Komentar i stvarnost na Rujevici: Postoji li stručnjak koji je u stanju za 70 sati skup sjajnih individualaca pretvoriti u momčad?

Foto: fah

Malo prije nego li je Mario Mandžukić doveo Hrvatsku na Rujevici u vodstvo protiv Finske tribine su gotovo jednoglasno tražile odlazak izbornika Ante Čačića.  To se nastavilo i nakon pogotka. Vjerojatno s pravom. Problem je u tome što izbornik uporno, i nakon novog kiksa, ne vidi ili ne želi vidjeti ono što svi drugi vide. Hrvatska s takvim pojedincima mora igrati puno bolje, nije to znanstvena fantastika. Ne morate biti inženjer NASA-e da biste shvatili.

Naime, i nakon što su Vatreni poveli igra nije bila ništa bolja, naprotiv. Sastav prepun zvijezda već mjesecima ne djeluje kao momčad, skup sjajnih pojedinaca na travnjaku izgleda kao da su se prvi put sreli u životu te se spremaju na subotnji izlazak u grad. I ne mogu se dogovoriti kojim će automobilom.

Osim Luke Modrića, kome su navijači ponovno pljeskali, kome je čitav stadion zazivao ime. Da nije bilo kapetana, koji se borio kao da mu je to posljednje u životu, Hrvatska ne bi ozbiljnije ni ugrozila borbene, ali ipak kvalitetom Hrvatskoj inferiorne, Fince. Luka već nekoliko utakmica za Hrvatsku igra odlično, no, nažalost, očito kako više ne vrijedi ”deviza’ koja kaže ”kad igra Luka igra i Hrvatska…” Jedan igrač, pa makar i Modrić, ne može sam, ne kad pored sebe ima jednog indisponiranog Ivana Rakitića, koji praktički nije ni zaprljao dres iako je nekoliko sati prije utakmice nad Hrvatskom lilo kao iz kabla.  Boji li se Raketa oštrijih duela s protivničkim igračima uvijek ili samo kad igra u hrvatskom dresu? Čitav stadion u jednom trenutku je zviždao Rakitiću, i ne samo njemu, nažalost.  Igrač takve kvalitete, koji kako kaže da ”gine za Hrvatsku na utakmicama”, mora bolje, večeras na Rujevici ne samo da nije poginuo, nisu ga čak ni praćkom gađali.

Tužno je bilo gledati kako zvijezde Reala, Barcelone, Juventusa, Atletica, Intera... ne znaju treba li napasti ili se braniti.  Kad napadamo idemo naprijed bez plana, bezglavo, u stilu ”juriš drugovi”, a kad se branimo to izgleda još gore.  Nažalost, jedno su komunističke bajke i mitovi nešto posve drugo stvarnost i surova realnost. U bajkama i partizanskim mitovima gine se barem tri puta, u stvarnom životu samo jednom. Jesmo li ”poginuli” večeras na Rujevici, je li gotovo?

Saznat ćemo vrlo brzo, već za dva i pol dana. Naravno, Hrvatska još uvijek može do baraža, a onda i do Svjetskog prvenstva. Čak i da smo pobijedili Fince u Kijevu ne bismo smjeli izgubiti. Dakle, i da smo pobijedili trebao bi nam za doigravanje bod, kao što nam treba i nakon slobodno možemo reći riječkog debakla. Nažalost, remi je odnio direktan plasman na SP, čak i slučaju pobjede Island će direktno otići u Rusiju. Kosovo nema šanse na Islandu, bez obzira na naše želje i nadanja.

Umjesto da rasterećeni dotučemo Fince nakon vodećeg gola  mi smo se ”neorganizirano povukli”, kao je to primijetio dio medija, odnosno komentatora.  Povukli smo se, a da nismo znali treba li se povući ili napasti.  Sasvim sigurno, napad bi se više isplatio, barem se nadamo. Ovako, mogli smo čak i izgubiti, da Danijel Subašić na jedan finski udarac pod prečku nije čudesno reagirao.

Iako Finci nisu imali petnaest prilika za pogodak kako je utakmica odmicala izgledalo je da on visi u zraku, naravno, u našoj mreži.  Svaki prekid u blizini našeg kaznenog prostora, na našoj polovici, bio je ujedno i znak za uzbunu. Rezultat konfuzije, a ne finske superiornosti u zraku.

Neorganizirana obrana, stihijska, kao i jalov napad te loša sinkronizacija između linija glavne su obilježje igre hrvatske reprezentacije večeras, kao i u drugom poluvremenu protiv Turske. Tako je bilo i u završnici utakmice na Islandu, dok je sve još izgledalo idilično i dok je rezultat krpao slabosti naše igre. Ovakvom igrom u Kijevu Vatreni nemaju što tražiti.  Naravno, Vatreni mogu i moraju bolje, samo pitanje mogu li to odmah, sada ili kad bude prekasno?

Skup 11 igrača ne izgleda kao momčad,  11 individualaca, makar se svi oni zvali Lionel Messi, nikad ne mogu pobjeđivati prave momčadi, i to je ono što opravdano baca u očaj navijače uoči još uvijek odlučujućih 90 minuta u Kijevu. Smjena izbornika? S obzirom na viđeno, s obzirom da se sve to ponavlja mjesecima, a da izbornik uporno ponavlja kako mi igramo dobro samo nas eto neće realizacija, a što je zavaravanje kako sebe tako i navijača, zašto ne? Samo kada? Imamo li mi uopće vremena? Postoji li takav stručnjak koji je u stanju skup sjajnih individualaca za samo 70 sati pretvoriti u momčad? Teško, ako i postoji zauzet je. Malo tko bi prihvatio ovakav ”izazov.”

Nažalost, ni atmosfera na Rujevici nije bila ništa bolja od igre, naprotiv. Navijači, ili oni koji su došli ”bodriti” Vatrene, kao da su došli na sahranu. Nadajmo da Hrvata ima još ”ono nešto” što će se dići iz pepela. Nadajmo se da ovo nije kraj jedne generacije koja je toliko toga mogla i trebala dati…

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr