Duje Draganja 20 godina kasnije: Sve to je daleko iza mene

Duje Draganja je na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine plivao u tri finala, na 50 i 100 metara slobodno, te na 100 metara leptir. U sve tri discipline oborio je hrvatski rekord, a na 50 slobodno je prije točno 20 godina, u petak 20. kolovoza 2004., osvojio olimpijsko srebro uz tada sedmi rezultat svih vremena – 21.94.

Ponajboljeg hrvatskog plivača svih vremena samo je stotinka taj dan dijelila od olimpijskog zlata, za toliko je brži bio Amerikanac Garry Hall.

U razgovoru za HTV prisjetio se tog vremena, pričao o današnjem plivanju i o tome koliko ga prati ili ne prati, o tome kako se osjećao nakon karijere i čime se danas bavi.

Dvadeset godina je prošlo od srebra u Ateni, 10 utrka ste imali u samo šest dana, finalna je bila kruna…

– Je, je, bio je jako pretrpan raspored, inače, jako malo sportaša se odlučivalo za takav raspored jer je bilo teško, ali eto, drago mi je što jesam, ne samo radi finalne utrke gdje je bila medalja, nego i radi ostalih što sam bio u finalu, tri finala, to nije mala stvar.

Prisjetite se te finalne utrke, kako je to bilo, kako je bio osjećaj, što vas je zapravo u tom trenutku držalo?

– Ne, ne znam koju desetinku od tih 20 sekundi da se sjetim sad trenutno, ali sjećam se nekih stvari, sjećam se da je finale 100 delfin bilo 20 minuta prije samoga finala na 50 slobodno, što je u neku ruku, koliko god mi je bilo teško fizički, toliko mi je psihički bilo dobro što nisam bio u toj čekaonici zajedno sa drugima i imao sam tu mogućnost da dođem zadnji, jer je najjači ljudi u plivanju fizički i mentalno su oni na 50 slobodno i tu je jedna mala, mala greškica, mali pokret ruke te može udaljiti od postolja do zadnjih mjesta i tu se u biti 80 posto toga dešava u samoj čekaonici i to mi je nekako pomoglo što sam bio u finalu prije toga i što sam došao samo pet minuta prije izlaska u biti u tu sobu.

I toga se vrlo dobro sjećam, više se sjećam tog nekog psihičkog “čepa” koji je vladao u toj sobi nego same trke. A sama trka, to proleti, to je neki automatizam, toga se ni ne sjećaš kasnije, toliko si pun adrenalina i to jednostavno prođe, to je ono što si već radio milijun puta na treningu, to jednostavno iziđe iz tebe u tom trenu, sjećaš što sjeća prije, sjećaš što sjeća poslije i to je ono što ostane u biti u tebi.

Finale ste izborili s osmim vremenom, plivali ste u osmoj traci.

– To je isto spas, to je isto kocka, ja sam fizički lagan i recimo kad gledate to finale 50 slobodno vidite jedan val koji dođe zajedno iza plivača i to je ono nešto što te može nositi, ali te može isto tako i potopiti. Meni bi kao laganom plivaču puno više konstitucijom pasalo da sam u osmici ili jedinici nego u samoj sredini.

Jel to bio i nekakav “špurijus”, nazovimo to tako?

– Nisam tada to ciljao, u nekim drugim situacijama sam ciljao, recimo kad sam oborio svjetski rekord, obranio svjetsko zato, tada sam baš ciljao na to, malo sam se i kockao, rizik ali ne, tada nisam ciljao, tada je više bio u polufinalu neki umor i ušao sam kao osmi jednostavno zbog umora u polufinalu.

Kako gledate na plivanje danas i u budućnosti, što kažete?

– Pa uopće ga ne gledam, da vam budem iskren, ja sam čovjek koji poštuje rezultate, ne poštujem ni kako netko to izvodi i kako to izgleda ni ništa, nisam tu radi umjetničkog dojma, mislim rezultat je onaj koji dirigira sve. Svjetsko plivanje konstantno napreduje, postoje neke vremenske stagnacije, ali moram priznati da s nekog fizičkog aspekta i treninga da smo tu među glavnim sportovima na svijetu. Jednostavno, ti napreci u fizičkoj spremi i nutricionizmu, medicini, da se u plivanju jako osjete.

Što se tiče sportskih rezultata, današnjih plivača, nekih vaših nasljednika, mladih snaga, može li se to bolje, može li se više ulagati?

– Što se tiče same Hrvatske, mislim da rezultati govore sami za sebe. Ja se ne bavim umjetničkim klizanjem pa da ću govoriti o svom dojmu, moj dojam je posve nebitan. Znači postoje rezultati iza svakog sportaša koji govore o njegovom trudu, radu i onome što je postigao. I znanje, u krajnjem slučaju, tako da tu smo gdje smo. Nije na meni da to komentiram.

Jeste li pripadali nekom vremenu kada se u sport, odnosno u plivanju, vlagalo puno više, kada je bilo više entuzijazma?

– Ne bih rekao, što se tiče financija, mislim da su financije sada bolje. Mislim da su uvjeti puno bolji sada nego što su bili kada sam ja plivao. Ja recimo uopće nisam imao tu mogućnost da treniram u Hrvatskoj kako treba. Ali ono što je bilo bolje je bila jednostavno kvaliteta. Znači, da bi ja izašao iz nekog sistema, moralo je iza mene biti 20 dobrih plivača i možda 200 osrednjih plivača. Toga danas nema. To je ono što nedostaje. Ne možete vi proizvesti Ferrarija iz Fiata 500. To je nemoguće.

Znači morate imati barem Ferrarija, ne znam, Bugatti, a sad pucano nekim brzim autima, da se oni trkaju svaki dan, da se takmiče i da jedan drugoga guraju. Tako da u to vrijeme, u vrijeme Miloša Miloševića, Gordana Kožulja, Sanje Jovanović, to su samo neka imena, ali bilo ih je puno, puno više, i bilo je puno više europskih medalja, svjetskih finala, svjetskih polufinala, nije bilo olimpijskih polufinala, olimpijskih finala osim Gordana, tako da nekako je postojao sistem, kakav-takav. možda nije bio idealan, možda nije bio kako treba, ali je bio sistem, tog sistema danas nema.

Zaigra li vam srce, osmijeh, što god, kad se sjetite sebe prije dvadeset godina i svojih uspjeha?

– Ne, prošao sam to odavno, izašao sam iz svega toga, iz razočaranja u sport do depresije nakon sporta, kao i svaki profesionalni sportaš, znači sve sam to prošao, sve je to daleko iza mene, iskreno raskrstio sam s time vrlo efikasno i brzo.

Nakon dvadeset godina čime se Duje Draganja bavi, koji su vaše preokupacije danas, možemo li to znati?

– Puno radim, ali radim za sebe, tako da, dok god mogu raditi za sebe, to je privilegija i užitak.

To sport nije, hoćete li nam barem to otkriti, ili ipak jest sport?

– Sport nije, iako s vremena na vrijeme neki projektić, neka klinikica, puno ljudi me to stalno pita, puno ljudi me pita kad ću se vratiti, no želja za vrhunskim sportom nije u meni, u nekom trenu će možda izići želja da pomognem djeci, to me nekako zanima. Sam vrhunski sport, ta putovanja, treninzi, pritisak, to ne. Nadam se da ću pod stare dane nekome prenijeti svoja znanja.