Blagdan Sv. Roka, nebeskog zaštitnika sućuračke župe Sv. Jurja mučenika – najstarije župe u Hrvata prema pisanim dokumentima, svečano je proslavljen 16. kolovoza u Svetištu Gospe na Hladi procesijom i koncelebriranim misnim slavljem koje je, uz sućuračkog župnika don Ivana Delića predvodio fra Petar Klapež, gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe Sinjske.
Pred mnogobrojnim vjernicima, kojima su se pridružili i Sućurani rasuti po svijetu„ hodočasnici“ iz svih sedam Kaštela i okolnih mjesta, te gradonačelnik Grada Kaštela Ivan Udovičić i dogradonačelnici, fra Petar Klapež je u nadahnutoj propovijedi naglasio kako kao vjernici moramo slijediti životne stavove sv. Roka, koji je “velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve što je mogao kako bi život posvetio pomaganju ljudima, jer je po njegovom životu Bog posebno progovarao”.
“Čovjeku niti jedna ideologija nema pravo oduzeti dostojanstvo. Zato je bitno svake godine slaviti svetog Roka i sve ostale blagdane, kako bismo se uvijek mogli prisjećati istinskih vrijednosti prema kojima ćemo živjeti”, rekao je fra Petar, dodavši: “Danas Crkva slavi blagdan svetoga Roka, nebeskog zaštitnika vaše sućuračke župe. Malo je mjesta na svijetu u kojima bi se značaj mogao toliko razotkriti kao što to postaje vidljivo ovdje u ovoj Vašoj Crkvi, simbolu molitve i simbolu borbe za slobodu i ponos hrvatskog bića”, rekao je fra Petar, istaknuvši kako mu je drago što se nalazi na svetom mjestu u kolijevci Hrvatske i u najstarijoj hrvatskoj župi, u kojoj se čuva prijepis Trpimirove darovnice iz 852. godine, u kojoj se po prvi put spominje ime HRVAT.
“Dragi štovatelji svetog Roka, usuđujem se danas zajedno sa svima vama zapitati, nije li ovo Vaše mjesto poseban Božji znak preko ovog Božjeg ugodnika svima nama, a posebno Vama Kaštelanima jer vaši su pređi kroz molitvu i zavjete u ovu crkvu ugradili identitet naše hrvatske povijesti i crkvenosti. Ova crkva je izniknula iz vjere vaših pradjedova.To je ljudsko nastojanje da se približi onom vječnom i neprolaznom koji neprestano odjekuje pred sjajem lica Boga samoga. Uvjeren sam da je malo mjesta na svijetu tijekom svoje povijesti vapilo prema nebu koje već stoljećima progovara po zagovoru svetoga Roka”, rekao je fra Petar dodavši: “Može li itko razuvjeriti vjerničko srce da u tom zavjetu i molitvi naših pradjedova presudnu ulogu nije imao upravo vaš nebeski zaštitnik sveti Roko, koji je neumorni zagovornik našeg hrvatskog naroda, dok je u njemu zavladao vonj zaraze, vonj kuge, koja je pred sobom sve kosila? Nebesa su tada presudila i kao da se začuo glas s neba silan preko svetoga Roka: o, opstat ćeš, hrvatski vjerni puče, opstat ćeš! Ne boj se!”.
“Kaos i moderna kuga koja se širi svijetom i nered koji se sustavno i suptilno čini i u našoj Domovini: “Zar i danas Crkva i naš vjernički narod s nevjericom ne gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah zaraze širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića? Zar se kao napaćeni narod ne pitamo kad će Bog napokon progovoriti? Zagledani u našu hrvatsku stvarnost, kad bismo u različitim strukturama postavili pitanje: Gdje je Bog danas?’ Kao da se već čuju odgovori raznih umišljenika: ja, ja, i samo ja! Žalosne li zamke zloga pod koju su potpali i u koju nastoje uvući sve oko sebe!”, rekao je.
“Pitamo se danas, dokle toliko iscrpljivanje hrvatskoga čovjeka, da je toliko zabrinut za budućnost svoje djece? Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih? Dokle ćemo trpjeti da se gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle ćemo gledati kako se olako postupa s javnim dobrima i šalje nedvosmislena poruka: ako nama nije do njih stalo, zašto bi bilo i drugima? Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obroci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi?”, upitao je.
“Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću? Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju? Dokle ćemo gledati natjecanje struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića? Dokle ćemo pratiti iseljavanje naših mladih, koji iz dana u dan odlaze sa svojih ognjišta u nepoznato, daleko od doma i Domovine? Dokle sve to, braćo i sestre?”, upitao je fra Petar dodavši: “No unatoč brojnim razočaranjima, stalnim rušenjima i gaženjima, naš čovjek, kao i njegova Domovina, uvijek se iznova pridiže. Teško hoda, ali ide dalje. Zašto? Jer vjeruje. U pozadini vjere hrvatskih ljudi nije naivni optimizam, već duboka svijest, od pradjedova baštinjena, da je Kristova vlast vječna, nikada neće proći, da nikada propasti neće. Zna duša hrvatskog vjernika, i to joj smiraj daje, da je zlo u svojem neredu, u svom razaranju, u svojem bučnom kaosu izgubilo bitku pred žrtvom koju je na Križu za čovjeka, ponizno i tiho, podnio naš Gospodin, Isus Krist. Istina je, Isus je sam ponio grijehe čitavoga svijeta i otkupio čovjeka, ali s njime su uvijek bili Bog Otac, i Duh Sveti. Uz njega je i njegova milosna Majka Marija, uz njega su danas njegovi Božji ugodnici sveci koje častimo kao naše nebeske zaštitnike”.
“Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo. Ono je odraz nebeskoga sklada kojemu pripadamo, i zato nas ne treba čuditi da kad god se čovjek drži zajednice, bilo obiteljske, narodne, crkvene, i kad se bori za zajedničko, opće dobro, demon sa svojom zarazom započinje svoju prljavu igru – jer je u svojoj nepodnošljivoj samoći razarač. On stvara nemir, nered, podjelu i razdor. Grijeh ne pripada stvaranju, nego rastvaranju. Zato nas ne čude toliki napadi na brak između muškarca i žene kao zajednicu, pokušaji dijeljenja obitelji kao zajednice koju je Bog ustanovio. Čudi nas, naime, kako uopće netko misli da će moći napraviti razdor u Crkvi kao zajednici vjernika, predvođenih svojim pastirima, zajednici koja nema razloga bojati se jer Krist joj je glava, Duh Božji snaga, Marija mati, a nebo dom”.
“Braćo i sestre, Crkve nema bez zajedništva koje se temelji na zajedništvu Boga Oca; Sina i Duha Svetoga. Zato se svako vjerničko okupljanje, molitva i sakramentalno slavljenje, priključuje bezvremenskom, kozmičkom slavlju. Dragi štovatelji svetoga Roka, tu je naša nepokolebljiva snaga, u tome je naša sigurnost! Stoga Crkva, gdje god može, okuplja ljude kojima je stalo do općega dobra, zato Crkva evangelizira kulturu, a time i društvo, a počinje od temelja, od djece i obitelji, o čemu svjedoči i ova vaša najstarija crkva s predznakom hrvatska. I ona je plod ljubavi i zajedništva vjere Vaših pradjedova”.
“Zadnja velika zaraza kroz koju smo u kataklizmi svoje povijesti ponovno morali proći je i Domovinski rat. Kako se danas, u ovoj, premda u Domovinskom ratu ranjenoj, ali iz ratnoga zla izbavljenoj grudi, ne zagledati u žrtvu koju su zajedno s hrvatskim braniteljima podnijeli brojni žitelji Kaštelana? Glavni trgovi trebali bi biti obilježeni likovima poginulih hrvatskih branitelja, koji su ponos našeg hrvatskog bića. Oni su se borili za hrvatsko ime, za ljude svoje Domovine, za njezinu grudu, davši nam okusiti kristovski ideal davanja života za prijatelje svoje”.
“Zar već ne osjećamo kako se već na početku predizborne kampanje po naslovima novina i medija širi zaraza koja želi razbijati domovinsko zajedništvo koje se rodilo u časnoj obrani Domovine i to tako što nastoji ubiti ponos onima koji su za Domovinu živote dali? Kukavička je to strategija, a ne pobjednička. I kako ne shvaćaju, da su to jalova nastojanja. I zato branitelji, zajedno sa čitavim razvijenim i kulturnim svijetom, s pravom očekuju ništa drugo nego da se suverena europska zemlja, kakva je danas Hrvatska, ponaša u skladu sa svojim pobjedničkim karakterom”.
“Agresija na Hrvatsku, ubijeni, nestali, ranjeni, ucviljeni, prognani i hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu nije plod mašte ili nečije konstrukcije. Sve se to dogodilo u stvarnom vremenu, u povijesnom trenutku pred čitavim svijetom, za što postoje materijalni dokazi i svjedočanstva tolikih živih ljudi. Zato, najblaže rečeno, čude postupci onih koji tu pobjedu odmiču od nužnih pravnih i materijalnih zadovoljština, a guraju je u područje mita i simbola, što se kasnije na različite načine kroz sve godine slobode pokušava relativizirati”.
“To ne samo da nije ponašanje pobjednika, to je negiranje demokratske stečevine zemalja koje znaju vrednovati sebe, koje znaju da se jedino priznavanjem i evidentiranjem istine i njezinim pravnim provođenjem zaslužuje poštovanje, i u konačnici, pravedan mir. Hrvatska je oprostila, ali oproštenje ne zamjenjuje pravednost”.
“Svima koji nas uvjeravaju da je za lustraciju kasno i da je sve to zastarjelo, poručimo: Lustracija ne može ostariti, jer istinu nitko ne može ubiti, ona kad tad dolazi na vidjelo! Zato istinski pravi vjernik i domoljub svaki put sa žaljenjem gleda kada netko pokušava napraviti razdor unutar hrvatskoga nacionalnog bića po bilo kojoj osnovi”.
“Danas to govorim ovdje na izvoru hrvatskog bića u blizini Gospe od Otoka, našega Prasvetišta, gdje nas povijest uči o njegovoj presudnoj ulozi u sjedinjenju razasutoga hrvatskoga naroda u bližoj i daljnoj povijesti. Tijekom naše burne povijesti, kad su nas ideologije pokušavale dijeliti i brisati s lica zemlje, zajedništvo je gradila vjera u u Boga i uzdanje u Gospin zagovor. Nebrojeni su sinovi i kćeri ovoga naroda, koje je vjera u Trojedinoga Boga i pouzdanje u majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, uspjela održati zajedno”.
“Između njih ne možemo izostaviti imena hrvatskih mučenika i svetaca. Tko zna koliko nam je zagovor naše Nebeske Majke i naših svetaca pred čitavim svijetom, koji nas u ideološkoj magli bivše države nije raspoznavao kao suveren narod, počeo izdizati iz pepela nepravedne anonimnosti, otkrivši bisere kršćanstva na hrvatskome tlu, a to je ono što je najvrijednije blago i biser nas Hrvata”.
“Stoga, dragi štovatelji svetog Roka. molimo i danas za naše obitelji. U ovom slavlju posebno molim i za proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca. Njegovim se svetačkim naslovom ne će samo pred svijetom razotkriti kršćanska veličina njegova života, nego će pasti maska koja se uporno lijepi nama katolicima u Hrvatskoj, pogotovo za razdoblje dvadesetoga stoljeća. Nadbiskup Stepinac se u teškim vremenima zauzimao za čovjeka, bez obzira na vjeru, rasu ili naciju, a njegov je glas nadilazio svaki totalitarizam”.
“Zato je Alojzije Stepinac kao sin Katoličke Crkve, baština i zajedničko dobro ne samo za katolike nego i za sve kršćane i druge vjernike, za sve ljude dobre volje, za sve one koji ljube istinu. Njegov lik i milina njegove svetosti dovoljno su snažni da se umjesto bilo kakvog razdora gradi zajedništvo, onakvo kakvo je Krist želio, da svi budemo jedno”.
“Sv. Roko je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve što je mogao kako bi život posvetio pomaganju ljudima. Čovjeku niti jedna ideologija nema pravo oduzeti dostojanstvo, a bitno je svake godine slaviti ovaj i sve ostale blagdane, kako bismo se uvijek mogli prisjećati istinskih vrijednosti prema kojima ćemo živjeti”.
“Mi vjernici moramo slijediti životne stavove sv. Roka, naših svetaca i mučenika, kako bi zavrijedili Kraljevstvo Božje, jer su i on sami bili Božji hodočasnici, Božji ugodnici koji nas neumorno pred Bogom zagovaraju i svojim životnim primjerima vode prema konačnoj proslavi koja će trajati kroz sve vijeke vijeka. Amen!”, ovim riječima je fra Petar završio propovijed, koju su mnogobrojni vjernici, po svršetku cijelog Misnog slavlja nagradili dugotrajnim pljeskom, komentirajući kako bi ovakve propovijedi u Svetištu Gospe na Hladi mogli slušati “tri dana bez prestanka”.
Misno slavlje na svetkovinu nebeskog suzaštitnika sućuračke župe zaključeno je procesijom s kipom Svetog Roka i barjacima Velike Gospe i Sv. Roka, te Sv. Ivana Nepomuka i Sv. Klementa oko sućuračkog groblja i drevne crkvice čudotvorne Gospe na Hladi, sagrađene 1393. godine. Nakon što su svi okupljeni otpjevali himnu „Lijepa naša Domovino“, čiji su se stihovi razlijegali obroncima Kozjaka, blagdansko slavlje završeno je blagoslovom djece.
Župnik Kaštel Sućurca, don Ivan Delić, uputio je zahvalu svim župljanima koji su „slijedeći primjer svojih predaka mirno, ponosno i dostojanstveno hodočastili u Svetište i u župnu crkvu Sv. Jurja, kroz sve dane devetnice, a osobito na same blagdane, kada smo u svečanim procesijama ponovili zavjete praotaca i stavili naše vrijeme, naše dane, živote, obitelji, narod i Domovinu pod moćnu zaštitu naših patrona”.
Don Ivan je zahvalu uputio i svima ostalima, koji su na bilo koji način sudjelovali u proslavama, kao i u samoj organizaciji, nakon čega je sve nazočne pozvao na koncert klape Podvorje, koji je pod nazivom “Podvorje u Podvorju”, nakon Misnog slavlja u Svetištu, održan u Gospojskoj Štradi u Kaštel Sućurcu. Tako se vjersko zajedništvo oko euharistijskog stola prenijelo i na ulice i trgove, kuće i obitelji sućuračkog puka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
