Vrijeme leti, neovisna Hrvatska ne može se zamisliti bez dijela svog identiteta, hrvatske nogometne reprezentacije u stiliziranim dresovima hrvatskog nacionalnog grba. Na današnji dan, prije 24 godine, 16. listopada 1990. hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je prvu utakmicu, u sklopu proslave ponovnog postavljanja spomenika Bana Jelačića na središnji zagrebački trg. Prvi suparnik Hrvatskoj bili su nogometaši Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatska je pobijedila s 2-1 pogocima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića.
Bio je to uistinu spektaklo koji se pamti. Na utakmici je bio i prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, a tridesetak tisuća gledatelja slobodno je vilo hrvatske zastave. Bio je to početak jedne predivne sportske priče hrvatska nogometna momčad zaživjela je u srcima Hrvata i slobodno se može reći da je ova utakmica u listopadu 1990. godine bila konačan nagovještaj posvemašnje hrvatske neovisnosti.
Prvi povijesni gol za hrvatsku reprezentaciju zabio je Aljoša Asanović koji je za ovu prigodu stigao privatnim avionom iz francuskog Metza za kojeg je igrao. Za uspomenu na te dane objavljujemo izvadak iz knjige “Vatreni lakat, sjećanja Aljoše Asanovića”, zapravo prvo poglavlje knjige koje govori o okolnostima u kojima se igrala ova utakmica, te kako je izgledala i što je značila za hrvatski narod u njegovom putu prema neovisnosti.
“Publika je u jednom trenutku opet počela pjevati “Ustani bane…”, a mi smo opet krenuli kao ban na Mađare. Dražića su Amerikanci opkolili na sredini terena, činilo se da će izgubiti loptu, zapravo ju je već izgubio, no onda se on bacio u noge Harkesu i gurnuo loptu do Mlinarića. Bivša “Dinamova” desetka zatrčala se driblinzima prema američkom kaznenom prostoru, u stopu ga je pratio Kranjčar i tražio loptu. No Amerikanci su uspjeli pokriti Kranjčara. Potom je Mlinarić izveo pravu genijalnost, svi su mislili da će tući ravno na Meolina vrata. Ne, on je loptu ubacio na desetak metara ispred Meole na drugu stranu. A tu sam bio ja. Iz prve sam opalio, nisam ni gledao gdje stoji vratar. Nisam vidio ulazi li lopta u mrežu, nisam vidio ništa. Tek sam osjetio bol u glavi, bit će da su mi popucali bubnjići. Po tome sam znao da sam postigao zgoditak.
Kakav je to urlik sreće bio na maksimirskom stadionu. Nije bilo čovjeka koji iz svega glasa nije viknuo kad je pao zgoditak. Na mene su svi skočili, ležao sam na travi ispod desetak tijela. Publika je urnebesno vikala, a ja sam pomislio da je na stadionu nešto eksplodiralo. Tisuće petardi, raketa, baklji, dimnih bombi stvorilo je dugotrajnu detonaciju, pucanje nije prestajalo minutama. Mi smo se već ustali s travnjaka, rasporedili se po svom dijelu igrališta, a stadion se prolamao od pucnjave.
Jadni Amerikanci stajali su svi zajedno u krugu dva metra, iza centra, strahujući što će se dogoditi. Sudac, srećom da je bio Talijan, jer to je kod njih uobičajeno, doista je razumio o čemu se radi, uredno je pričekao tri minute da se gledatelji smire i dao znak za nastavak utakmice.
Cijeli stadion je bio u dimu, Amerikanci su krenuli s centra, a ja sam počeo razmišljati. Do tada nisam mogao. Ja, ja sam dao prvi gol za Hrvatsku. Znam, čekaju me nekakve nagrade, umjetnička slika, čestitke, priznanja. Sve je to u redu, ali to mi tada nije bilo bitno. Postigao sam prvi gol za Hrvatsku, za 100, 1000 godina u svim almanasima pisat će “Asanović, prvi gol za Hrvatsku”. Moje je razmišljanje bilo patetično, no ja od toga nisam mogao pobjeći. Baš sam sretan, razmišljao sam. Kad se samo sjetim koliko je malo nedostajalo da ne dođem na ovu utakmicu.
Stadion je gorio. Opet je narod pjevao o banu Jelačiću”.
Red je i prisjetiti se nogometnih prvoboraca, u toj utakmici nastupili su: Zlatko Kranjčar, Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Gregor Židan, Kujtim Shala, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović i Marko Mlinarić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
