Dvostruka olimpijska pobjednica na 800 metara Južnoafrikanka Caster Semenya izgubila je u sudskom sporu u kojem je tražila poništenje presude Sportskog arbitražnog suda (CAS) da sportašice s visokom prirodnom razinom testosterona moraju uzimati lijekove kako bi ga smanjile.
“Jako sam razočarana ovom presudom, ali odbijam da me Svjetska atletska federacija drogira ili me spriječi kako bi bila ono što jesam”, rekla je Semenya.
“Izuzimanje sportaša ili ugrožavanje našeg zdravlja isključivo zbog naših prirodnih sposobnosti, stavlja svjetsku atletiku na pogrešnu stranu povijesti. Nastavit ću se boriti za ljudska prava sportašica kako na snazi tako i izvan nje”, dodala je.
Zbog previsoke razine testosterona Međunarodni atletski savez zabranio je Semenyi nastupe u utrkama od 400 metara do milje jer ima nepravednu prednost pred konkurencijom. Žalila se na tu odluku, no Sportska arbitraža (CAS) je odbila njezinu žalbu. Nakon toga je pokrenula sudski spor, koji je sada dobio svoj kraj.
Švicarski savezni sud je odbio njezinu žalbu, utvrdivši kako izlaganje sportašica medikamentima ili kirurškim intervencijama kao preduvjet za natjecanje ne predstavlja kršenje švicarske javne politike.
Tko je Caster Semenya?
Semenya je kao juniorska svjetska prvakinja došla pod povećalo IAAF-a te već sa 18 godina bila podvrgnuta hormonskoj terapiji, kako bi snizila razinu testosterona koji njezino tijelo prirodno proizvodi u velikim količinama.
“Tada sam napravila ono što sam mislila da je dobro za mene, ali sada mislim da ljudi ne bi trebali ponoviti moju pogrešku. To je moj savjet.”
Semenya odbija mogućnost ponovnog podvrgavanja lijekovima za snižavanje razine testosterona, što od nje i njoj sličnih atletičarki traži IAAF.
Južnoafrikanka tvrdi da joj je višegodišnja pravna borba s krovnom atletskom organizacijom odnijela mnogo energije, da ju je “psihički i fizički uništila”, ali najavila je i da će ustrajati u svojoj borbi za ono što smatra osnovnim ljudskim pravom.
“Ne mogu reći da sam žrtva. Mislim da mogu biti primjer. Mislim da sam na ovom svijetu s razlogom. Mislim da sam spasitelj. Ako bih uspoređivala svoj život, usporedila bih ga s Isusovim. Bila sam razapeta, nazivana pogrdnim imenima. No, još sam uvijek tu, još sam živa. Najbolje što mogu napraviti je izaći na stazu i boriti se za sve one koji se ne mogu boriti za sebe i svoja prava.”
Što se krije iza ovog slučaja?
Ujedno je Semenya pokazatelj kakvu je nepravdu rodna ideologija već učinila ženskim sportašicama i kako te žene gube bitku u srazu s biološkim muškarcima, iako u njezinom slučaju ništa od dokaza nije javno objavljeno.
> Zamke rodne ideologije (1.): ‘Žene koje su bili muškarci’ gaze ženske sportašice
Semenya je nakon prvih uspjeha podvrgnuta ispitivanjima spola, jer su se pojavile sumnje je li ona žena ili muškarac, ali rezultati nikada nisu objavljeni.
Činjenica je kako Semenyino tijelo luči abnormalnu količinu testosterona – pokazala su testiranja. Vidljivo je kako ima neuobičajenu razinu prirodnog testosterona kod žene, tako da ne čudi njezina nadmoć nad protivnicama.
“Ne razumijem kada ljudi kažu da imam prednost. Ja sam isto žena. Pa kad piškim, piškim kao žena. Ne razumijem kada kažu da sam muško i da imam dubok glas. Ja sam žena i to uopće nije upitno”, tvrdila je Semenya za južnoafrički sportski kanal SuperSport TV.
Čini se kako je pokret za „jednakost” nadahnuo ‘transrodne sportaše’ da se pridruže timovima svog odabranog roda. A to često znači da se biološki muškarci natječu protiv bioloških žena u ženskim timovima. Ali u svijetu sporta, tvrde kritičari, jednakost spolova jednostavno ne postoji. S fiziološkog gledišta, postoji nejednakost između muškaraca i žena koju je jednostavno nemoguće izbrisati.
Na primjer, kada se radi o trčanju, muškarci su u načelu brži od žena. Kako je to objašnjeno u izdanju časopisa Runner’s World iz 2015.: „Na svakoj udaljenosti do maratona, razlika između svjetskih rekorda muškaraca i žena iznosi 9 do 10% – a kod rekreacijskih je trkača razlika slična ili čak veća.”
Zašto, dakle, muškarci imaju neke atletske prednosti pred ženama?
Profesor bioloških znanosti sa Sveučilišta Ohio, Chris Schwirian, rekao je za Runner’s World: „Muškarci postižu bolje rekorde na 100 do 800 metara uglavnom zato što muškarci u prosjeku imaju veću mišićnu masu, a velik su dio toga brzotrzajni (engl. fast-twitch) mišići, što im omogućuje da postižu veću snagu i brzinu i anaerobno proizvode energiju. Na svim udaljenostima većim od 800 metara glavni je uzrok razlike viši prosječni anaerobni prag muškaraca (VO2max), zato što oni u načelu imaju manje tjelesne masti, više hemoglobina i mišićne mase te veća srca i pluća nego žene.”
Muškarci u prosjeku imaju duže i veće kosti, što im daje mehaničke prednosti pred ženama, budući da imaju veću težinu, visinu i šire koštane okvire kao potporu mišićima. Njihove su kosti također gušće te imaju čvršće ligamente, što ih čini manje podložnima sportskim povredama.
Budući da ovi fizički i fiziološki čimbenici daju većini muškaraca očitu kompetitivnu prednost u sportovima, je li pošteno ili čak sigurno da se biološki muškarci – s većom mišićnom masom, srcima i plućima i većom snagom, ubrzanjem i brzinom – natječu protiv djevojaka i žena?
„Ako muškarci mogu tvrditi da su žene i ući u sport u kojem se smiju natjecati samo žene, tada je prilično izvjesno da će muškarci pobijediti,” piše Brandon Morse za časopis Federalist. „Sve pohvale, nagrade i priznanja bit će oduzeta ženama koje ih s pravom zaslužuju i dana muškarcu koji je zapravo varao tako što je stavio šminku, ubrizgao si hormone i rekao da je žena.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
