Samo nekoliko dana od prvog derbija Hajduka i Dinama susret dva najveća hrvatska rivala ponovno je na redu, i ponovno u Splitu. Naime, Hajduk i Dinamo večeras od 19 sati na Poljudu igraju polufinale Kupa. Podsjetimo, prvi derbi od dva u nizu dobio je Dinamo pogotkom Brune Petkovića 1:0.
Jakobušić euforija, odlazak…
Nakon poraza od Dinama u prvenstvenom derbiju novi poraz Hajduka bio bi konačan udarac sezoni od koje se jako puno očekivalo. Što se dobilo? Prvenstvo je po svemu sudeći izgubljeno, a podsjetimo, aktualni predsjednik kluba Lukša Jakobušić rekao je prije nekoliko mjeseci da će napustiti Poljud ukoliko ”Bili” ne osvoje naslov prvaka. Dakle, nije upitno hoće li nego kad će Jakobušić postati bivši predsjednik prvog prvaka Hrvatske. Naravno, ako želi ostati vjerodostojan, u što sumnja sve više navijača Hajduka. Kao i u cijelu priču koja se prodaje oko starog hrvatskog kluba.
Toliko je kontroverzi oko Jakobušića i njegovog sportskog direktora, Nikoličiusa, toliko je obećanja, euforičnih izjava. I što Hajduk od toga ima, što je dobio? Prije dvije godine, a uoči nove sezone 2022./2023. sportski direktor doslovce je u euforiji izjavio: ”S ovom momčadi možemo ići i u rat…” Srećom, rata, barem u neposrednoj blizini Hrvatske, još uvijek nema.
Sve da predsjednik i ode ništa se ne mijenja
Što i ako Jakobušić napusti Hajduk, što bi se promijenilo? Zapravo ništa, problem leži upravo u onome što je prije nekoliko dana rekao ljevičarski radikal Boris Dežulović. Ukratko, ”Hajduk ne mora sto godina biti prvak, ali mora ostati narodni klub”.
Ako je tome tako, i ako doista Torcida podupire takav stav spomenutog ekstremiste pitanje je zašto Hajduk uopće igra? Treba li ulagati u pojačanja, treba li trošiti tolike novce a da se ne bi napravilo ništa, ako je je to ništa u redu, i ako je najvažnije prodavati maglu i ostati u magli? Za biti četvrti u Hrvatskoj dovoljan vam je i deset puta manji budžet. Nije potrebno ”spaliti” milijune i ostati na ničemu.
Teško je shvatljivo kako je Torcida prihvatila jefitinu, populističku demagogiju o Hajduku kao narodnom klubu u vrijeme kada je nogomet, nažalost, ponajprije biznis. Takva priča traje već 13 godina.
Koliko je potrebno da se shvati i je li moguće ako ništa drugo korekciju aktualnog upravljačkog modela? Sasvim sigurno to ne bi zadovoljilo Dežulovića, ali zar je Hajduk spao na jednog Dežulovića?
Split ne zaslužuje prosječnost
Nema trofeja, nema europskih uspjeha, bez novaca. Oni koji ulažu, koji bi eventualno htjeli ulagati u hrvatske klubove, ozbiljne novce, žele imati svoj udjel u odlučivanju. Nitko vam danas neće dati novce po principu evo vam ”lova”, s njom radite što hoćete.
Nažalost, danas se ne može živjeti samo od članarine i od prodaje ulaznica, živi se, barem naši klubovi, od transfera, ili oni europski divovi, od zarade koju donose završnice Lige prvaka, europskih kupova. Tada dolaze i sponzori, novac od TV prava i ekstremni transferi.
Hajduk je jedan od dva najveća hrvatska kluba, Hajduk je klub koji bez trofeja nije Hajduk u onom smislu riječi kakav je nekad bio, nije Hajduk kome su se na Poljud bojali doći i najjači europski klubovi. Na Poljudu su padali europski velikani, slavili su se trofeji, titule, kupovi, superkupovi… Što je Hajduk bez svega toga? Kao ”Cvit Mediterana”, a ne Balkana, kako, nažalost, danas haluciniraju i neki bivši sportaši.
Split ne zaslužuje prosječnost, ne trpi prosječnost. Morao je to priznati i jedan George Bernard Shaw, Split mu je odgovorio ”Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu”, morati će to priznati i oni koji danas Hajduk drže svojim taocem, prije ili poslije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
