Prikaz Bralića na filmu: Trenerski život nije glamurozan, to je veliki entuzijazam

Film “Kako sam stvorio braću Sinković” Irene Škorić o jednom od najtrofejnijih hrvatskih trenera Nikoli Braliću ovih je dana doživio svoju premijeru.

– Drago mi je da je publika kroz priču o Nikoli Braliću prepoznala kolika žrtva sportaša i njihova trenera je potrebna da se dospije do svjetskog vrha – kazala je redateljica i objasnila svoje porive:

– Gledala sam puno dobrih sportskih dokumentaraca, i svjetskih i hrvatskih, no u mnogima mi je nedostajao intimistički pristup, više emocija i zato smo i osmisli taj serija “nepoznato o poznatima”. Nikola Bralić krenuo je u život iz siromaštva i njemu je kao djetetu najveća sreća bila kada bi on i brat ukrali srdele iz pušnice. Djeca su na selu ustajala rano i radila a danas bi se to zvalo izrabljivanje. I čovjek koji je došao iz tog “background” postao je najbolji trener na svijetu, prenosi njezine riječi Večernji list.

– I sljedeći u serijalu bit će trener, također iz sportova koji nisu iz reda najpopularnijih. Ideja Hrvatskog olimpijskog odbora jest da zaslužnici iz tih sportova dobiju svoje mjesto pod reflektorima.

Trenerski život nije glamurozan

Zadovoljan je bio i glavni junak filma Nikola Bralić:

– Ugodno sam iznenađen. U filmu je manje-više sve važno o meni rečeno a ja se nadam da je sve ovo poučno za novi naraštaj trenera. Iz filma se vidi da trenerski život nije glamurozan. Iza mene je 50 godina strpljivog rada i ja karijeru polako privodim kraju ali se nadam da će Sinkovići svoju produžiti za još koju godinu. Puno je tu entuzijazma koji graniči s mazohizmom.

A taj Braletov perfekcionizam, koji graniči s mazohizmom, doveo je do onoga što je ustvrdio Valent Sinković:

– U posljednjih 15 godina naš najlošiji plasman na najvećim natjecanjima bilo je četvrto mjesto. Naši kolege iz velikih veslačkih zemalja kao što su Engleska, Australija, Novi Zeland, Njemačka ne mogu shvatiti kako je to biti trener u Hrvatskoj i što sve trener, koji uz sebe nema tim komplementarnih stručnjaka, mora raditi. Svi oni dođu na postavljene staze i pontone, a Brale sve to s nama sam radi.

A o posvećenosti kakvu je rijetko naći i na kakvu su i sami morali pristati pričao je Martin Sinković:

– Kad krenemo s treninzima ne treniramo jedino na Uskrs, Božić i Novu godinu a kad imamo jedan trening dnevno to zovemo dan pauze.

Izloženost neuspjesima tjera na učenje

Pored braće Sinković, jako važnu rolu u filmu imao je jedan bivši Bralićev veslač Marko Banović, neko vrijeme i njegov trenerski asistent:

– Ja sam valjda bio prvi veslač kojeg je Brale vodio na neko veliko natjecanje i jako dobro znam koliko je znao tada a koliko zna sada. A on se nikad nije sramio pokazati koliko ne zna i uvijek je volio učiti. Pogreška mnogih trenera jest u tome što ostanu u krugu svojih načela, uvjereni da je to formula uspjeha. A Bralića je izloženost neuspjesima tjerala da uči. On je učio mene a moji rezultati su učili njega.

O Braliću u filmu govore i predsjednik Veslačkog kluba Mladost Goran Nuskern, njegov bivši veslač a danas vrstan ortoped Tomislav Smoljanović, Nikolin mlađi brat Ante ali i supruga Đurđica i kći Ivana koji su mu, uvijek, bili velika potpora.

Poantu je filma pak sažeo predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša:

– Film traži odgovor na pitanje da li je sport uvijek fer. Da li je to što Sinkovići treniraju ranom zorom, što cijelu svoju karijeru sami moraju postavljati pontone na Perući isto što i kada neki nogometaš s 18 godina dobije četiri milijuna eura. I zato vrijedi ovaj dokumentarac pogledati. Bit će još takvih filmova, glavni tajnik HOO-a Krajač i ja ćemo osigurati uvjete da takve trenerske i sportske veličine budu vidljive svima.