Trener Edis Elkasević u razgovoru za Sportske novosti govorio je o najboljoj hrvatskoj sportašici, o najtežim i najemotivnijim trenucima s njom, o njezinim najjačim karakteristikama i ispušnim ventilima.
Nije baš bilo jednostavno mladom treneru preuzeti olimpijsku pobjednicu, pogotovo kad se uzme u obzir da je postojao i privatni dio priče.
– Znao sam da sam, ako bude loše, zapečatio svoju trenersku karijeru, da će svi govoriti: “Uzeo je Sandru, oteo je i uništio je”. Najveći je problem zapravo bio taj privatni dio, jer se nije govorilo da Sandra ide kod novog trenera, nego da ide kod dečka. Zapravo sam sve do olimpijskog zlata u Rio de Janeiru bio životni partner ili dečko, nikad trener. Ni nakon prve medalje, ni nakon druge, ni nakon što je prvi put bacila 70 m, ni kad je bacila 71 m… Tek sam nakon Rija postao trener.
I nakon svih ovih zajedničkih godina i silnih uspjeha, što bi izdvojio kao Sandrinu najjaču karakteristiku?
– Upornost! Definitivno upornost. Ako treba, ići će glavom kroz zid. Koliko bismo se puta mi treneri umorili u glavi, dogodi ti se da posustaneš, ali ona nikad. Pronašla je nešto za što je talentirana i iskoristila je taj svoj dar. I pravi je perfekcionist. Nikad nije dobro. Kad bi dizala najviše i kad bi bacala najdalje, uvijek bi bio komentar: “Ma dobro je, ali mogla sam još”. I zato i je tu gdje je. Nije se zasitila svime što je osvojila, njezina želja i dalje raste. Nema posustajanja kod nje.
Kako su na Sandru djelovale kritike zbog gubitka kilograma godinu nakon Igara u Rio de Janeiru i procjene da je to pogreška?
– Motivirajuće! Te 2017. je bila svjetska prvakinja, u finalu SP-a je bacila 70 metara i to je samo bila potvrda da je bila u pravu. Izgubila je mast i kilograme koji joj nisu bili potrebni. I snaga i brzina su išli prema gore i time su došle i daljine.
Ima li najbolja hrvatska sportašica kakav ispušni ventil kojim se rješava stresa nagomilanog na treninzima i natjecanjima?
– Sada smo u fazi kad smo tri tjedna na pripremama, pa tjedan dana u Zagrebu. I puno više dobijemo s tim Zagrebom nego što izgubimo. Kad smo na pripremama, radimo do maksimuma, sve mora biti po mome, a u Zagrebu su lakši treninzi da ona sve stigne, jer ako nije zadovoljna psihički, ako nije zadovoljna svojim društvenim životom i izgledom, sve to utječe na treninge. Moraš prihvatiti da je ona odrasla osoba i ne možeš biti diktator. Ona je žena, normalno je da želi dobro izgledati, društvena je, javna je osoba koja mora ići po eventima. Najlakše je reći: “Sandra, moraš samo trenirati”. Ići će tako godinu ili dvije, ali onda će puknuti. Što imaš od života, što će ti novac ako ne uživaš u njemu, ako si nećeš kupiti nešto, otići nekamo, proslaviti nešto. Što je sretnija ukupno u životu, to će dulje trajati u sportu.
Koliko još dugo?
– S ovakvom njezinom motivacijom, gladi, željom za radom, za dokazivanjem, još jedan olimpijski ciklus bez ikakvih problema. Tada bi imala 34 godine, što opet nije strašno. Ali, nikad ne znaš što može biti za dvije godine, to ćemo vidjeti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
