Hrvatska nogometna reprezentacija vraća se ”na mjesto nesreće”, naime, Vatreni se nakon četiri godine vraćaju na splitski Poljud. Skandal sa svastikom mnogi su zaboravili, počinitelje diverzije protiv Vatrenih, naravno, nitko nije pronašao.
Hrvatska bi u sklopu kvalifikacija 10. listopada u Splitu trebala igrati derbi skupine protiv vodeće Mađarske. Radi se o jakoj, možda i najjačoj utakmici Vatrenih ( dakle, u Hajduku se nemaju razloga žaliti jer nisu dobili ”neku tamo nevažnu utakmicu” ) u ovom kvalifikacijskom ciklusu, posebno u kontekstu činjenice da su svjetski doprvaci šokirali nogometni svijet, navijače, ali i sami sebe, porazom u Budimpešti. Dakle, Hrvatska u Splitu mora svladati Mađare, i mora to učiniti uz bezrezervnu potporu Torcide, splitske publike, kojoj mnogi, ne uvijek bez osnova, tepaju kako je najbolja na svijetu, ali i najtemperamentnija, najeksplozivnija. U suprotnom bolje da uopće ne idu u Split.
Nakon što je stigla odluka o povratku Vatrenih na Poljud iz Hajduka stižu zbunjujuće, pomalo nevjerojatne, ali i ne baš umirujuće poruke, poruke koje umjesto smirivanja situacije nude novi raskol i nove sukobe, a oglasila se, kako smo već pisali, kontroverzna udruga Naš Hajduk ( Govore o domoljublju i kriminalcima, no, kakve veze imaju Vatreni s ”kriminalcima”? ).
I dok iz HNS-a odlučno poručuju kako je Hajduk tražio da Hrvatska igra na Poljudu iz Hajduka stiže drugačija pjesma i, kako smo već pisali, oštro priopćenje Marina Brbića:
“U pravilu bi odluka o domaćinstvu utakmice nacionalne reprezentacije trebala biti pitanje dogovora između Saveza kao organizatora i Hajduka kao domaćina (bez obzira na to što formalno domaćin može biti i Grad Split kao vlasnik stadiona). Po prvi put, ovakva odluka je donesena bez ikakvih dogovora s Klubom ili, koliko je poznato, gradom domaćinom.
Činjenica je da je šira javnost oko odnosa Saveza prema Hajduku podijeljena, pa donošenje jednostrane odluke pokazuje nepromišljenost, nepoštovanje te potencira antagonizam. Graditi atmosferu obnove povjerenja i stvaranja preduvjeta za bolje i kvalitetnije odnose u korist svih aktera hrvatskog nogometa, a pritom donositi jednostrane odluke, nemoguće je i kontraproduktivno, jer diskreditira one ljude koji su spremni za razgovor i dogovor, a daje za pravo onima koji su isključivo za sukob. Očito je procjena ljudi u Savezu da je ovo pogodan trenutak za potenciranje već postojećih tenzija.
Vrijeme pred nama i konkretne mjere Saveza koje će oblikovati budućnost hrvatskog nogometa će pokazati je li ova ishitrena jednostrana odluka donesena uistinu pod pritiskom isteka roka za određivanja domaćinstva ili rezultat pogrešne procjene.
Ako je ova odluka donesena odvojeno od tema koje su bile ili tek trebaju biti predmetom razgovora i dogovora o budućnosti hrvatskog nogometa te poštenom i transparentnom odnosu u istome za što je Hajduk itekako zainteresiran, HNS u tom slučaju preuzima isključivu odgovornost za organizaciju utakmice.“
Ovo priopćenje, posebno u svom drugom dijelu, više izgleda kao prijetnja nego li kao ozbiljan način komunikacije čelnika jednog od najjačih klubova u državi. Opće je poznato kako je je sastanaka bilo između ljudi iz Hajduka i HNS-a, što se točno dogovorilo očito svatko tumači na svoj način. Međutim, po tko zna koji puta svjetski doprvak ne može bit predmet ultimatuma, ucjena i talac čelništva bilo kojeg kluba, pa tako ni Hajduka.
Vatreni su diljem zemlje dočekivani zadnjih dana uz euforiju, oduševljenje, s neskrivenim poštovanjem, bilo je tako u Omišu, bilo je tako u Osijeku, bilo je tako u Varaždinu, po čemu bi to, i zašto, Split bio drugačiji? Boji li se možda netko da bi Vatreni na Poljudu bili dočekani ovacijama pa u strahu za vlastite pozicije širi netrpeljivost i potiče na nove raskole?
Nekolicina ljudi, koliki god legitimitet imali, ne mogu u pat poziciji držati nacionalnu momčad jedne države, niti mogu predstavljati cijeli grad, cijelu županiju, neki će reći – ni cijeli klub. U Hajduku se moraju, napokon, jasno odrediti, žele li Vatrene na Poljudu ili ne i to moraju učiniti javno, bez priopćenja i skrivanja iza velikih riječi, jer ova reprezentacija nije reprezentacija ni Mamića, ni Kustića, ni Brbića, ni Barišića, ni Torcide, ni BBB-a, iako je, naravno, i njihova, no, ona je svehrvatski ponos i takav mora ostati, s vremenom će, ako ga ima, sav kukolj otpasti od žita.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
