Hrvatska nogometna reprezentacija nažalost nije uspjela na Maksimiru svladati Tursku u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo koje se za svije godine igra u Rusiji, Vatreni su promašili sedam-osam sjajnih prilika i na kraju je završili 1:1. Iako se radi o rezultatskom neuspjehu panike, pa ni oštrih kritika, nema.
Kako to već ide, svatko iz svog kuta gledišta, nakon utakmice krenuli su komentari i brojne analize. Obično nakon takvih utakmica, u kojoj jedna momčad dominira, stvara prilike, druga se brani, svi komentatori i analitičari imaju pravo jednako koliko imaju krivo, no, rezultat se neće promijeniti, što god napisali. Prošlost nije moguće promijeniti. Budućnost? To je već nešto drugo.
Treba reći da nitko nakon remija na praznom Maksimiru već u tradicionalnom hrvatskom stilu nije tražio ostavku izbornika Ante Čačića, koji je igru reprezentacije postavio vrlo dobro. Voljeli Čačića ili ne, ako po strani ostavimo pozadinu koja ga je dovukla na klupu reprezentacije, Čačić je stvorio prepoznatljivu igru, Hrvatska igra atraktivan, napadački nogomet. Vatreni stvaraju jako puno prilika. Na Europskom prvenstvu Hrvatska je bila među pet reprezentacija s najviše stvorenih prigoda na utakmicama, nažalost, proslavili smo se i po promašajima.
Izbornik ne može zabijati golove, kao što arhitekti ne provode u djelo nacrte, oni tek stvaraju preduvjete za nastanak neke građevine, radnici su ti koji kasnije pokušavaju izvesti ono što je autor nacrta zamislio, pod uvjetom da je nacrt dobar i da ga je moguće korisno iskoristiti.
Iako je Čačić postavio reprezentaciju na način da ona uglavnom dominira nad protivnikom, bez obzira na fantomski posjed lopte, ne može ga se ipak izuzeti od odgovornosti za brojne promašene prilike. Mario Mandžukić se trudi, iz utakmice u utakmicu nitko ne dovodi u pitanje njegovu borbenost, voljni moment, međutim, je li to dovoljno? Kad prvi napadač reprezentacije iz deset stopostotnih prilika, računajući Europsko prvenstvo, ne zabije niti jedan pogodak razloga za uzbunu ima?
Naravno, nitko ne zaziva “lov na vještice”, nitko ne traži progone, barem ne nitko zdrave pameti, ali svi dobronamjerni postavljaju pitanja, ako u reprezentaciji nema nedodirljivih zašto se ponekad čini da ih ipak ima? Što bi se dogodilo da Mandžukić jednu ili dvije utakmice bude na klupi te? Vjerojatno mu ne bi odmoglo, a moglo bi mu pomoći, ako ništa drugo a ono barem kao šok terapija, tako razmišljaju dobronamjerni stručnjaci, novinari i bivši nogometaši koji ne traže dlaku u jajetu nego nastoje “konstruktivnom” kritikom pomoći reprezentaciji i samom izborniku. Nažalost, pravu natjecateljsku priliku kod Čačića Nikola Kalinić nije dobio.
Hrvatska reprezentacija je naša reprezentacija, svih nas, pa i onih koji pozivaju na bojkote, u zemlji koja ima četiri milijuna stanovnika i dva milijuna izbornika to je jako važno reći. Kako bi podsjetili potencijalne izbornike da imaju “pravo čak i ako ponekad nemaju.”
Kad bi Vatreni zabijali iz brojnih prilika barem koliki je prosjek iskorištenosti prilika u jednom njemačkoj reprezentaciji, da ne spominjemo portugalsku, Hrvatska bi Tursku “razbila” 9:2, a onda bi i turski mediji s više ozbiljnosti pisali o utakmici na Maksimiru. Kad bi bilo, da bi bilo… Optimisti tvrde da se Hrvatskoj ipak mora negdje otvoriti.
Neki će kritizirati izbornika zbog činjenice da je “razbio” uhodan sustav igre te je umjesto Marcela Brozovića, ali na drugo mjesto u momčadi, stavio Marka Pjacu. Pjaca, iskreno rečeno, nije imao svoju večer, nažalost, toga je postao svjestan tek nakon utakmice, kad se donekle ohladio. Na samoj utakmici nije se mogao nositi s činjenicom da pusta rujanska maksimirska noć nije stvorena za njega. Imao je puno prilika, nije zabio ništa, pa ni sa dva metra, a puno je solirao. Prazni stadioni, sablasna atmosfera, nije to ambijent kakav vole igrači poput Pjace.
“Šteta, stvarno smo previše promašivali. Morali smo nešto iz toliko prigoda i zabiti. Ali, lopta jednostavno nije htjela u gol. Moje prigode? Onu prvu sam morao zabiti, tu nema priče. Iz takvih se prigoda mora poentirati. U drugoj situaciji glavom sam natrčao na loptu, nije bilo jednostavno. Ali, onu prvu sam moram zabiti” rekao je Marko Pjaca nakon utakmice. Ova izjava ipak potvrđuje ono što se o Pjaci govori mjesecima, potencijal je to za velikog igrača, samo su najveći svjesni svojih pogrešaka. Ima vremena, tek je počelo, očekuje nas još devet utakmica do kraja kvalifikacija.
