Na današnji dan prije 24 godine poginuo je najveći hrvatski, a vjerojatno i europski, košarkaš svih vremena, Dražen Petrović, Europski, hrvatski košarkaški Mozart, kako su ga zvali, igrao je košarku na posve drugačiji način od igrača njegovog vremena. Trenirao je duže od ostalih, bio bolji od ostalih i bio ispred svih ostalih, ispred svog vremena. Toga je bio svjestan, a opet ostao je ”običan.” Dražen nikad nije odbio hrvatski dres, čak i na tzv. nevažnim utakmicama, za razliku od nekih današnjih zvijezda Dražen nije tražio jamstva.
Hrvati su voljeli košarku jer su imali što voljeti
Tih godina, tih ratnih dana, nakon srebra na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992., košarku su Hrvati obožavali, bila je perjanica hrvatskog sporta, zbog činjenice da se njome svi bave, kako djeca s ulice, tako i studenti s fakulteta, profesori, znanstvenici. radnici, igra je to koju je puk prihvatio Voljeli smo je jer smo imali što voljeti, danas, 24 godine kasnije, nakon dugo vremena, hrvatska košarka pokazuje napokon znakove života, na putu povratka pred izabranicima Aleksandra Petrovića veliki je izazov Eurobasket za nekoliko mjeseci. Hrvatska je posljednju medalju osvojila davne 1995. godine.
Draženova Šibenka odavno više ne igra važnu ulogu u sportu koji je Hrvatskoj dao toliko velikana, ali i toliko suza, prije vremena otišli su i Krešo i Dražen… Ostala je uspomena.
Prije 24 godine u Hrvatskoj kao da je vrijeme je stalo, ne, to nije jeftina patetika 7. lipnja 1993. godine zamrla je hrvatska košarka, odlaskom sportskog Mozarta, hrvatska košarka zapravo je počela propadati od toga se nikada nismo oporavili, iako je Vlade Divac, tzv. Draženov prijatelj, na Draženovoj tragediji snimio jedan od većih dokumentarnih pamfleta ikada snimljenih na ovim prostorima. A ovdje se svašta snimalo, pa i filmovi napravljeni po scenariju Ante Tomića. Radilo se o čistoj krivotvorini jednog vremena, što je prije nekoliko godina razotkrio i Draženov veliki prijatelj Stojko Vranković. Nažalost, neki, pa čak i u Hrvatskoj, su povjerovali.
Običan ”mali” čovjek za veliku pozornicu
Nema dvojbe, Dražen je obilježio jednu vrijeme, jednu epohu, ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj, svjetskoj košarci, bio je jednostavan, običan, ”mali” čovjek za veliku pozornicu. Rađali su se ovdje talenti, nastajale legende, pod ovim hrvatskim suncem rodio se jedan Krešimir Ćosić, rodio se Nikola Plečaš, na našim parketima za loptom su trčali Stojko Vranković, Toni Kukoč, Dino Rađa, čast legendama, čast sportskim ikonama, no Dražen Petrović bio je i ostao jedinstven. I ako ga već desetljećima nema mnogi imaju osjećaj da je tu, da nikad nije ni otišao. Da se barem ne radi o subjektivnom osjećaju.
”Život leti kapetane”
Dražen Petrović rodio se u najstarijem hrvatskom gradu na Jadranu, Šibeniku. Plemeniti dalmatinski kamen, modro hrvatsko more, dalo je bezbroj velikana, iz svijeta glazbe, sporta, kulture, ipak, jedno ime odzvanja dva desetljeća od njegova odlaska. Košarkašku karijeru Petrović je započeo na Baldekinu, šibenskoj četvrti u kojoj i danas igra nekoć slavna momčad Šibenke, mada odavno ne predstavlja onu snagu kakvu je imala u vremenima braće Petrović. Nikad to više neće biti ista ekipa, ali će uvijek pamtiti. Neke se stvari ne zaboravljaju. Šibenik nije zaboravio, grad mu se pokušao odužiti spomenikom.
Talent od Boga dan
Već u svojim prvim nastupima Dražen Petrović zadivio je tadašnju Jugoslaviju. Nezabilježen talent i izuzetna snaga volje poklopilo su se u jednoj osobi, zaista ” taj mali bio je predodređen za uspjeh “. Zamislite u novo, suvremeno doba, često neuspjehe naših sportaša opravdavamo mladošću, međutim, Dražen Petrović sa nepunih sedamnaest bio je zvijezda svoga vremena i mladić pred kojim je velika budućnost, koja je i prije punoljetnosti započela.
Nakon dramatičnih utakmica sa snažnom Bosnom, Dražen Petrović odlazi stopama velikog Kreše Ćosića i svog brata, Aleksandra ” Trice ” Petrovića, put Zagreba. Na Tuškancu se tek stvarala sportska ekipa koja će u doglednoj budućnosti proslaviti hrvatsku košarku, stasali su divovi… Rodila se generacija koja je obilježila jedno vrijeme, koja je zauvijek zadužila hrvatsku košarku. Spoj mladosti i iskustva funkcionirao je besprijekorno.
Rivalstvo najvećih – Arvidasa Sabonisa i Dražena Petrovića
Cibona je Draženom postala višestruki prvak Jugoslavije, dvostruki prvak Europe, pobjednik Kupa pobjednika kupova, finalnom utakmicom 1987. godine u Novom Sadu, protiv talijanskog Scavolinija. Neki čak i danas pamte nezaboravno rivalstvo dva velika igrača, Arvidasa Sabonisa i Dražena Petrovića. Cibone i Žalgirisa.
Litva i Hrvatska, dvije zemlje nastale raspadom dva totalitarna režima dale su dva košarkaša koja su promijenila ne samo odnos u europskoj košarci nego i samo shvaćanje košarke uopće.
Real i Amerika, Dražen pokazao mnogima put
Nakon Cibone Dražen je otišao u španjolski Real, klub koji ga je oduvijek želio i koji je s Cibonom odigrao nekoliko spektakularnih utakmica. Dražen je izludio Real dok je nosio dres Cibone, a onda je i sam postao dio te skupocjene madridske mašinerije. Cibona ipak nije izdržala pritisak financijski puno moćnijeg sportskog suparnika.
U Madridu je pokojni Dražen imao status sportske ikone, no nakon samo dvije godine, odlazi za SAD, u najjaču ligu svijeta. Bio je pionir u NBA ligi, kad su u pitanju europski igrači, pokazao je put kojim su kasnije krenuli mnogi, neki su i uspjeli. Portland i New Jersy Netsi, dva NBA kluba koja se i danas s ponosom sjećaju hrvatskog velikana.
Odmah se stavio na raspolaganje Hrvatskoj
Nekako se vrijeme najveće slave Dražena Petrovića poklopilo s vremenom najvećih izazova, tragedije i kalvarije hrvatskog naroda. U vrijeme raspada komunističkog režima, uspostavom hrvatske države, Dražen Petrović među prvima je stao pod hrvatski barjak i prigrlio hrvatsku reprezentaciju.
U vremenu brutalne velikosrpske agresije Dražen Petrović bio je jasan, zajedno s velikim, najvećim prijateljem, Stojkom Vrankovićem, prosvjedovao je ispred zgrade UN-a u New Yorku protiv rata u svojoj domovinu, tražili su međunarodno priznanje Hrvatske. Vlade Divac u svom ”dokumentarcu” je takav podatak ”zaboravio.”
Legendarna Barcelona i ”spusti se Franjo”
U prvim godinama, hrvatska košarka s pravom nosi titulu najtrofejnijeg hrvatskog sporta. Između ostaloga legendarno i neponovljivo finale iz Barcelone, s Olimpijskih igara, protiv prvog i jedinog pravog DREAM TEAMA, reprezentacije SAD-a, predvođene Michaelom Jordanom i Magic Johnsonom, ostaje zlatnim slovima utkano u sve almanahe našeg sporta uopće.
U finalu protiv NBA zvijezda atraktivnim košem, zakucavanjem Franje Arapovića Hrvatska je povela, i to ne na samom početku utakmice. Dvoranom se prelomilo: ”Spusti se Franjo…”
Kobni 7. lipanj i kiša na autocesti
Samo godinu dana nakon zvjezdanih uspjeha hrvatske košarke, u teškoj prometnoj nesreći pokraj bavarskog grada Ingolstadta 7. lipnja 1993. godine poginuo je hrvatski košarkaški reprezentativac, jedan od najboljih svjetskih košarkaša Dražen Petrović.
Vijest je šokirala sve, stotine tisuća, milijuna ljudi, sportaša i sportskih zaljubljenika diljem svijeta, jednako u Europi i Sjedinjenim Državama, gdje ga i danas mnogi smatraju najvećim europskim košarkašem u povijesti, kao i u njegovoj domovini Hrvatskoj.
Bilo je kišno popodne, 7. lipnja, na skliskoj autocesti kamion-tegljač njemačkih registarskih oznaka pokušavao je izbjeći nalet na osobni automobil u svojem traku. Vozač tegljača izgubio je kontrolu nad vozilom koje je probilo zaštitnu ogradu na sredini autoceste i prepriječilo se preko sva tri traka suprotnog smjera. U tom je trenutku iz pravca Frankfurta velikom brzinom dojurio Golf i udario u tegljač. Na mjestu nesreće poginuo je Dražen Petrović, a vozačica Golfa, njemačka manekenka, te druga suputnica, turska košarkašica teško su ozlijeđene.
Posljednji ispraćaj na Mirogoju
Dražena su na posljednje počivalište ispratili na Mirogoju ispratili mnogi, tisuće Hrvata, strana izaslanstva, uključujući i tadašnjeg hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Čak se i u susjednoj Srbiji, iz koje su tih dana kolone tenkova išle prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, žalilo zbog odlaska Dražena. Televizija Srbije, koja je u to vrijeme bila zapravo televizija Slobodana Miloševića, posvetila je veliku pozornost pogibelji hrvatskog Mozarta. Završna rečenica u Dnevniku RTS-a bila je više nego korektna: ” Sinoć je poginuo veliki sportaš, sinoć je poginuo Dražen Petrović. “
Što bi bilo da….?
Mnogi danas, više od dva desetljeća kasnije, postavljaju pitanje, što bi bilo s hrvatskom košarkom, s našim sportom uopće, da nije bilo tog kobnog lipanjskog dana, kada je sudbina obitelji i Hrvatskoj oduzela jednog najtalentiranijih sportaša koje je svijet ikada imao? Naravno, odgovor nikad nećemo saznati iako se on naslućuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
