Dokumentarni film ‘Goli’, prvijenac zagrebačke redateljice Tihe K. Gudac donosi intimno svjedočanstvo i duboko skrivanu tajnu iz obiteljske prošlosti o boravku njezina djeda na Golom otoku.
Goli otok jedan je od najvećih logora Titove Jugoslavije kroz koji je prošlo više od 16 tisuća tzv. političkih zatvorenika, a njen djed je, kasnije je saznala, bio jedan od njih.
“Ideja za film nije dugo klijala. Nekako sam ga instantno odlučila napraviti kad sam saznala da su ljudi koji me okružuju cijeli život – Golootočani. Bili su to prijatelji moje obitelji, dede i bake, za koje sam znala da ih veže neka političko-uznička prošlost. Onda sam iz novina saznala da se tu radi o cijelom krugu obiteljskih prijatelja koje je povezivao Goli otok.”, otkrila je za dokumentarni.net kako je došla na ideju snimanja ovog filma.
Intimno svjedočanstvo golootočke tajne unutar njene obitelji vrlo brzo osvojilo je gledatelje, kao i žirije. Film je premijerno prikazan 2014. godine na Sarajevo Film Festivalu gdje je nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji dokumentarni film. Osvojio je i nagradu publike i posebno priznanje žirija u selekciji “Fresh Danube Films”.
Prema obrazloženju žirija, hrvatska redateljica uspjela je istraživanjem povijesnih činjenica i obiteljskih sjećanja o Golom otoku pedesetih godina 20. stoljeća ispričati veoma osobnu i dirljivu, ali u isto vrijeme i informativnu, s gledišta politike bitnu i univerzalnu priču.
Njen djed je nestao i nije ga bilo četiri godine. Vratio se kao netko drugi, a sa sobom je donio bolnu tajnu. Na toj tajni, o kojoj se šutjelo, kasnije je izgradio život svoje obitelji; razgovor o prošlosti bio je zabranjen. Pitanja je počela postavljati tek njegova unuka, ujedno i redateljica ovog filma, koja je još od djetinjstva željela razumjeti zašto djed ima ožiljke po tijelu, no on je preminuo nikome ne ispričavši cijelu priču. Film govori o posljedicama koje je ovaj logor ostavio na tri generacije.
“Međutim, s vremenom sam shvatila da je velika važnost Golog otoka upravo u posljedicama koje je on imao na obiteljske živote bivših logoraša, tako da se film počeo sve više okretati intimnom svjedočanstvu. Na koncu film ima dvije linije od kojih je važnija ona o posljedicama koju su tortura, strah i šutnja imale na tri generacije obitelji jednog zatvorenika.”, rekla je za Novi list.
“Istražujući prošlost veliku sam nadu polagala u arhive – nadala sam se da ću doći do dedinih dosjea. Međutim, saznala sam da je saveznom razdiobom ta građa pripala Beogradu, a u Beogradu mi je rečeno da još nije vrijeme da se arhivi otvore. To je suprotno međunarodnoj konvenciji koja nalaže otvaranje arhiva unutar najviše 60 godina”, istaknula je redateljica.
Tijekom snimanja filma, susrela se i s bolnom prošlosti svoje obitelji.
“Ima tu i drugih bolnih stvari. Primjerice, smrt sestre moje majke koja je ubijena za vrijeme dedinog boravka na Golom otoku. O njezinoj smrti nisam znala mnogo, kao i svi ljudi unutar obitelji. Bilo je to nešto što se ne dira… Ne zbog zabrane ili opasnosti. Bilo je prebolno, a s takvim temama nisam htjela rastuživati voljene ljude.”, kazala je.
Ujedno, to je fascinantni prikaz trenutka u kojem jedna prošlost konačno može postati povijest i odvažno dokumentarno suprotstavljanje šutnji i strahu.
“Velik dio problema tog jugoslavenskog društva o kojem pričam u filmu jest strah. Sustav je bio takav da pojedinac nije bio u potpunosti slobodan. Ta generacija je bila pod utjecajem raznih isljednika pred kojima si mogao završiti. U našem mentalitetu uvijek je bilo prisutno ‘moraš paziti, govoriti ispod glasa, mogao bi ostati bez glave…’. S druge strane, metode mučenja razvijene u logoru bile su takve da su zatvorenici morali pristajati na postupke koji su bili ispod razine ljudskog dostojanstva, no to je bio jedini način da prežive i zaštite svoje bliske na slobodi.”, zaključuje.
Podsjetimo, zarobljenici koji su poslani na Goli otok nikada nisu procesuirani, niti im je suđeno već su jednostavno poslani na “preodgoj” administrativnom odlukom. Mnogo zarobljenika stradalo je od loših uvjeta ili su počinili samoubojstvo. Smatra se da broj umrlih premašuje 400 osoba, ali taj broj još nije točno utvrđen. Također, nitko nije osuđen, niti je odgovarao zbog neljudskog postupanja prema zatvorenicima, mučenjima i izrabljivanju.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
