekao da on poznaje samo jednu i zove se parada koju oni zovu parada ponosa, a zapravo je parada sramote i na tim se temeljima gradi ta nova Europa te pozvao nazočne koji su došli iz mnogih država članica EU-a da se zdrava razuma vrate kršćanskim vrijednostima i podrže one pokrete koji se zalažu za kršćanske vrijednosti, a Hrvate katolike u BiH da kao i njihovi pretci ostanu na toj bosansko-hercegovačkoj grudi i čuvaju svoje mjesto pod suncem koje je ugroženo brojnim migracijama, da ostanu sa svojim svećenicima koji će im uvijek biti putokaz na križanjima i svjetlo u tami, kao i njihovim pretcima.
Koliko god su patnje i boli podnijeli Hrvati u BiH u Domovinskom ratu, nisu ih zahvatili depresija i defetizam kao sunarodnjake u Hrvatskoj premda im je životni standard značajno i vidljivo slabiji. Ali Hrvati u BiH kao da su duhovno i nemjerljivo bogatiji, možda i zato što ih još nisu okupirale nove europske vrijednosti koje nude svilu i smaragde, ali zarobljuju duše.
Križni put Franca i Studenke Stojanović – simbol sudbine Hrvata u BiH
Zaselak Križ je tek je jedan kilometar udaljen od župne crkve u Uzdolu. U njemu su svoj starački život provodili mnogi umirovljenici i stariji bračni parovi. Franjo Stojanović, poznatiji kao Franc, i njegova supruga Serafina, poznatija kao Studenka (selo Studenčica u kojem se rodila često je podloga za nadimak ženama u tom kraju) spavali su u svojoj novoj kući u Križu toga 14. rujna 1993. Susjedi iz obližnjega sela Here ubili su ih na spavanju. Franc je tada imao 77 godina, a Studenka 71 godinu. Iako su imali mnogo djece, tu noć su bili sami jer su se djeca poženila i poudala. Kći Kata također je toga jutra ubijena pored osnovne škole na Ceru. Franc je prošao Drugi svjetski rat kao hrvatski vojnik. Poslije rata bio je godinama u „mostarskoj ćelovini“ (zatvor u Mostaru), na glavi je imao, običnim okom, vidljivu rupu kao uspomenu na komunističke torture. Supruga Studenka ostala je doma s djecom i borila se da prežive.Često mu je išla u zatvor nositi hranu. Negdje pedesetih godina poslije onoga rata došla mu je s hranom, ali sva uplakana. Kada ju je primirio grleći ju, uspjela mu je reći da je kuća izgorjela, a on ju je tješio neka, hvala Bogu, bitno je da su djeca dobro. Ona je opet pala u plač i jecaj, a kada je došla k sebi, dodatno ga je ražalostila rekavši mu i da je dvoje djece u kući izgorjelo, a da ih nije mogla spasiti. Franc izmučen i ispaćen još jače prigrli svoju Studenku i kaže joj: „Ženo moja, odi ti kući i čuvaj ostalu djecu te se moli Bogu da tvoj Franc iziđe zdrav iz zatvora. Bit će djece.“
Franc je izišao iz zatvora i poslije su imali još djece. Jedan od njih je i Ivan Stojanović, poznati misionar iz zagrebačke Salezijanske provincije koji više od 20 godina u Africi naviješta evanđelje i obrazuje mlade Afrikance u državi Benin. Nije posustao ni kada je dobio opaku bolest malariju. Došao je u Zagreb, izliječio se i ponovno otišao u Afriku. Njegova mlađa sestra Marta rodila je četvero djece i svi se školuju u Zagrebu, a ona sa svojim Ilijom živi u Rami. Franc i Studenka za vrijeme Jugoslavije nikada nisu bili vjenčani kod matičara, samo u župnom uredu, a onda su nestankom Jugoslavije vjenčali se i u matičnom uredu zbog administrativnih potreba.
Sličan križni put prošle su i mnoge druge hrvatske obitelji ne samo u Uzdolu nego skoro u cijeloj BiH. Taj križ zalog je za čvrstu pripadnost katoličkoj vjeri i hrvatskoj naciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
