Nakon što je bivšem hrvatskom nogometnom reprezentativcu Ivanu Klasniću nažalost otkazao donirani bubreg, koji mu je prije devet godina donirao otac, hrvatski mediji krenuli su u jedno natjecanje koje je prepuno dezinformacija, patetike, a sve u svrhu što veće čitanosti. Naime, u svim hrvatskim medijima možete pročitati tekstove koji su intonirani na nevjerojatan način, netko tko ne bi imao pojma o čemu se radi nakon što bi pročitao članke naših novina došao bi do zaključka da Ivan umire, što je notorna neistina. Da imamo pravo dokazuje izjava iz Splita: “Mislili smo da je Ivan Klasnić na aparatima, a on je ušao u kik-boks dvoranu i sve nas zadivio...” Čitajući hrvatske medije doista je izgledalo kao da je Ivan Klasnić na aparatima, iako mu treba aparat za hemodijalizu svaki drugi dan.
Ivan Klasnić u vrlo je dobroj formi, činjenica da ima novaca itekako mu može pomoći, iako, naravno, ne mora biti presudno, na hemodijalizi je tek kratko vrijeme, ima izvanredne uvjete za život… Sve ovo jasno govori da Klasnić nije životno ugrožen, barem ne zasad, i takvu bi informaciju trebali hrvatski mediji poslati hrvatskoj javnost ako tu javnost žele informirati. Ako samo odete do Rebra, ako nekoga uopće zanima, vidjet ćete, nažalost, ljude koji i po desetak i više godina idu na hemodijalizu. U daleko su lošijoj formi, neki od njih baš zbog takve forme niti mogu niti će ikada moći kandidirati za transplantaciju. Oni su direktno životno ugroženi, iako mučenje, a hemodijaliza je mučenje, može potrajati godinama. Što duže idete na hemodijalizu veća je mogućnost da obolite od Hepatitisa, prvenstveno Heptitisa C. No, to je neka druga tema. Činjenica je također da se u Hrvatskoj možda čekanje na transplantaciju smanjilo ali je zapravo mnogo toga ostalo isto, ima ljudi koji čekaju po nekoliko godina, mada su za transplantaciju spremni. Puno ovisi i o sreći, ali i koliko rijetku krvnu grupu imate.
Ne može nitko obećati nekome bubreg, niti bilo koji drugi organ, jer je mala vjerojatnost da će netko tko se zbog vlastite samopromocije sjetio obavijestiti medije biti u stanju donirati bubreg Ivanu Klasniću. Naime, potrebno je obaviti čitav niz testova kako bi se provjerila podudarnost. Drugo, čak i ako je to u redu, a nije vjerojatno da bi moglo biti, donator bi trebao biti zdrav, potpuno zdrav.
Doista neukusno djeluju medijski napisi koje možemo čitati a koji govore da “Srbin nudi bubreg Ivanu Klasniću”, kao da se radi o zemljištu na Cresu. U nekim drugim medijima se mogu pročitati još gore stvari, pa tako neki pišu kako “Srbin spašava Hrvata”, a onda dolazi šlag na tortu, Srbin spasitelj tvrdi da ga novac ne zanima, odnosno da ga nije briga je li tko Srbin, Hrvat, musliman…
Ako ga nije briga zašto to pitanje potencira u medijima i piše li nacionalnost na bubregu? Takvi naslovi pomalo sliče izjavama Milorada Pupovca, koji ne traži ništa, ali zapravo neke stvari daje do znanja. A to je kod Pupovca, neki bi rekli, gotovo uvijek zahtjev.
Uzmimo za primjer osobu koja čeka na transplantaciju te je prisiljena čekati bubreg koji bi trebala dobiti od stradale osobe, dakle, bubreg koji nije od žive osobe, ta osoba dobije poziv i, naravno, odlazi na operaciju uoči koje se obavljaju zadnji testovi. Da, moraju se napraviti i zadnji testovi iako je prije toga osoba koja čeka bubreg prošla opsežne preglede i svi ti nalazi s pregleda su u bazi podataka koja je dostupna liječnicima, pa tako i timu koji će konačno obaviti operaciju. Međutim, kad sve odgovara, tako ne mora biti ako zadnji nalaz kaže ne.
Ono što je bitno to treba i reći, osoba koja odlazi na transplantaciju nema podatke o tome tko je nesretna osoba čiji će bubreg dobiti i tako su u najmanju ruku podići kvalitetu života i produžiti život. Može se zainteresirati, može pitati, međutim, najviše što će saznati biti će nepotpuni podaci.
