Biskup Franjo Komarica je rođen u Novakovićima, Banja Luka 1946. godine. Roditelji, pokojni Ivica i Ivka, rodili su 11 djece. Skromni i ponosni, vrijedni i tihi, bili su pobožni i uz svoj trud i pouzdanje u Gospodina podigli su svoju djecu. Franjo je bio uvijek poseban. Isticao se kao odličan i vrijedan učenik već u osnovnoj školi, tako govori njegov školski kolega. Kad je otišao u sjemenište, nije zaboravio svoj rodni kraj i rado se vraćao kući. Jednostavnost i rad su bile i ostale njegova vrlina.
Zaređen je za svećenika 1972. prije točno 50 godina. Bilo je to veliko slavlje i ponos za sve naše župljane a posebno za nas koji smo mu bili prvi susjedi. Poznavao sam cijelu njihovu obitelj. Pripadali smo župi Petrićevac, koju su vodili franjevci. Naši fratri i svećenici su nam pomogli da u teškim komunističkim vremenima ostanemo „svoji“. Kad sam spomenuo riječ svoj, pada mi na pamet pjesma A. Šenoe, Oj, budi svoj, koju je biskup volio i često spominjao.
Kada je 1985 naš Franjo imenovan za biskupa, bili smo tako ponosni jer imamo rijetku čast imati susjeda koji je postao biskup. Zaređen je za biskupa na Bogojavljenje 1986. u Rimu. Imenovao ga je i zaredio, današnji svetac a tada papa, Ivan Pavao II. Nakon umirovljenja biskupa Pichlera, 1989. godine postaje rezidencijalni biskup i preuzima biskupiju.
> Prognani Hrvati o Daytonskom sporazumu, 25 godina nakon njegova potpisivanja
Bile su to godina kada se u Europi i svijetu događaju povijesne promjene, pad komunizma, istočna Europa konačno dobiva slobodu, nestaje Varšavski pakt, raspada se Sovjetski Savez. Ni bivša Jugoslavija nije mogla izbjeći promjenama. Hrvatska i Slovenija nakon demokratskih izbora proglašavaju neovisnost i razlaz sa bivšom državom dok u Srbiji kreće događanje naroda, odnosno počinje realizacija projekta Velike Srbije, svi Srbi u jednoj zemlji, koji se nije mogao provesti mirnim putem. To dovodi do pobune Srba u Hrvatskoj i početka agresije JNA i paravojnih postrojba pobunjenih Srba na Hrvatsku, te do rata u Hrvatskoj.
U BiH, koja je također održala referendum o samostalnosti i izglasala ga većinom, nije mogla ostati pošteđena jer je projekt Velike Srbije podrazumijevao i BiH kao srpske krajeve.
Počela je 1992. puna neizvjesnosti i nelagode. U zraku se mogla osjetiti napetost koja je vladala u gradu i okolici. Svi smo nešto iščekivali, sa zebnjom slušali vijesti i onda je počelo. U Sarajevu Srbi i JNA počinju pucati po nedužnim građanima u Banja Luci SOS/srpske obrambene snage/ proglašavaju ugroženost Srba i preuzimaju vlast, postavljaju barikade na svim značajnim mjestima blokirajući čitav grad. Govore kako su vidjeli naoružane ustaše koji se spremaju napasti goloruki srpski narod i onda kreće neviđena tortura za sve one koji nisu Srbi. Nesrpski narod dobiva otkaze u firmama, zabranu kretanja, u Prijedoru moraju nositi bijele trake oko ruke svi koji nisu Srbi.
U nedjelju 10.5.1992. bio je blagoslov polja kod nas u Novakovićima, mislio sam pitati našeg biskupa što on misli, kako se postaviti, što raditi?
> Prikazan film Stradanje župe Barlovci od 1992. -1995.: ‘Kad se čovjeku oduzme identitet on postaje živi mrtvac’
Bilo nas je uobičajeno puno na misi. Biskup je slavio svetu misu jer je on naš i biskup i susjed. Na misi sam shvatio da se biskup sa nama oprašta, takvu je propovijed govorio da smo se svi pogledavali. Rekao je da ako ne mognete ovdje ostati i budete morali otići iz rodnog kraja, nemojte zaboraviti nikada tko ste i kojeg stabla grana. Podijeliti ću vam najjače oružje za vremena koja dolaze. Nakon Svete mise podijelio nam je krunice. Donio sam ih iz Rima i neka vas uvijek sjećaju na rodni kraj. Puno nas nije bilo ni svjesno tih riječi, tek ćemo kasnije shvatiti da onaj tko više stoji više i vidi.
Nas dvadesetak susjeda ostali smo nakon mise porazgovarati sa biskupom, kako se postaviti, što činiti. Njegove riječi su bile da ne uzimamo oružje već da pokušamo ostati u miru sa svima. Biskup je znao da nas nitko neće podržati i da možemo samo stradati ako uzmemo oružje.
Ono što se počelo događati u Prijedoru i okolici, u Kotor Varoši bilo je strašno. Prijedorski kraj je pretrpio strašna mučenja i ubijanja Muslimana i Hrvata, napravljeni su logori u kojima su zvjerski mučeni i ubijani ljudi. Manjača, Omarska, Keraterm, Trnopolje bili su ta strašna mjesta. Oko 4000 pretežno Muslimana i Hrvata je ubijeno u samo četiri mjeseca.
> Laštro: Novim filmom prikazat ćemo progon Hrvata iz banjalučkog kraja, ali i dobra djela Davorčana koji su nas prihvatili
U Kotorvaroškom kraju, srpska vojska i policija svim raspoloživim snagama napada malobrojne i slabo naoružane branitelje. Sukobi traju par tjedana i nadmoćnija JNA i srpska policija slamaju otpor branitelja, čineći strašna zvjerstva po selimo oko grada i u samom gradu. Biskup odlazi tamo i intervenira da se ljudima omogući odlazak, jer su bili u okruženju. Tako uspijeva spasiti puno ljudi koji odlaze u mirnije krajeve.
Sve to prati i zna međunarodna zajednica/ MZ /ali nitko ništa ne poduzima, gledaju i čekaju, dok nevini ljudi ginu. Jedini glas koji se čuje je glas biskupa Franje, koji piše europskom i svjetskom moćnicima da reagiraju i poziva na mir i na prekid sukoba. Kontaktira i domaće političare te vladiku i muftiju u Banjaluci. Apelira i poziva vojne vlasti da obustave djelovanje ali svejedno sukob se nastavlja.
Rat se rasplamsava u BiH. Banja Luka je pošteđena ratnih razaranja jer Srbi žele sačuvati grad ali žele istjerati Hrvate i Muslimane. Počinju se služiti metodama kapilarnog terorizma. Bacanje bombi na kuće Hrvata, zabrana kretanja svima koji nisu Srbi, hvatanje i odvođenje u Mali logor, Manjaču, na prisilni rad, maltretiranje i ubojstva, postaju banjolučka svakodnevica. Svi Hrvati dobivaju otkaze i ostaju bez sredstava za život, maltretiranja ne prestaju, Banja Luka postaje logor na otvorenom.
> (FOTO) Vinko Laštro za Narod.hr o filmu s dramatičnim svjedočanstvima o progonu Hrvata iz Banjaluke: ‘U samo 15 dana kolovoza 1995. protjerano je 20.000 Hrvata’
Biskup Komarica traži pomoć po cijelom svijetu, da se zaustavi rat, da se ne ubija ljude i ne tjera iz njihovih kuća. Javno objavljuje svoje apele i pokušava zaštiti sve ugrožene ljude.
Organizira Caritas i dobavu pomoći u hrani i lijekovima, otvara u zgradi Ordinarijata ambulante za bolesne, pomaže svima koji mu se obraćaju a takvih je puno. Ljudi u nevolji jedino njemu vjeruju i traže pomoć, što on i čini kad god je mogao. Pomoć se dijeli svima, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest.
Ruše se crkve i kapelice jer Srbi znaju da se, Hrvati katolici, okupljaju oko svećenika i ako porušimo crkve neće se imati gdje okupljati. Biskup i svećenici čine sve da pomognu prestrašenom narodu, međutim sve je veći teror i sve više ljudi odlazi u Hrvatsku i druge zemlje Europe. Niti svećenici nisu zaštićeni. I njih se ubija a za tijela od nekih se još uvijek ne zna. Naši svećenici nisu htjeli kao niti biskup Franjo, napustiti naše crkve. Ostali su sa svojim narodom iako im je prijetila velika ugroza, što pokazuje i činjenica da je u biskupiji ubijeno je 7 svećenika i jedna časna sestra.
> 15. kolovoza 1995. Banja Luka – pogrom Hrvata s vjekovnih ognjišta od strane velikosrba
Pored svih prijetnji i terora najveći broj Hrvata banjolučkog kraja je ostao sve do 1995 godine kad nakon Oluje u mjesec i pol dana Srbi protjeruju skoro sve ostalo nesrpsko stanovništvo. Iz sabirnog centra gdje su svi morali doći, odvoze Hrvate i Muslimane do Srpca a onda čamcima preko Save u Davor. Tako je u tom vremenu protjerano oko 25 000 ljudi, 18 000 Hrvata i 7000 Muslimana.
U to vrijeme biskup je u kućnom pritvoru u kojemu je proveo 232 dana. Smeta im čovjek koji se bori za mir i poštivanje ljudskih prava. Iako u pritvoru biskup apelira i dalje piše na sve adrese i poziva političare da nešto učine kako bi zavladao mir i prestalo ratno ludilo ali nema odgovora. Svjetski moćnici imaju svoje zamisli i njih sudbina malih ljudi ne zanima.
Konačno prestaje rat i potpisuje se mirovni sporazum koji ne donosi ništa dobro. Prekinuti su sukobi, ali ozakonjeno je etničko čišćenje i stvoreni uvjeti za nove sukobe. Tri naroda, dva entiteta. Svi prognani se mogu vratiti u svoje domove, što je ostalo samo mrtvo slovo na papiru.
Sve je učinjeno da se Hrvati ne vrate u svoje kuće iz kojih su protjerani, tako da je hrvatski narod u entitetu RS skoro iskorijenjen. Od 29000 banjolučkih Hrvata sada ih ima oko 2500.
> Biskup Komarica: Čovjeka se može ubiti i kada mu se oduzme pravo na rodno mjesto
Ali neumorni biskup, bez radnog vremena i bez odmora, ne prestaje moliti svijet da pomogne Hrvatima, katolicima iz Bosne. On nema „ srušenih“ mostova i razgovara sa svakim tko ga želi čuti, a ima ih koji to i ne žele. Ne posustaje, obilazi svoj narod po Europi i svijetu i najmanjem mjestu gdje su naši prognani Hrvati.
U Banja Luci gradi nove „mostove“ suradnje, bez obzira na prepreke. Obnovljene su skoro sve crkve i kapelice. Biskup je osnovao Europski centar za mir i suradnju u nekadašnjoj Opatiji Marija Zvijezda, renovirani su neki prostori koji će služiti za rad toga Centra.
Zbog malobrojnosti vjernika cijela biskupija suočena je sa puno problema oko redovitog održavanja i normalnog života jer nema dovoljno financijskih sredstava.
Iako malobrojni katolici i danas pokazuju da su živa zajednica koja slavi Boga u skoro svim župama. Pastoralni rad se odvija uz veliku žrtvu i zalaganje svećenika koji neumorno propovijedaju Božju riječ. U Banja Luci djeluje i Katolički školski centar kao i u Bihaću. Caritas je nastavio svoje djelovanje i uvelike doprinosi pomaganju potrebitih ali i osnivanjem nekih proizvodnih pogona za proizvodnju sira i piva stvara uvjete za samo održivost.
> Biskup Komarica o položaju katolika u Banjoj Luci: Nismo se dali zarobiti u kompleks manje vrijednosti
Biskupijski vinogradi koji su ponovno revitalizirani, također bi trebali pridonijeti boljoj materijalnoj situaciji ali bez donacija i pomoći sa strane se to teškom mukom provodi.
Biskupov rad za mir i pomirenje i za prestanak rata prepoznat je u cijelom svijetu i 2004 godine je nominiran za Nobelovu nagradu za mir, povodom čega je izdana njegova knjiga „U obrani čovjekova dostojanstva“.
Kako se biskup pored svih obveza bavio i pisanjem, napisao je nekolika knjiga, između ostalih i knjiga „U obrani obespravljenih“ izbor dokumenata banjolučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banja Luka u periodu rata od 1991-1995. godine, koja je doživjela dva izdanja a objavljena je i na engleskom, njemačkom, dva izdanja, i talijanskom jeziku.
Poslije rata biskupu je puno sugrađana, drugih nacija, izrazilo zahvalu za njegovu pomoć u vrijeme rata.
> Vapaj biskupa Komarice: ‘Od oko 70 000 katolika, u Republici Srpskoj ih je ostalo samo 4 000, doživljavamo stalne opstrukcije od entitetske vlasti’
Nakon jednog susreta sa biskupom 2015. godine i razgovora o problemima i potrebama prognanih osnovali smo Udrugu Nazaret, prognanih Hrvata banjolučkog kraja, koja u svom djelovanju želi doprinijeti rješavanju problema prognanih, kulturom sjećanja otrgnuti od zaborava to teško vrijeme stradanja i ostaviti svjedočanstva stradalih za buduća pokoljenja.
Kako sam zadnjih godina vrlo često bio u prilici biti s biskupom Franjom zahvaljujem Bogu na tome. Nisam sreo čovjeka sa toliko vjere u Boga i poslanje koje mu je dano i koje neumorno provodi. Čovjek je velike energije i velikih vizija te kaže da je sve to Božja providnost i dar. Bog vodi priču. Mi smo svi na dlanu Božje ruke, do njegove volje trebamo živjeti za bližnje i za slavu Božju.
Kada se nađemo u prilici okupiti, proslaviti neku obljetnicu ili značajno događanje, često zapjevamo i veselimo se, a biskup voli pjesmu, kao i mi ostali.
Na kraju mogu samo poželjeti našem biskupu Franji da mu Bog da još vremena i zdravlja kako bi mogao nastaviti započete projekte te da i dalje širi Božje evanđelje, na slavu Božju i spasenje duša.
August Šenoa | Oj, budi svoj
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
…
Vinko Laštro
O autoru
* Vinko Laštro predsjednik je udruge Nazaret koja okuplja umrežava i povezuje prognane Hrvate iz banjolučkog kraja i pomaže onima koji se žele vratiti
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
