Dok izaslanstvo Vlade povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima polaže vijence na spomen ploče podignute u čast žrtvama komunističkog režima stradale na tim otocima, postavlja se pitanje kako se hrvatski vlastodršci odnose prema tom mjestu strašnog stradanja političkih zatvorenika u doba komunističkog terora? Donosimo vam kroniku devastacije i propadanja Golog otoka.
> Robijaš Golog otoka Spadoni: Uhodili su me ‘najbolji prijatelji’
> (VIDEO) Redateljica višestruko nagrađivanog dokumentarnog filma ‘Goli’ o svom djedu: ‘Logor je ostavio posljedice na tri generacije moje obitelji’
Europski je dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Na Golom otoku i Sv. Grguru, u ime @VladaRH položio sam vijence i upalilo svijeće u spomen na sve one čiji su životi okončani i obilježeni strahotama počinjenim u ime totalitarnih i autoritarnih režima. pic.twitter.com/w08ricQV4i
— Oleg Butković (@OlegButkovic) August 23, 2022
Butković: “Treba sredstava da se sve uredi…”
Na novinarsko pitanje bi li se ta mjesta mogla revitalizirati, za turističke i edukativne potrebe, ministar je kazao da je riječ o ostatcima zloglasnog zatvora, koji je najprije, iza Drugog svjetskog rata, kraće vrijeme imao zatvorenike u kontekstu Informbiroa, kasnije su tu bili politički zatvorenici, sredinom 80-ih, a završio je s radom kao kaznionica za kriminalne delikvente.
“To su sada ostatci, činjenica je da je to sada zapušteno. Veliki je to sustav i trebalo bi puno sredstava da se sve uredi i dovede na zavidnu razinu, ali jedan dio možda bi se mogao urediti za turizam, vjerojatno bi bilo zainteresiranih koji bi došli razgledati”, rekao je.
“To nisu male investicije, treba vidjeti mogućnosti, bi li to mogli biti privatni investitori”, rekao je Butković i naglasio da je sada “zadaća države u ovom trenutku da se ovo održi, gruntovno i katastarski sredi“.
Na upit ne bi li bila jedna opcija i da se sve zadrži u sadašnjem stanju, zbog povijesti, ministar je rekao da bi bilo najbolje da se dio zadrži u sadašnjem stanju.
Prije dvije godine i Plenković prigodno na Golom otoku
Prije dvije godine i predsjednik Vlade Andrej Plenković zapalio je svijeće na Golom otoku, a dolaskom se pohvalio i na svom Twitter profilu te napisao:
“Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima na Golom otoku odali smo počast žrtvama komunističkog režima. Važno je da njegujemo kulturu sjećanja. Bez istine nema niti poštovanja prema žrtvama niti pomirbe.“, poručio je predsjednik Vlade.
Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima na Golom otoku odali smo počast žrtvama komunističkog režima. Važno je da njegujemo kulturu sjećanja. Bez istine nema niti poštovanja prema žrtvama niti pomirbe. pic.twitter.com/SAUvib10vT
— Andrej Plenković (@AndrejPlenkovic) August 23, 2020
Plenković je položio vijenac kod spomen ploče i zapalio svijeću kod bivše kaznionice.
“Tu smo na Golom otoku da bismo odali počast žrtvama komunističkog režima, koji je jedan od totalitarnih sustava koji je obilježio povijest 20. stoljeća, ali i Hrvatske i hrvatskog naroda. Sjećamo se, ne samo onih koji su ovdje relativno kratko nakon 2. svjetskog rata završili u kontekstu Informbiroa, nego i onih koji su kasnije bili politički zatvorenici, budući da je ovaj zatvor sve do potkraj osamdesetih funkcionirao kao kaznionica”, rekao je Plenković, dodajući da je njegova osobna želja bila posjetiti Goli otok.
> Goli otok: Obitelji nisu mogli do posmrtnih ostataka, Udba je smatrala da i mrtvi trebaju ‘odslužiti’ svoju kaznu do kraja
Propadanje i devastacija počeli 1992.
Budući da su 1992. godine tadašnja općina Rab, HTP Imperijal i GP Jedinstvo odustali od upravljanja Golim otokom, zatvoreni kompleks prepušten je neometanoj devastaciji koja je odmah i započela. Premda je svih ovih godina bilo nekoliko pokušaja da se uništavanje zaustavi, a žrtve brutalnosti kažnjavanja dobiju svoj pijetet, proteklih desetljeća na Golom otoku sve je prepušteno propadanju. Brojni zahtjevi udruge bivših zatvorenika Ante Zemljara i apeli općine Lopar upućeni nadležnoj instituciji, Agenciji za upravljanje državnom imovinom nisu pali na plodno tlo, a 2014. razmišljalo se i o prodaji.
> Goli – Otok ogoljene ljudske sramote
> Documenta traži do 400 000 kuna od Ministarstva kako bi očuvali Goli Otok iako su ga članovi udruge u prošlosti demolirali?
Planove općine Lopar za Novi list predstavio je 2012. njezin tadašnji načelnik Alen Andreškić.
“Goli otok ima veliki potencijal za razvoj, nazovimo ga tako, alternativnog, neuobičajenog turizma, ali nipošto masovnog karaktera. Dakle, da zainteresiranim turistima omogućimo smještaj u obnovljenom zatvorskom kompleksu, što bi bila jedinstvena ponuda. Također, ne bismo zapostavili niti pašarenje koje je na otoku prisutno stoljećima. Tako bismo stvorili još jednu golootočnu prepoznatljivost – janjetinu. Naime, nekoć je janjetina s Golog otoka bila nadaleko poznata i na temelju njezinog uzgoja na vrlo surovom terenu. Otok je ekološki očuvan, na njemu se godinama ništa nije gradilo, i smatra da ne bi bilo loše razvijati turizam koji će tu činjenicu iskoristiti i uvažavati. Lokalna samouprava, uz pomoć države, raspolaže sredstvima koja su dovoljna da se pokrenu projekti na Golom otoku”, kazao je Andreškić.
Prema viziji Alena Andreškića iz 2012. na Grguru je zamišljao s privatnim investitorima gradnju safari parka prilagođenog mediteranskom podneblju.
Butković je u utorak spomenuo da je potrebno “gruntovno i katastarski srediti” područje, a Novi je list još prije deset godina pisao da su sređene zemljišne knjige i danas se u katastru Hrvatska vodi kao 99-postotni vlasnik Golog otoka i susjednog Grgura, te postojanje, doduše zapuštene i devastirane, infrastruktura (struja, spremnici za vodu, cesta), te istaknuo da “dodatno čudi da država se uporno oglušuje na, prema svemu sudeći, nemali turistički potencijal kažnjeničke kolonije koja, i ovako devastirana, opasna i zaboravljena, sve više privlači turiste”.
“Gdje je poštovanje za ljudsku tragediju?”
” O Golom otoku sam čitala, slušala izravne priče čak i osoba koje su na “Havajima” provele strašan dio vlastitog života. Sve sam očekivala, ali to što sam vidjela doslovce me razbjesnjelo. Devastacija posvuda, ljudi šeću opasnim mjestima, halama gdje se krovovi urušavaju. Na otoku, naravno bez računa, vozi “vlakić” nazvan Goli Express, kao da se radi o Gardalandu. U bivšoj “kuglani” prikazuje se dokumentarac (deset kuna za projekciju, opet bez računa) koji pretendira nekakvoj povijesnoj informaciji. Ali najstrašnije je nekoliko štandova sa suvenirima: majice i magneti na kojima piše Goli otok. I dok se mrtvi prevrću u grobovima, netko lijepi suvenir na frižider! Ma gdje nam je poštovanje za tu ljudsku tragediju, za tu patnju! Nekolicina koja ima koncesije za vlakić, štandove i restoran gradi sebi bogatstvo, a cijeli je kompleks mogao biti muzej na otvorenom – memento da se takvo nešto ne ponovi”, kazala je za Glas Slavonije jedna od ljutitih posjetiteljica nekadašnjeg zatvorskog sustava 2012. godine.
Vlakić i turisti i deset godina kasnije nesmetano bauljaju Golim otokom po ruševnim objektima.
Projekt ‘Goli otok – novi hrvatski turizam’
U okviru ondašnjeg riječkog Multimedijalnog centra »Palach«, trojac Damir Čargonja, Branko Cerovac i Sven Stilinović 2000. godine predstavili su, na neki način, vizionarski projekt »Goli otok – novi hrvatski turizam«. Ideja MMC-a o pretvaranju Golog otoka u školu mira i umjetnosti, ali i napomene, dobila je podršku i Ante Zemljara po kojem se udruga bivših zatvorenika danas zove. Državna vlast oglušila se i na tu građansku inicijativu koja je pokušala zaštititi i revitalizirati otok kolektivnog srama.
Ideje o hotelima za homoseksualne turiste
Godine 2014. za 100 nekretnina koje je država tada ponudila na prodaju, stiglo je 700 ponuda iz Hrvatske i svijeta, no posebno su zanimljive ulagačima bile vile opatijske rivijere te Goli otok za koji je stiglo 29 prijedloga i ponuda.
Od 29 prijedloga i ponuda, za Goli otok ulagači su predviđali ili memorijalni centar pa čak i hotelski kompleks za homoseksualne turiste s čime se nisu slagale mnoge hrvatske udruge koje su izrazile stajalište da bi istim ipak trebala upravljati država.
“Tamo ima oko 5000 metara kvadratnih zemljišta i vjerujem da ima prostora za sve“, kazao je tadašnji predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) Mladen Pejnović te dodao kako na Golom otoku „moraju biti spomen ploče i mjesto sjećanja, ali graditi nešto što bi bilo veličine Kumrovca kad je bio u funkciji, pa da poslije postoje problemi, nema smisla“, kazao je.
Redateljica višestruko nagrađivanog dokumentarnog filma ‘Goli’: “Zašto taj logor ima status ‘nevidljivog’?”
“Golootočki kamen doslovno je izmiješan s komadićima ljudskih kosti, a na takvim mjestima ne grade se hoteli”, komentirala je 2014. te prijedloge komercijalizacije Golog otoka Tiha K. Gudac, redateljica koja je u dokumentarcu “Goli” iznijela obiteljsku priču o djedovom robijanju.
NAKED ISLAND / GOLI from Factum Documentary Film Project on Vimeo.
“Mislim da je Goli otok odavno trebao postati memorijalni centar. Nakon rada na filmu nemam snage za aktivizam, ali razumijem i podupirem one koji se bore za Spomen-područje Goli otok. Ono što ne razumijem i što me duboko obeshrabruje je sustav koji, unutar neke suvremene Europe, i danas žrtve totalitarnog režima dovodi do situacije da se moraju boriti za svoja prava i za svijest društva o važnosti kolektivne prošlosti”, upozorila je redateljica.
“Goli otok je jedina lokacija u Hrvatskoj koja je nevidljiva na Google Maps; ne razumijem zašto taj logor ima status ‘nevidljivog’. Slažem se s tvrdnjom da društva koja ne poznaju svoju prošlost i ne suočavaju se s njom ne mogu napredovati. Goli otok je bio pakao na zemlji, golootočki kamen doslovno je izmiješan s komadićima ljudskih kosti, a na takvim mjestima ne grade se hoteli”, istaknula je u razgovoru za Tportal.
Čemu je služio Goli otok?
Podsjetimo, na Golom otoku i Svetom Grguru za vrijeme komunističke Jugoslavije djelovali su logori, odnosno kasnije zatvori za one označene kao političke protivnike jugoslavenskog komunističkog sustava ili kao nacionaliste, a potom i za počinitelje kriminalnih djela pa i maloljetne delinkvente.
Zatvor je prestao s radom 1988., a 1989. je napušten, devastiran i danas je u ruševnom stanju.
Poslije Drugoga svjetskog rata prva skupina kažnjenika došla je na Goli otok, točnije, bila izbačena iz broda na stijene, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi i označila je početak osnivanja Gologa otoka kao strogog zatvora (robije), gdje su isključivo bili zatvarani politički zatvorenici.
> Znate li da su na Titovu Golom otoku bile i žene? Ispadali su im zubi, razboljevale su se…
Na obližnjem Sv. Grguru bio je ženski odjel tog zatvora. Otvoren je 1949. nakon rezolucije Informbiroa, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KPJ. Kasnije su se ondje zatvarali i drugi politički neistomišljenici, uglavnom na temelju administrativnih odluka, a manje na osnovi sudskih presuda. Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu.
Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri. Čuvari su redovito premlaćivali i maltretirali zatvorenike.
Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17 do 32 tisuće zatvorenika, a broj ubijenih i umrlih nije točno utvrđen. Zatvor je postao 1956., kasnije je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike, a ukinut je 1988.
Ignoriranje rezolucija Vijeća Europe i izostanak lustracije
Iako je Vijeće Europe donijelo je dvije rezolucije: Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. i Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006., a na razini Europske unije donesene su Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. i Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe – kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima Slovenija, ali i Hrvatska jedine su postkomunističke države Europske unije koje nisu ni na koji način provele lustraciju.
U Hrvatskoj postoji nužna potreba osvješćivanja građana s posljedicama totalitarnih režima, a osobito komunizma čiji se masovni zločini i danas pokušavaju sakriti pojmom antifašizma.
Hrvatska bez kulture sjećanja i distanciranja od totalitarnih ideologija
U Hrvatskoj nema memorijalnog zakona (osim neobvezujućih saborskih deklaracija) koji izražava službeno stajalište Hrvatske države u odnosu na komunističke zločine, koji bi mogao poslužiti kao pravni ali i odgojno-obrazovni temelj za jasno utvrđivanje zajedničke kulture sjećanja i distanciranje od svih totalitarnih ideologija i zločina pa i komunističkih.
Takav memorijalni zakon koji bi bio prilagođen hrvatskim prilikama i koji bi se temeljio na preuzetim obvezama iz rezolucija i preporuka Vijeća Europe i Europskog Parlamenta glede osuđivanje komunističkih zločina značajno bi doprinio rasvjetljavanju pitanja povijesnog sjećanja i neutraliziranju naslijeđenih trauma i hipoteka iz prošlost.
Na svim razinama obrazovanja, kulture, medija, povijesti i politike potrebno je otvoriti javne rasprave i provesti lustracijske i druge zakone koji bi odstranili iz društva istaknute pripadnike totalitarnih režima. U Hrvatskoj je to ponajprije komunističkog totalitarizma čiji su se nositelji i zločinci izvukli potpuno nekažnjeno. Dapače, mnogi značajni nositelji vlasti zločinačkog komunizma preuzeli su vodeće uloge u demokratskoj i višestranačkoj Hrvatskoj.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
