Prof. Valerije Vrček: Zašto Kinezi ne mogu igrati (dobar) nogomet?

Foto: pharma.unizg.hr, snimka zaslona; fotomontaža: narod.hr

Već godinama Kina dominira na olimpijskim igrama. Prema broju osvojenih medalja njezini su športaši među najboljima na svijetu. No, u najpoznatijem i najatraktivnijem športskom natjecanju nikada nisu bili favoriti: na svjetskom nogometnom prvenstvu bili su samo jednom – s kvalifikacijskim popustom, bez ijednoga osvojenoga boda, bez ijednoga postignutoga gola. Kineska nogometna reprezentacija pravi je nogometni patuljak, prema službenoj rang-listi nalazi se jedva među prvih 100 momčadi svijeta. Nesposobnost najmnogoljudnije zemlje svijeta da otkrije jedanaest dobrih igrača slučaj je koji se proučava u športskim, političkim i znanstvenim krugovima, piše Valerije Vrček za Glas koncila.

Car je gol

Usprkos snažnim financijskim injekcijama, kupovanju inozemnih igrača i europskih trenera, usprkos potpori Kineske komunističke partije, usprkos velikoj popularnosti toga športa i velikom broju posjetitelja i navijača, kvaliteta igre u prvoj kineskoj ligi (CSL) daleko je ispod one u nekom regionalnom europskom ili južnoameričkom natjecanju. Ni jedan kineski nogometaš ne igra ni u jednom vrhunskom europskom klubu. Iako je Xi Jinping, kineski predsjednik i veliki poklonik nogometa, 2015. godine pokrenuo nacionalnu reformu nogometa, uveo šport kao obvezni predmet kineskoga kurikula te naredio osnivanje 20 tisuća nogometnih škola koje trebaju emitirati 100 tisuća nogometaša, rezultat je i dalje – prazna mreža.

Od korupcije do kolektivizma

Športski stručnjaci i znanstvenici predlažu različite teorije kojima se tumači fenomen kineskoga nogometnoga neuspjeha: raširena korupcija u Kineskom nogometnom savezu (CFA), genetičke posebnosti azijske rase, kultura prehrane, psihološki profil, elitistički edukacijski sustav, politika jednoga djeteta… Posebno je zanimljiva teza prema kojoj je poraz nogometa u Kini derivat autoritarnoga sustava i kolektivizma.

U takvu modelu društva mnoge su vrline nogometne igre neprivlačni i »neprirodni« sadržaji: maštovitost, trenutak inspiracije, timski rad, individualni moment zajednice, sloboda izražavanja, kreativni neposluh, strategija i taktika, imaginacija, poraz kao dio igre…

Nogometni roboti

Stefan Szymanski, profesor kineziologije na sveučilištu u Michiganu, objašnjava zašto se kineski uspjesi na olimpijadama ne mogu pretvoriti u nogometni san: »U mnogim olimpijskim športovima efikasnost se temelji na biomehanici i disciplini. U nogometu to nije presudno, a previše discipline, naprotiv, može biti hendikep. Kineski je nogomet ograničen autoritarnošću. Međutim, nogomet nije podložan centralnomu planiranju i otporan je prema znanstvenim analizama.«

Lars Isecke, njemački trener koji radi u Kini, prepoznaje kulturne elemente koji Kinezima priječe da zaigraju dobar nogomet: »Oni igraju kao roboti. Dodavanje loptom je jednodimenzionalna procedura, nemaju osjećaj za suigrača ni za prostor. Njihov školski sustav ne razvija kreativnost, struktura obitelji jednoga djeteta ohrabruje sebično ponašanje i svi moji igrači pate od straha da ne pogriješe.«

Ostaje olimpijada i ping-pong

Sličnu kritiku nudi David Goldblatt, autor knjige »Lopta je okrugla« i dobar poznavatelj kineskoga športa: »Kinezi su dobri u športovima koji se temelje na ponavljanju i imitaciji, ali nisu dobri u športovima koji zahtijevaju neopipljive kvalitete poput mašte, kreativnosti i originalnosti.« On nabraja osobine Kineza koje su nekompatibilne s nogometom: emocionalna suzdržanost, strah od neuspjeha, ovisnost o mišljenju drugih, sebičnost, sklonost pohlepi i nesposobnost za timski rad, te zaključuje: »Nogomet je šport koji uključuje radost, strast, proslavu, čaroliju, uzbuđenje – sve osjećaje koji su potisnuti u kineskoj kulturi.«

Prema učenju tradicionalne kineske medicine emocionalna su uzbuđenja štetna za zdravlje. U takvoj kulturi straha, suzdržanosti i samousmjerenosti kineski nogomet ne može postati konkurentan brazilskoj igri »o jogo bonito«, španjolskoj kombinatorici »tiki-taka« ni hrvatskoj produkciji talenata. Ili, kako govori Hangkun Strian, profesorica sinologije iz Berlina: »Nogomet je riskantna igra, a Kinezi traže suzdržljive i harmonične igre, poput stolnoga tenisa i badmintona.«

O autoru

* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.