Zvonimir Boban o udaranju milicajca 1990. na Maksimiru za vrijeme utakmice Dinama i Crvene zvezde progovorio je za švicarski Blick.
“Ljudi govore, Boban je udario policajca, ali to je izvučeno iz konteksta. Policajac je tukao mladog dečka i ja to nisam mogao gledati. Od tada se nikada nisam potukao. Nisam ja postao simbol otpora, ne moj udarac. Svi oni ljudi, koji su se tog dana branili, su simboli. To je bio ustanak svih. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka, to je bila razlika. Mnogi tvrde da sam riskirao tada više nego ostali. To nije istina. Riskirao sam možda svoju karijeru, ali u onom kontekstu, to ne znači ništa”, dodaje Boban, pa ističe:
“Morate razlikovati, mi smo se protivili režimu, a ne Srbima. Mi smo u reprezentaciji bili prijatelji. Nikada nisam imao problema s prijateljima iz Srbije. Čak ni u vrijeme rata. Ne prihvaćam rasizam, rasisti su idioti. Hvala Bogu da je rat završen. Odnosi Hrvata i Srba su danas mnogo bolji.”
“Ako me želite pitati jesam li uvijek sanjao kako pjevam hrvatsku himnu, jesam! Jesam li oduvijek želio igrati za svoju zemlju? Jesam. Hrvatska je bila moj san. Ali Jugoslavija je također bila moja momčad. Uvijek sam za nju davao sve od sebe”, kaže on., prenosi Goal.
Danas živi i radi u Švicarskoj, no još nije naučio njemači jezik.
“Nisam imao vremena, prva godina u Fifi je bila kaotična. Ali naučit ću njemački. Ne želim da mi se djeca smiju za par godina, a i iz poštovanja prema Švicarskoj. Ovdje ima mnogo Talijana, Hrvata i Srba koji me prepoznaju, i poneki Švicarci razgovaraju sa mnom. No, uživam u miru, drugačije je nego u Italiji gdje me svi prepoznaju”, zaključuje.
