Svako veliko natjecanje, Olimpijske igre pogotovo, ima svoje junake, sve veće ili manje priče koje ostaju zabilježene, na ovaj ili onaj način, kako bi se prenosile s koljena na koljeno. Moderne se Olimpijske igre ipak nastavljaju na drevnu tradiciju antičkih, gdje je sve počelo. Naime, stari su Grci imali višestruka natjecanja koja su uključivala puno suradnju konja i čovjeka. Tradicija je to koja je srećom opstala i do Olimpijskih igara u Riju. kada su mnogi mogli svjedočiti dirljivom primjeru suradnje, prijateljstva i ljubavi između konja i čovjeka.
Naime, Parzival je konj koji već ima 19 godina, dakle, nije više mlad, prosječni vijek ovh životinja je otprilike 25 godina, s njim već 12 godina vježba Nizozemka Adelinde Cornelissen, zajedno su napravilio velike rezultate, osvojili su četiri europska naslova, jedan svjetski, na prošlim su Olimpijskim igrama, u Londonu, osvojili srebro u pojedinačnoj konkurenciji te broncu u momčadskoj, mnogi su očekivali najmanji isti rezultat i na ovim Igrama, međutim, sudbina je htjela drugačije.
Na početku ovog tjedna Adelinde je stigla kod štale te je primijetila konja Parzivala koji ima jako otečenu glavu kojom je povremeno udarao o zid. Nakon što mu je izmjerila temperaturu shvatila je kako ima vrućicu te je pozvala veterinara, koji su ustvrdili ono čega se ona i pribojavala, Parzival je dobio otrovanje zbog ugriza pauka ili nekog sličnog insekta, glava, ali i dobar dio tijela, bio mu je pun otrova.
Adelinde je Parzivala dala na ispiranje organizma, tekućinu je dobiva u velikim količinama, kako bi se otrov odstranio iz tijela, no, temperatura je i dalje bila vrlo visoka, a natjecanja su se približavala. Kako bi pomogli nesretnoj životinju uključili su se svi raspoloživi veterinari, pa čak i lokalni, brazilski, koji su vrlo brzo konstatirali da je Parzival puno bolje i dali mu zeleno svjetlo za nastup, međutim… Poručili su joj da povede Parzivala te da nastupe kako ovdje nema zamjene i da će čitava momčad propasti. No, Adelinde Cornelissen nije mislila tako, barem ne na kraju.
Odvela je Parzivala na borilište te je sve zapisala u svoj dnevnik, što i prenosimo:
“Kako su nam savjetovali, tako smo i napravili. Otišli smo u arenu, prošli smo dva kruga, Parzival je djelovao sretno i spremno. Vratili smo se u štalu, temperatura pala… Ponovo teška pitanja, što raditi? Svi znamo što je bilo samno dan ranije. A opet, nikoga nije bilo kako bi zauzeo moje mjesto ako se povučem, iznevjerujući čitav tim. Pitanja, pitanja… Što da radim? Što je najpametnije? Pričala sam s nekoliko veterinara, s trenerom tima. Svi liječnici dali su zeleno svjetlo. Pa, dobro, pokušat ću. Groznica je pala, toksini su, dakle, izbačeni. Malo je još otečen, ali prolazi i to. Ma, dobro, idemo, rekla sam sama sebi i njemu.
I, izašli smo na zagrijavanje. Počela sam laganim ritmom, kako bi se priviknuo. Ali, iako je prividno djelovao ok, osjetila sam da moj Parzival nema dovoljno snage. Odlučila sam da malo više hoda, kako bi očuvao energiju. I, kada smo napokon izašli na samo natjecanje, da počnemo naš nastup, osjetila sam da on toliko toga daje od sebe… Istinski je to borac, nikada ne odustaje. Kako bih ga poštedjela – tog časa sam odustala od Igara.
Moj prijatelj, moj konj koji mi je dao sve od sebe cijelog svog života – ne zaslužuje ovo.
Samo sam pozdravila žiri i publiku i otišla iz arene”.
Mnogi ovu priču s pravom proglasili najvećom pričom Olimpijskih igara u Riju. Ponekad, barem ponekad, je ipak najvažnije i najteže biti čovjek.
