Kako smo već pisali završnica košarkaškog prvenstva Jugoslavije u sezoni 1982/83. i dalje je predmet kontroverzi s obzirom kako se govori o jednom od najvećih skandala u povijesti sporta bivše države, koja je ionako sama po sebi bila skandalozna. Govorimo, naravno, o košarkaškoj majstorici, koja je odigrana 9. travnja 1983., u kojoj je legendarni, danas, nažalost, pokojni, Dražen Petrović s linije slobodnih bacanja donio Šibenki pobjedu nad Bosnom i naslov prvaka Jugoslavije. Utakmica je dan kasnije poništena, a Šibenčani su, naravno, odbili igrati novu utakmicu na tzv. neutralnom terenu u Novom Sadu, prvak Jugoslavije je za zelenim stolom postala Bosna.
Jedan od protogonista tog vremena te utakmice bio je i košarkaški sudac Ilija Matijević, pravi svjedok vremena, koji je dvije sekunde prije kraja utakmice dosudio prekršaj igrača Bosne Sabita Hadžića na Draženu Peroviću. Sporna utakmica promijenila je život košarkaškom sucu, ne samo njegovu karijeru nego i cijeli život.
U razgovoru od prije nekoliko godina, kako prenosi portal 24 sata, Matijević se svega prisjetio:
‘‘Nije promijenila samo moj život, nego i živote svih članova moje obitelji. Preko noći smo zaradili stigmu neprijatelja, bili smo pod konstantnim pritiscima i prijetnjama… Morate znati kako su to ipak bila neka druga vremena, vremena u kojima vlast nije prezala ni od čega. Mnogi me i danas pitaju kako to da se o mom slučaju nije previše pisalo, no u to vrijeme sportski novinari iz hrvatskih medija nisu ni smjeli pisati o utakmici, sve je preuzeo Beograd. Naglašavam, Beograd, ne Srbija, da me netko krivo ne shvati”, kazao je Matijević, a na pitanje kako iz današnje perspektive gleda na taj prekršaj koji je dosudio je rekao:
”Da se razumijemo, niti jedan sudac nije bezgrešan. Sigurno sam i ja griješio na toj utakmici, ali postoje greške i “greške”, važno je samo griješi li se namjerno, zbog nekih razloga ili zato samo zato jer je ljudski griješiti. Ponovit ću po 100 puta, u tim zadnjim sekundama utakmice u Šibeniku nisam napravio niti jednu jedinu pogrešku. Nijednu. A predbacivali su mi svašta. I da nije bio prekršaj, pa kad su priznali da je bio, govorili su da je bio nakon isteka vremena…. Na sreću, snimka je pokazala da je sve bilo potpuno regularno.”
Zbog čega su suca Matijevića teretili za istek vremena, kad je to ingerencija zapisničkog stola?
‘‘Tehnički gledano ste u pravu, ali ja sam uvijek kao sudac vjerovao sebi, a ne zapisničkom stolu, koji je uvijek “domaći”. Delegat u svoj toj gužvi nije mogao voditi računa o vremenu, pa sam ja kontrolirao i igru, i vrijeme, i semafor… Tako sam uvijek radio. Ako pogledate snimku, vidjet ćete da sam u dva navrata vraćao vrijeme na satu jer nije stao nakon zvižduka.”
Matijević ima mirnu savjest…
”Savjest mi je bila mirna i onda i sada, mirno sam spavao zbog utakmice, ali nisam mirno spavao zbog silnih prijetnji i prozivanja. Govorili su mi da sam ”ustaša”, ”pavelićevac”, da će ubiti i mene i moju obitelj… Pazite, to je bila 1983. godina, dobro se zna što su tada u Jugoslaviji mogli napraviti KOS (kontraobavještajna služba) i UDBA (Uprava državne bezbjednosti). Kasnije sam saznao da sam zajedno s obitelji bio na “listi za odstrjel”.
Tko je spasio suca Matijevića?
”Na svu sreću u Košarkaškom klubu Zadar predsjednik je bio Branko Periša, čovjek koji je prošao svih sedam ofenziva u Drugom svjetskom ratu. On je bio gospodin od glave do pete i on me uzeo u zaštitu i spasio.”
Zar je toliko bio moćan?
”Jedna zgoda će vam to najbolje oslikati. Sudio sam utakmicu Zvezda – Zadar u Beogradu. Zadar je pobijedio, a Pino Gjergja je bio nakon utakmice sav krvav jer su ga s tribina gađali svim i svačim. Prošao je pored mene i gospodina Periše i dobacio: ‘Šjor Branko, da sam ja sudjelovao u barem jednoj od vaših sedam ofenziva, jeb.. bi ja njima majku svima. Ovako moram šutjeti’…”
Tada se, u to olovno komunističko vrijeme, govorilo da je sudac Matijević nagovarao Dražena Petrovića da pogodi samo jedno bacanje, tako da utakmica ode u produžetak kako se ne bi podigla velika prašina?
”Ja mu to nisam rekao, niti sam čuo da je netko drugi. Bio sam koncentriran na utakmicu, da se strasti nakon prekida smire i da se može nastaviti normalno igrati.”
Kako su se u svemu tome držali igrači Bosne?
”A što su mogli, prosuli su 19 razlike s poluvremena i hvatali su se za slamku. Siguran sam, da je Bogdan Tanjević tada bio trener Bosne, ovo se nikada ne bi dogodilo, jer je on bio pravi gospodin. Isto tako, da nije bilo Olimpijade u Sarajevu, ne bi bilo problema. A i da je Tito bio živ, isto se ovo ne bi dogodilo.”
Je li Sarajevu trebao jedan jaki sportski rezultat kako bi pogurao priču glede Zimskih olimpijskih igara?
‘‘Sve je to poznata priča, ništa novoga. U to su vrijeme Bosnu i Hercegovinu vodili jako moćni ljudi, koji nisu birali načina da ostvare svoje interese. Prvi čovjek igara bio je Branko Mikulić, koji je sjedio i u famoznom Predsjedništvu Jugoslavije nakon Titove smrti. Tu su bili i prvi čovjek Energoinvesta Emerik Blum, pa braća Pozderac… sve su to bili vrlo moćni ljudi na položajima. Simptomatično je da su baš 10. travnja poništili utakmicu. Sve je to bila prljava politika, pogotovo se to odnosi na tadašnjeg predsjednika Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasila Tupurkovskog.”
Što mu zamjera Matijević?
”Podijelio je medalje i čestitao Šibenčanima, a onda je popustio pritiscima i poništio utakmicu. Jasno je da je on, kao odani vojnik partije, bio instruiran i prisiljen da tako nešto napravi. A tko je i što je Tupurkovski, pokazalo se početkom ’90-ih. On je bio agent CIA-e, koji je zajedno s Kirom Gligorovim i Lazarom Mojsovim napravio sjajnu stvar za Makedoniju. Doveli su 250 američkih vojnika na granicu sa Srbijom i nisu nikad osjetili strahote rata kakve smo imali mi.”
Je li razgovarao o svemu s kolegom s kojim je sudio utakmicu – Radom Petrovićem?
”Nikada. On je bio glavni vinovnik svega. On je par sekundi ranije morao suditi prekršaj Mutapčića na Petroviću, ali nije. Sudio je aut, nakon koga su uslijedili te famozne dvije sekunde u kojima je Dražen Petrović fauliran.”
Atmosfera je u Šibeniku, na Baldekinu, bila užarena?
”Sve je bilo regularno, da nije, ja bih dvoranu ispraznio. Teško je očekivati nešto bolje na utakmici koja odlučuje prvaka. Sudio sam i kud i kamo gore utakmice koje sam i prekidao. Prva utakmica istih protivnika u Sarajevu bila je isto na granici regularnosti, igrače Šibenke i nas sudce praćkama su gađali.”
Tko je tada suca Matijevića, i ako uopće je, uzeo u zaštitu iz hrvatske košarke ili SKH?
”Osim gospodina Periše, nitko. Kako i bi kad je svima odgovarao takav rasplet. Ciboni, Zadru i Splitu nije odgovaralo da Šibenik postane prvak, a svi su se htjeli dokopati i Dražena Petrovića. Samo, da Cibona nije osvojila naslov prvaka, nikad Dražen ne bi došao u Zagreb. On je želio igrati u klubu koji je igrao u Europi.”
Kako su se ponijeli u svemu komunistički mediji?
”Mediji su bili strogo kontrolirani. Novinari Zoran Kovačević, Stanko Kučan, Ivo Mikuličin i Darko Kolombo su nešto pokušavali, ali u to je vrijeme bilo nemoguće. Sve je bilo prepušteno Zoranu Petroviću iz Beograda, koji je bio glavni. Čak ni Zvone Mornar, s kojim sam bio dobar, nije mogao ništa. Bile su mu vezane ruke. Par dana nakon utakmice donio sam mu snimke Dade Bošnjaka, koji je izvadio fotografije s feameovima da se uvjeri da sam bio u pravu. No u kancelariji je s njim sjedio Artur Takač, visoki funkcioner Međunarodnog Olimpijskog komiteta. Sve mi je bilo jasno, a i Zvone mi je kasnije priznao da je Takač došao do njega kako bi mu naredio da se ništa ne piše.”
Je li bi Matijević ponovno napravio sve isto?
”Bez razmišljanja da. Ne mogu suditi nego samo ono što vidim. Danas su suci kalkulatori. Bilo ih je i u moje vrijeme, ali ne puno kao danas.”
Govorilo se da je nosio pištolj…?
”Policija me nije štitila, pa sam izvadio dozvolu za nošenje oružja i kupio pištolj. Kasnije se pričalo da sam vadio pištolj po Čakovcu, Varaždinu… ali to nije bila istina. Isto kao što se pričalo da sam pijanica, a ja u životu nisam kap alkohola popio.”
Kad se Matijević vratio suđenju?
”Tek kad je Hrvatska postala neovisna, kada me rehabilitirao dr. Franjo Tuđman. Da ne bude zabune, nismo se mi poznavali osobno, to su njemu bliski ljudi predložili u trenucima euforije nakon osamostaljenja. Iako sam već bio prestar za suđenje, sudio sam i za vrijeme rata, bio delegat, trener Maksimira… Dok su neki, koji danas vode hrvatsku košarku, tražili da ih se pošalje u Italiju i druge zemlje da sude, ja sam sa svojim dečkima putovao kroz minska polja po Hrvatskoj i igrao ligu. Nikad neću zaboraviti utakmicu u Vinkovcima, 100 metara od dvorane su bili VBR-ovi, dvorana razrušena, zima…”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
