Kapetan Hajduka Lovre Kalinić 2016. će pamtiti po razočaranju zbog propadanja transfera u Aston Villu, ali odlazak na Euro i sjajne obrane na golu Hajduka isprale su gorak okus.
“Obećao sam sebi da više neću pričati o transferu dok se ne dogodi. Opekao sam se prošle zime i odlučio da sve prepustim klubu i agenciji koja me zastupa. Ako dođe ponuda koja zadovoljava obje strane, moji će me agenti obavijestiti, i to će biti to, a do tada sam na odmoru”, kazao je Lovre i dodao:
“Uostalom, nisam ja nezadovoljan ni u Hajduku, gdje će mi biti ljepše nego kod kuće?! Lijepo mi je, sportski gledano ovo je bila moja najbolja godina, ali se nadam da će u budućnosti biti još i boljih. Osjećao sam se dobro, iako sam imao nekih sitnih problema zbog kojih sam propustio par utakmica, ali u konačnici sam odradio svoj posao maksimalno. Koliko je to bilo dobro, neka procjenjuju drugi, meni je teško govoriti o sebi samome.”
“Ove godine smo bili jako dobri u Europi, ostaje žal što smo ostali kratki za taj mali koračić, već smo jednom nogom bili u Europskoj ligi, tamo gdje sam već jednom bio 2010. godine. Način na koji smo ispali jako boli, proživljavao sam ga jako dugo, pitao se jesam li mogao još koji udarac obraniti, jesam li trebao pucati penal…. Želio sam, bio sam spreman, ali Ćosić je na toj utakmici zabio dva gola, osjetio je da može zabiti i penal… Da bar jesam, možda bi danas sve bilo drugačije. A što se tiče prvenstva i Kupa, jasno je da smo podbacili, i da ćemo na proljeće morati jako zapeti da popravimo dojam”, ispričao je.
Komentirao je i priče o raskolima, te špekulacijama da su igrači okrenuli leđa treneru Pušniku i namjerno odigrali loše neke utakmice želeći isprovocirati njegovu smjenu.
“Dok sam ja kapetan, to se nikad neće dogoditi, a ni do sada se nije dogodilo da igrači bojkotiraju trenera. Naše je da treniramo i slušamo što trener kaže, a ne da se bavimo time tko će biti trener. To je posao ljudi koji vode klub”, jasan je Kalinić, koji tvrdi i da je svlačionica disala jedinstveno.
“Priče o raskolu u svlačionici nisu istinite, među nama nije bilo nikakvih problema. Da se razumijemo, kad 30 ljudi šest mjeseci provede skupa, jasno je da ima i trzavica, da na treningu bude i udaraca…, jer svatko se bori za svoju poziciju. Ali kad uđeš u svlačionicu, sve se zaboravi. Imali smo i dosta druženja, željeli smo da se stranci osjete prihvaćeni i vjerujem da ni oni nemaju primjedbi. Volio bih da i mene tako prihvate kad jednoga dana odem negdje u inozemstvo, da se osjećam kao kod kuće, kao što se oni osjećaju.”
