‘I purgera, i Riječana šakama i nogama i letvama’: Ako je to bila životna želja Stanka Jurića što bi zapjevao kad bi zaigrao u Dinamu ili Rijeci?

Hajduk je u derbiju 30.kola Prve hrvatske nogometne lige na Poljudu protiv Rijeke odigrao uvjerljivo najbolju utakmicu ove sezone i zasluženo deklasirao protivnika kojeg sedam i pol godina prije toga nije dobio na svom stadionu. Dakle, pobjeda Splićana potpuno je čista, nitko je ozbiljan ne dovodi u pitanje. Hajduk je zapravo vrlo dobrim rezultatima u posljednje vrijeme vrlo blizu osvajanja mjesta na ljestvici koje vodi u kvalifikacije za Europsku ligu.

Međutim, ostali su repovi nakon ”spektakla” na Poljudu, ne zbog eventualnih pogrešaka sudaca, ne zbog nekih incidenata na samom terenu, već zbog onoga što se dogodilo nakon utakmice, nakon koje su igrači Hajduka, u pobjedničkoj euforiji pozdravili najvjernije navijače, pripadnike Torcide. I, dakako, ni u tome nema ničeg spornog. Naprotiv, nogomet se igra zbog navijača, i to nije samo fraza, kako neki tvrde, koja se s godinama izlizala.

Naime, jedan igrač, jedan od junaka utakmice i Hajdukove uvjerljive pobjede,  strijelac prvog gola za Splićane, Stanko Jurić, preskočio  je nakon utakmice ogradu (ili stao na nju, sasvim svejedno) te je otišao na Sjever navijati i pjevati s Torcidom.

Na prvu ruku postupak ovog nogometaša, koji je rekao kako mu je to bila životna želja, djeluje simpatično, mnogi su takav potez pozdravili, sve dok se nije shvatilo kakva je zapravo glazba bila na repertoaru.  Dio je to, nažalost, standardnog navijačkog folklora, i nije samo svojstveno Torcidi, međutim, Jurić je nogometaš, mogući reprezentativac Hrvatske. U reprezentaciji igraju Zagrepčani, Riječani, Splićani, Osječani…, Hrvati iz cijele Hrvatske, kako domovinske tako i one iseljene, protjerane…

Pjevalo se na početku Jurićevog ”posjeta” ‘Ajde, ajde, ajde, Hajduče’ , da bi onda krenulo ‘I purgera, i Riječana, i šakama i nogama, i bocama i letvama, sve za našeg Hajduka!’… Jurić se, naravno, nije snašao, kad je već bio ”gore”, ostvario svoju životnu želju, nije imao kud, ”morao” je zapjevati ”borbene!” I tu je pogriješio, jer zapravo NIJE morao.

Ako je Stanku Juriću životna želja bila pjevati, makar i s navijačima, o šakama, nogama, letvama… na nečijim glavama onda može odmah u mirovinu, svoj životni san je ispunio.   Karijera mu je postala savršena. Vjerujemo kako se ipak radi o nedostatku iskustva, nekontroliranoj euforiji te na koncu jednom riječju pogrešci koju može oprati jedna iskrena isprika.

Naime, tko zna, neizvjesni su putovi nogometa, mogao bi jednog dana zaigrati u Dinamu ili Rijeci… Nije nemoguće, bilo je takvih primjera, i bit će ih u budućnosti. Kakve će onda, u jednoj takvoj potencijalnoj budućnosti, pjesme pjevati?

Izvor: narod.hr