Dinamo je na Poljudu i drugi puta zaredom, u samo nekoliko dana, svladao Hajduk.
Zasluženi poraz u prvom poluvremenu nemoćnog Hajduka
Ako je u prvom, prvenstvenom, derbiju i bilo neke dvojbe u drugom nema mjesta sumnji, Modri su potpuno nadigrali ”Bile” pred 27 000 gledatelja. Poglavito u prvom poluvremenu koje slobodno možemo nazvati u ”šetalištem Brune Petkovića”.
Ukratko… Petković je odigrao odlično prvi dio susreta, Lučić je na Hajdukovom golu činio čuda, zabio je Kulenović. Dakle, već nakon prvih 45 minuta moglo je biti sve završeno. Ivan Perišić u tom slučaju ne bi ni ulazio u igru, iako ni očajnički potez Mislava Karoglana nije promijenio konačni ishod. Kasno, prekasno, kao uostalom i ovo Hajdukovo proljeće.
Krcati Poljud zvižducima je ispratio igrače Hajduka na odmor.
Drugo poluvrijeme i nebitne stvari
U drugom dijelu nešto drugačija priča, ulazak Ivana Perišića, velika prilika Hajduka u finišu susreta… Međutim, nebitno. Hajduk je doživio krah, debakl, u sezoni u kojoj je sve imao u svojim rukama. U sezoni u kojoj je otvoreno najavljena borba za naslov i povratak titule u Split poslije gotovo dva desetljeća.
Hajduk je prokockao sve što je prokockati mogao. I jesenski naslov, i bodovnu prednost, i loš Dinamo u većem dijelu sezone. Naravno, postoje i objektivno olakotne okolnosti, kao što su brojne ozljede koje Hajduk nisu mimoišle ni u polufinalu Kupa. Što se to događa s liječničkom službom Hajduka, posve je neozbiljno u polufinale ući s dva ozlijeđena golmana?
Od glave, a ne od repa
Neki će reći, da su igrači koji su kao pojačanja došli u Hajduk potpuno spremni i da su u formi ne bi ni došli na Poljud. I tu ima, nažalost, istine. Naravno, sad će krenuti smjene, postavit će se pitanje trenera Karoglana, predsjednika Jakobušića, sportskog direktora… Takva priča, koja će se kroz dio splitskih novinara, a koji su dobrim dijelom odgovorni za ovaj debakl, apsolutno je nebitna, tek je dimna zavjesa za mase.
Prodavači magle uspjeli su čak i dobar dio Torcide privući na svoju stranu. Iluzija da imate moć, da o nečemu odlučujete, lako se prodaje, očito i dobro kupuje.
Nije problem ni u treneru, ni u predsjedniku, ni u sportskom direktoru, točnije nije samo u njima problem, problem je u onima koji donose odluke, čak ne ni u Nadzornom odboru koji postavlja predsjednika. Problem je u onima koji imenuju NO, problem je u udruzi ”Naš Hajduk” koja se ponaša kao vlasnik kluba, iako je zapravo većinski vlasnik Grad. Očekivati reakciju od Grada dok je Puljak gradonačelnik je isto kao i očekivati da Hajduk pri ovakvom upravljačkom modelu osvoji titulu.
Od neistomišljenika do ”narodnih neprijatelja”
Nećemo spominjati što je to Hajduk osvojio, koji su to ”uspjesi” u eri ”Našeg Hajduka”, tri Kupa u trinaest godina i bez ikakvih europskih uspjeha, dovoljno je reći kako prvi prvak Hrvatske dva desetljeća čeka na titulu. Koliko desetljeća treba proći da bi se nešto naučilo?
Problem je kad klub vodi ideologija koja se, između ostaloga, vodi geslom:
”Naša proljeća u Hrvatskoj tek dolaze, njihova u Europi neće tako skoro”. Takva ideologija od sportskih rivala stvara neprijatelje, od neistomišljenika ”narodne neprijatelje”, poput Igora Štimca.
Priče kako je ”Naš Hajduk” spasio klub od stečaja obične su bajke, priče bez pokrića. Kako je Hajduk živio 100 godina, osvajao trofeje, a da nije bilo ”spasiteljskog” zagrljaja ”Našeg Hajduka”?
Ako je zagovornik ”narodnog modela” Boris Dežulović, koji tvrdi da ”Hajduk ne mora sto godina biti prvak, ali mora ostati narodni klub”, dakle, klub po njegovoj mjeri, onda je jasno tko je čiji talac na Poljudu. Kako se došlo u situaciju da su Štimac ili Niko Čeko nepoželjni, a Dežuloviću i Ljubi Pavasoviću Viskoviću ”narodne” odaje su širom otvorene?
Prije ili poslije Torcida će shvatiti, bolje prije, da ne bude kasno, prekasno.
Dežulović: ‘Hajduk mora ostati narodni klub, a za Hrvatsku ne navijam’
Što ako Jakobušić napusti Hajduk kako je obećao?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
