Dino Rađa o prijateljstvu s Vladom Divcem za ”cijeli život”, ali i odlasku na Kninsku tvrđavu…

Foto: snimka zaslona

Dino Rađa, bivši hrvatski košarkaški reprezentativac i predsjednik stručnog savjeta muške košarke te jedan od najodgovornijih za debakl hrvatske košarkaške reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, dao je jedan od svojih brojnih intervjua za srpske medije. Naravno, ponovno je tema, između ostaloga, bio i kontroverzni bivši srpski košarkaš, Vlado Divac, poznat po incidentu sa hrvatskom zastavom na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine, u vrijeme dok su već prvi balvani srpskih terorista bili na hrvatskim prometnicama budući da je takozvana balvan revolucija počela u kolovozu 1990.

Rađa je govorio i o dokumentarnom filmu o Bormiju. O čemu se zapravo radi? Naime, trideset godina nakon što je juniorska reprezentacija Jugoslavije u talijanskom Bormiju osvojila naslov svjetskih prvaka, u Beogradu je u Jugoslavenskom dramskom pozorištu bila održana premijera filma pod nazivom ”250 stepenika”, radi se o filmu koji je evocirao uspomene na događaje od tridesetak godina…

Autor filma “250 stepenika” je Vladimir Pajić Pajo,  a film, kako smo već spomenuli, govori o putu koji je prošla ta generacija, iz koje se izrodio veliki broj košarkaških zvijezda.  Svi oni u filmu govore i prisjećaju se tog uspjeha iz 1987. godine.

”Film je nastao na nagovor redatelja, mog prijatelja, nešto smo gledali i rekao je “a zašto ne bi ti”? Meni je glupo da radim sam za sebe, a on kaže, “daj, ja ću”. To bi trebalo napraviti, ali ja sam mu rekao da to napravi ako baš toliko želi. Nemoj mene tlačiti, imaš materijale, traži, i on je krenuo u to i naravno da mu je trebalo 100 različitih kontakata, koje sam ja morao ostvariti. Kako je krenulo, više nema nazad. Puno putovanja, Amerika, jednom, drugi put, treći… Grčka, Beograd, Ljubljana, Gorica, Zadar, Zagreb, Split… Materijala se nakupilo, 300 sati, onda to moraš izvući u sat vremena filma, da to ima nekakav smisao. To je u suštini bilo najgore, kada vidiš da neke stvari koje su super moraš izbaciti”, kazao je Rađa.

Govorio je Rađa o Božidaru Maljkoviću, koji je vodio Jugoplasitiku u najtrofejnijem razdoblju splitskog kluba…

‘Božo je… Dovoljno je samo reći Božo Maljković. On je najbolji trener svih vremena za mene, uz dužno poštovanje naravno i Dudi (Ivkoviću) i svima koji su radili s nama, ali on je to podignuo na jednu veću razinu,  njegovo poznavanje košarke i način rada to je vrhunac”, poručio je bivši hrvatski košarkaški reprezentativac.

O Dušanu Ivkoviću…

”Duda je bio na drugoj razini, reprezentativnoj, gdje si s puno više zvijezda, a u puno kraćem vremenu. On je definitivno jedan od likova koji je imao autoritet i prema nama je bio jako bitan zbog toga što je sve stavljao na svoje mjesto. On je na početku u prvoj godini, 1988, na Olimpijadi, najstroži bio prema najboljim igračima i tu je dao do znanja ako je takav prema njima, kakav je tek prema nama koji smo tek ulazili. Jako je on to dobro držao pod kontrolom”, smatra Rađa.

Rađa o Vladi Divcu, s kojim je u nekim davnim vremenima bio cimer

”Vlade je prijatelj iz tih nekih dana kada nismo imali za dvije kave, nego za jednu. Nekome ispričati naše prijateljstvo je jako teško, u neko doba 1980. i neke smo otišli prvi put u Ameriku i svako od nas ima 100 dolara. Naletimo na Levis hlače , veličine za nas dvojicu, i kupi svatko po dva para. I ostavimo ih negdje, idemo u Mc Donalds i njemu ukradu. I sad, znaš, nemaš više love, što da radiš, da sjediš i da plačeš. I ja mu dam, “evo ti jedne”. To je ta razina prijateljstva bila. To su neke stvari koje se ne zaboravljaju u životu. To je jako emotivan doživljaj, ja znam jer sam ga doživio godinu dana prije njega i znam koliko je to njemu značilo, znam da je zaslužio, sad čekamo Tonija (Kukoča), pa da zaokružimo sliku te generacije”, rekao je Dino Rađa.

Na pitanje ”Divca kao da ste inspirirali za govor, kao da se nadovezao na Vaše riječi, posebno je bio upečatljiv dio o Balkanu i prostoru bivše Jugoslavije kao disfunkcionalnoj obitelji”, Rađa je kazao:

”Da, ali… Mislim da ne treba generalizirati stvari. Mi smo u kontaktu stalno, život nas sve odvuče na različite strane, pa se s puno ljudi ne vidiš, ali postoji veza među ljudima koja nije opipljiva, a to je taj trenutak kad se vidite. Taj osj u Argentini ećaj koji postoji, nije samo s njim tako, i Tonija ne viđam često, pa onda kad se nađemo… Ima puno ljudi koji su ti prijatelji iz različitih ekipa, pa se ne vidiš i ne čuješ, život vodi na različite kontinente i gradove, ali opet, veza ljudima je nešto što ostaje.”

I naposljetku Rađa je komentirao i skandal Vlade Divca s hrvatskom zastavom u Argentini 1990., kao i svoj odlazak na Kninsku tvrđavu nakon oslobođenja Knina od velikosrpskog agresora 1995. godine… Nije baš najsretniji način na koji je Rađa odgovorio na sljedeće pitanje: ”Divcu mnogi u Hrvatskoj zamjeraju na epizodi s hrvatskom zastavom, a Vama u Srbiji na odlasku na Kninsku tvrđavu?”

”To su neke stvari koje su se dogodile prije puno godina i mislim da se na njih više ne treba vraćati”, poručio je Dino Rađa…

Puno je hrvatskih branitelja poginulo da bi Knin ponovno bio slobodan, zaboravio je to Dino Rađa, koji je i dalje djelatnik Hrvatskog košarkaškog saveza, a kojeg ne bi bilo da nije bilo onih koji su za tu Hrvatsku ginuli.

Rađa je govorio i o takozvanim tajnim viđanjima sa srpskim košarkašima u Ateni 1995. godine. Naime, bilo je to na Europskom prvenstvu na kojem je hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila broncu, svoju posljednju seniorsku medalju na velikim natjecanjima.  Zlato je osvojila tadašnja SR Jugoslavija, a Hrvatska je tijekom intoniranja himne ”Hej Slaveni” napustila pobjedničko postolje.

Saša Đorđević je govorio da je Rađa inicirao tajna viđenja u Ateni. Koliko je teško to bilo izvesti?

”Bilo je zlih vremena, na koja se ne treba vraćati, a međuljudski odnosi su uvijek nekako individualni. Jednostavno, nikad nisam imao razloga da ne nastavim odnos sa nekim od momaka, sa kojima sam dijelio sobu i konzervu.”

Podsjetimo za kraj i na kontroverzni ”dokumentarac” ”Nekoć braća”, koji, između ostaloga, donosi i neke stvari o hrvatskom košarkaškom velikanu Draženu Petroviću u koje mnogi sumnjaju. Naime, Dražen, nažalost, nije odavno među nama i bilo ga je nekorektno zloupotrebljavati za snimanje ”dokumentarca” koji iskrivljuje neke činjenice i ne spominje stvarne razloge raspada Jugoslavije, a to je svakako velikosrpska agresija na Hrvatska, a onda kasnije i na Bosnu i Hercegovinu. U tom ”dokumentarcu” sudjelovali su i neki bivši hrvatski košarkaši.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr