Aleksandar Đurić je bivši nogometaš rodom iz Doboja, čiji se dio života veže uz rat u Hrvatskoj, u kojem je sudjelovao, ali s krive strane.
Godine 1991. mobiliziran je te je kao zapovjednik specijalaca iz Doboja zaglavio u Vukovaru.
“Bio sam zapovjednik specijalne jedinice u Doboju, a zatim sam zaglavio u Vukovaru. Nisam tada vidio Šljivančanina, znam da je bio i on tamo. Krajem ’91. doveo sam svoje specijalce u Vukovar. Bio sam sportaš, naredba mi je bila održavati red. Nisam se bojao smrti, ali došao sam s otvorenim očima. Imao sam mlade vojnike oko mene, shvatio sam da nije to rat koji ja mislim da bi trebalo biti. No, kada sam vidio sav taj nered i paravojne formacije u selima oko Vukovara, za mene je to bilo nenormalno”, ispričao je u jednom od intervjua za srbijanske medije, prenosi Večernji list.
Ubrzo je završio u zatvoru.
“Jedne večeri sam kao zapovjednik jedinice pozvan na sastanak, trebalo je odraditi neku akciju. Te osobe su bile sve sami pijanci, nenormalne gluposti su pričali. Nisam volio ljude koji su agresivni, bahati, koji vjeruju da su nedodirljivi. Ustao sam sa stolice i rekao da neću dozvoliti svojim vojnicima da ubijaju civile ili da pljačkaju. Da ću zatvarati sve koje vidim da to rade, pucat ću na vojnike koji rade nered. Nije se tim glavonjama to svidjelo, dok sam došao do zapovjedništva, bio sam uhićen. Uzeli su mi činove i strpali me u zatvor. Poslije su odlučili da idem u Doboj. Kad sam stigao, tata je rekao: ‘Sine, vrijeme je da ideš odavde”, ispričao je Đurić koji je pobjegao u Mađarsku gdje se vratio nogometu, da bi 1992. od reprezentacije BiH dobio poziv 1992. da sudjeluje na Olimpijskim igrama, ni sam nije znao što odlučiti na prvu, ali je odabrao BiH kao Srbin, čiji je brat bio u srbijanskoj vojsci, a i otac mu je bio na frontu. Ipak, odlučio se prihvatiti poziv zbog čega do kraja života otac s njim nije razgovarao.
“Živio sam 2000. u Singapuru i brat mi je javio da je otac dobio rak i da me želi vidjeti. Jetra mu je bila gotova od alkohola. Nakon devet godina vratio sam se u Bosnu. Došao sam navečer, s ocem sam pričao dva sata, nisam ni spavao. Ujutro mu je pozlilo i liječnik je rekao da je bolje da umre kod kuće, a ne u bolnici”, prisjetio se.
Kao je nogometna karijera u pitanju, najveće uspjehe postigao je u Singapuru za čiju reprezentaciju je odigrao 53 utakmice i zabio 24 gola, da bi 2014. završio karijeru. O svom životu napisao je knjigu,a magazin FourFourTwo o njemu je snimio i dokumentarac.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
