Nakon što je na splitskoj rivi uoči vaterpolo utakmice između Mornara i Crvene zvezde došlo do HULIGANSKOG incidenta, kada su trojica vaterpolista beogradskog kluba napadnuta od strane nekolicine huligana, nitko u našoj zemlji, a da je relevantan, nije propustio osuditi nasilje. Aktualizirane su neke teme koje zahvaljujući politici nikada nisu zatvorene.
Promašene su, dakle, i teze nekih sudionika u emisiji Peti dan Hrvatske televizije koji tvrde kako svi oni koji osuđuju incident a žele otkriti pozadinu huliganskog istupa u Splitu zapravo relativiziraju sam taj incident, što je, dakako, netočno, a zbog čega je u spomenutoj emisiji došlo po prvi puta do žešćih tonova između samih sudionika emisije. Frcale su iskre između onih koji tvrde kako je potrebno otkriti uzroke kako bi se u budućnosti spriječile slične posljedice i onih koji smatraju da imaju jedini pravo na istinu. No, o tome drugom prilikom.
Poslije incidenta u Splitu veliki dio hrvatskih medija, prepisujući uglavnom izmišljotine, poluistine te zlonamjerne dezinformacije iz srbijanskih medija, brže bolje krenuo je proglašavati navijačku scenu u Hrvatskoj, pa i sam dobar dio građana nađe zemlje, fašističkom, što je, dakako, netočno. Ako ćemo realno na vlasti u državi na čije se medije pozivaju neki hrvatski mediji i drže relevantnim njihove (dez)informacije donedavni su fašisti, suradnici i učenici četničkog vojvode i ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Ako u susjedstvu imate državu koja i dalje provodi politiku, samo drugačijim sredstvima, koja je dovela do genocida i rata u ovom dijelu Europe onda ni vi i vaša država ne možete živjeti posve normalno i da to ne osjećate. U Europi, bez obzira na završetak Drugog svjetskog rata, nikad ne bi bilo trajnog mira da Njemačka nije prošla, što prisilno, što svojom voljom, proces denacifikacije. Tome unatoč i danas ulicama nekih gradova tu i tamo marširaju neonacisti i nitko zbog toga ne tvrdi da je Njemačka nacistička država ”opsjednuta svastikom.”
No, to je opet neka druga tema, žalosno što se u Hrvatskoj vrlo često događa da se neke ispade nekolicine huligana pripisuje fašizmu, nacizmu te pritom tvrdi da su ”hrvatski navijači opsjednuti svastikom”, kako to tvrdi jedan sve manje relevantan portal. Naime, koji su to hrvatski navijači ”opsjednuti svastikom” i koliko se to uopće puta svastika pojavila na tribinama hrvatskih stadiona, u hrvatskim sportskim dvoranama? Glede nasilja, huliganizma, hrvatski navijači prava su ”nevinašca” u odnosu na sve ono što rade navijači u dobrom dijelu Europe. Kako su tek francuski navijači slavili pobjedu u finalu Svjetskog prvenstva? Presretni zbog pobjede nad Hrvatskom u finalu zamalo da nisu spalili Pariz. Doduše, tih dana u Parizu bilo je i neke druge vrste nasilja, ne samo navijačkog.
Portal koji ne bismo imenovali kako mu ne bismo dali bespotrebnu i nezasluženu promidžbu pritom navodi dva ”primjera”, iz naftalina vade staru fotografiju s jedne utakmice Hajduka u međunarodnim kupovima, a onda pokušavaju ”poentirati” sa svastikom na Poljudu, koja nema nikakve veze s navijačkim skupinama u Hrvatskoj već je zapravo klasična politička diverzija. Zbog toga se i do dana današnjeg ne znaju imena počinitelja, bez obzira na nadzorne kamere i obećanja policije i ministara nekoliko hrvatskih vlada. Govorimo, dakako, o svastici iscrtanoj na poljudskoj travi uoči velikog derbija Hrvatske i Italije.
Naravno, kao dokaz da su ”hrvatski navijači opsjednuti nacizmom” često se spominje i činjenica da se na nogometnim tribinama prvenstveno može čuti i poklič ‘‘Za dom spremni”, koji možda može mnoge asocirati na ustaški režim, ali koji je zapravo i pozdrav dijela hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, možda i najhrabrijeg njenog dijela. Na grbu HOS-a, koji je u Hrvatskoj još uvijek legalan i pod kojim su hrvatski branitelji, među njima i brojni navijači, devedesetih branili Hrvatsku od Prevlake do Dunava, posebno su se istaknuli u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku…, Bosni i Hercegovini, nalazi se za neke ”kompromitirani” za druge ”slavni”i herojski pozdrav koji je ”sa sebe ljagu skinuo u Domovinskom ratu.”
Kad navijači na tribinama skandiraju ”Za dom spremni” oni to ne rade zato jer su notorni fašisti koji jedva čekaju otvaranje koncentracijskih logora, kakve je primjerice Srbija imala prije dvadesetak godina, već zato jer im netko želi zabraniti čak i uspomenu na vremena kad se i pod tim pozdravom, dakle, ne samo pod njim, branila i obranila Hrvatska a u čemu su i neki od njih sami sudjelovali ili su u tome sudjelovali i njihovi roditelji. No, da je Hrvatska jedna istinski demokratska, uređena država, u kojoj se poštuje volja narod, a ne država u kojoj se zabranjuju referendumi, takvih pojava na tribinama i u društvu općenito bilo puno manje. No, kako od Hrvatske napraviti demokratsku državu kad skupina neokomunista maršira ulicama glavnog grada, noseći zastave pod kojim je spaljen Vukovar, kako bi ”obranili” trg komunističkog diktatora?
Glede same svastike, u Hrvatskoj, na tribinama, ona se pojavljuje znatno manje nego u nekim starim članicama Europske unije. Primjerice, u Italiji, na nogometnim stadionima, već desetljećima imate otvoreno koketiranja, pa čak i više od toga, s fašizmom. Dakle, sve se to događalo u zemlji u kojoj je fašizam nastao. Roma i Lazio inicijalno su tvorevine fašističkog režima Benita Mussolinija, iako su danas navijači Rome nešto posve drugo, zapravo, otišli su drugačiju stvarnost te otvoreno koketiraju sa komunizmom i boljševizmom. I jedni i drugi puno su radikalniji od hrvatskih navijača kada se radi o ”opsjednutosti totalitarnim režimima.” Takvih je primjera u Europi, čak, vidimo, i u Europskoj uniji, puno, daleko više nego u Hrvatskoj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
