Hrvatska nogometna reprezentacija doživjela je novi krah u završnici kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo. Remi ravan porazu na Rujevici protiv Finske doveo je pod znak pitanja plasman Vatrenih u Rusiju. Hrvatska više ne može direktno na Svjetsko prvenstvo, a pitanje je koliko u ovakvom stanju Vatreni mogu dati u Kijevu protiv neugodne Ukrajine. Ne treba se zavaravati i vjerovati u podvig Kosova na Islandu.
Novi debakl sad već bivši izbornik Ante Čačić platio je ”glavom”, novi ”čudotvorac” trebao bi biti Zlatko Dalić, navodno jedni dostupni trener HNS-u u ovom trenutku, iako je dio navijača za vatrogasca tražio Ćiru Blaževića, vrhunskog motivatora koji bi bio idealno prijelazno rješenje. Za Ukrajinu igrače treba uvjeriti, vratiti im vjeru u vlastite mogućnost, ništa više od toga. Nema trenera koji je u stanju za pedeset sati pripremiti takvu taktiku koja će sama po sebi značiti pobjedu.
Nakon novog posrtaja Vatrenih na Rujevici društvene su mreže eksplodirale. Pljuštale su uvrede, pale su i neke prijetnje, bijes navijača plamtio je cijelu noć, nije se ugasio čak ni odlaskom Čačića. Mnogi će reći kako je Dalić bez karizme, kao i Ante Čačić. Biti trener u klub, a biti izbornik u reprezentaciji, dvije su ipak različite stvari.
Naime, ako Hrvatska, s ovakvim kadrom, ne uspije nije dovoljan odlazak samo izbornika, kompletno vodstvo HNS-a, predvođeno Davorom Šukerom, mora ići. Pitanje je hoće li smjenu čelništva Saveza pripremiti Luka Modrić, očito kako je kapetan ujedno i glasnogovornik igrača, kao što je pripremio smjenu izbornika, ili će vrhuška sama shvatiti kad je vrijeme za rastanak? Modrić je u ovom trenutku jedini igrač koji se usuđuje suprotstaviti struji koja vuče prema ponoru.
Dakle, navijači traže odlazak svih u HNS-u, ne štede nikoga, međutim, kolika je njihova odgovornost u čitavoj ovoj drami koja prijeti da se pretvori u sportsku tragediju? Malo tko postavlja takva pitanja, iako su ona legitimna. Naime, Hrvatska je sinoć igrala na Rujevici koja je bila ispunjena, kako se ono kaže, do posljednjeg mjesta (doduše, 8000 gledatelja, koliko je kapacitet Rujevice, se i očekivalo), međutim, niti jednog trenutka se nije osjetila nogometna atmosfera. Navijači su kao u kazalištu pratili lošu predstavu sjajnih glumaca pod redateljskom palicom izgubljenog redatelja.
Kad se sjetimo nedavne utakmice u Turskoj, koju je Hrvatska, naravno, izgubila, jasno je zašto se stalno priča o atmosferi i naboju ”koji nedostaje”, kako je to nedavno primijetio Luka Modrić. Turska je čitavo prvo poluvrijeme bila u podređenom položaju, Hrvatska je vladala travnjakom no, nije zabila, navijačima Turske to nije predstavljalo nikakvu prepreku, uz stotine zastava iz svakog grla skandiralo se svojoj reprezentaciji…
Navijači su trebali pomoći, vremena za zvižduke uvijek će biti. Zašto nisu? Kao da su neki jedva čekali ovakav rasplet kako bi se mogli kasnije naslađivati,. Kad shvatimo da su neki protagonisti prolazni, a Hrvatska vječna, vjerojatno ćemo ponešto naučiti, nadajmo se samo da neće biti prekasno za generaciju kakva se ”rađa jednom u pedeset godina.”
Nema nikakve dvojbe da bi atmosfera u Osijeku bila neusporedivo bolja, više nogometna, manje kazališna, kao što bi u slučaju istog rezultata zvižduci bili jači, uvrede ”sočnije.” I uvrede su u ovom trenutku bolje, reći će neki, od šutnje. ”Neka nas vrijeđaju, samo da nas ne sažaljevaju…” Pažljivo pogledajte ponašanje Luke Modrića zadnjih desetak minuta utakmice, njegove gestikulacije prema klupi, njegov pogled, lice mučenika, oči pune tuge pomiješane s bijesom, puno će toga biti jasnije.
Apel prema navijačima, nije, naravno, apel prema nasilnicima, ”diverzantima’ ‘i ”slikarima” s Poljuda, ”piromanima” iz St. Etiennea. Puno je toga tu još uvijek nejasno. Kako se u zadnjih pet-šest godina urušila atmosfera oko reprezentacije koja je devedesetih i u prvom desetljeću novog milenija imala nepodijeljenu navijačku potporu i kome je to bilo u interesu?
Apel je to onima od kojih su Vatrene oduvijek živjeli i za koje su, kako sami nerijetko patetično ponavljaju, ginuli na travnjaku, apel sirotinji. Nogomet ne bi smio biti, ono što je postao, zabava za bogate, privilegija privilegirane kaste, koju s distance, bez prava na kritiku, promatraju obični ”smrtnici”, kao publika u Cezarovom Koloseumu. Već nekoliko godina, neki će reći čak i prije Milanovićeve Vlade, Ranka Ostojića, Željka Jovanovića, diverzije na Poljudu, navijači i nogometna reprezentacija izgubljeni su u prijevodu. Drugi tvrde kako je puno toga krenulo pogrešnim smjerom odlaskom Slavena Bilića.
