Koliko smo se samo puta sa sjetom prisjećali svojih sportskih heroja i zamišljali kako bi to bilo da su još samo malo ostali na sportskim borilištima kako bismo sebično uživali u njihovim uspjesima?
Kada promišljam o sportašima koji su se rano ostavili sporta, ne mogu a da ne započnem s JANICOM KOSTELIĆ. Na policama četiri olimpijska zlata i dva srebra, šest zlatnih medalja sa svjetskih prvenstava, tri velika i sedam malih kristalnih globusa, a na leđima tek dvadeset i pet godina. Žena je tek upoznala sportski svijet koji ju je objeručke prigrlio, a već odbacuje svjetla reflektora i povlači se u svoj mir. Ispunila je svoje snove, a pred njom je novi početak.
Jesu li su ozljede ubrzale ovu odluku? Sigurno da jesu, ali i IVICA KOSTELIĆ je bio na desetak operacija pa u 38.godini života predstavlja Hrvatsku na još jednom svjetskom prvenstvu. Isto odgajani, a toliko različiti sportaši.
„Umorni ništa neće dobiti.“
Sponzori koji su od ANTE KOSTELIĆA bježali k’o opareni kada ih je molio da pomognu u projektu njegove djece, u trenutku Janičinoga povlačenja na sve su je moguće načine pokušavali nagovoriti da odvozi barem još jednu sezonu, svjesni koliku torbu novaca donosi svaki njezin ulazak u cilj.
Individualni sportovi u svojoj su srži čista suprotnost kolektivnim sportovima. Na skijaškoj planini, u borilačkom ringu, na motoru ili u plivačkoj stazi si sam. Sekunda dekoncentracije i u „knock downu“ si. Timski sportovi ipak daju prostora za loš dan. Klupa i tribina uvijek su tu ako nisi sto posto fokusiran.
Što je CRO COPU trebalo da se bori na život i smrt u 42. godini?
Nekada ne možemo shvatiti ni prihvatiti da novci nisu uvijek ono što najviše pokreće sve ljude. Ne mora nužno materijalno biti cilj svakoga sportaša. Svjedoci smo odbijanja unosnih kineskih ugovora od strane mnogih nogometaša. Možemo to gledati i s te strane da dovoljno zarađuju u svojim sadašnjim klubovima i da im to jednostavno nije potrebno.
Našemu NIKOLI KALINIĆU nuđena je plaća od 10-ak milijuna eura godišnje. On je to hladno odbio, iako sada zarađuje gotovo deset puta manje, ali opet mnogo više od prosječnih sportaša.
Ista stvar je i s nama. Iako „doma“ radimo za puno manje plaće, ne idemo svi trbuhom za kruhom po svijetu. Nekada je važnija ljubav i okolina s kojom živimo, nego pusti američki dolari.
Ivici Kosteliću je važnija borba sa samim sobom, po mnogima nenormalno pomicanje vlastitih granica. Janici je važniji mir, vladin kabinet, ljubav ili nešto sasvim deseto. Nije niti bitno.
Svi imamo pravo na vlastite izbore.
MIRKO FILIPOVIĆ živi za ulazak u ring i početni udarac gonga koji mu donosi nove borbe protiv samog sebe i različitih protivnika. Sirovi ples po rubu gdje iz udarca u udarac nisi ni svjestan koliko zapravo toga možeš podnijeti. Koliko je samo puta Mirko dobio batine nakon kojih bi se svi ostali povukli, ali Mirko bi tada još jače trenirao, dao srce i dušu i tjerao sebe do krajnjih granica da bude maksimalno spreman. Donijelo mu je to status u svijetu u kojem je poznat kao bespoštedni borac, kao hrvatski policajac. Jedan od toliko marginaliziranih heroja koji je neiscrpni izvor motivacije svakom sportašu. Priznatiji je u svijetu nego kod nas.
„Probali smo sve, nismo znali reći ne“.
Kada se najbolje povući u sportsku mirovinu? Je li to na vrhuncu karijere, kada si nedodirljiv kao Janica ili ERIC CANTONA? Dovoljno si osvojio, a opet u tebi gori vatra za nove pobjede.
FEDERER je na vrhuncu bio prije deset godina, a opet je ostao vjeran sebi, treningu i želji za novim pobjedama i dokazivanjima što mu je donijelo nove sportske i životne trijumfe. IKER CASILLAS je u sportu osvojio sve s Realom i španjolskom reprezentacijom pa opet novi sportski izazov Porta nije mogao odbiti. TOM BRADY je u 40. osvojio svoj peti Super Bowl, iako su mu svi predviđali kraj kad je osvojio jednu od najljepših manekenki Gisele Bundchen.
Sport je nekada ispred novčanika. Ljubav je nekada važnija od surovoga materijalizma. Izazovi i barijere tu su da ih rušimo. Sportaši su ti koji nam svakodnevno pokazuju kako se pomiču vlastite granice.
Hvala Janici i Ivici. Hvala i Federeru i Nadalu. Hvala Mirku Filipoviću. Hvala i Mirjani Lučić-Baroni, hvala i Casillasu i svim nespomenutim sportašima koji su nas u najtežim životnim trenutcima potaknuli da damo sve što imamo da napravimo još taj jedan odlučujući korak da postanemo najbolja moguća verzija sebe.
