Nekoć najbolji svjetski tenisač Novak Đoković u svom gostovanju u jednom američkom podcastu progovorio je o svojoj ipak uspješnoj karijeri, a onda je u jednom trenutku govorio i o izbjeglicama s Bliskog istoka, koje je, kako kaže, sreo u Beogradu.
Novak Đoković je čak u jednom, trenutku i zaplakao.
Osjetljiv je srpski sportaš na strahote rata, no, ne smeta mu kada zajedno s Delijama sjedi u istoj dvorani, na utakmici Crvene zvezde, u kojoj se pjevaju velikosrpske huškačke pjesme i u kojima se ističu četnički simboli te fotografije ratnih zločinaca kao što je Ratko Mladić. Da ne spominjemo kako Delije ponovno najavljuju ”oslobađanje Vukovara”, a kako su to ”oslobađale” Delije Vukovar vidjelo se i uvijek će se pamtiti u jesen 1991.
Nažalost, svojim načinom izvještavanja s redovitih igrokaza i performansa Novaka Đokovića mediji ne pomažu stvari svesti na pravu mjeru. Pohvalno je, i tu nema spora, kada Đoković, ili bilo tko drugi, pokazuje osjećaje za patnje brojnih izbjeglica, unesrećenih ljudi, migranta, međutim…
Je li Đoković zaplakao 18. studenog kad su se Hrvati, i ne samo Hrvati, prisjećali vukovarskih žrtava? Je li vidio kolone iz Vukovara, je li čuo za genocid u Vukovaru, na Ovčari, je li, na kraju krajeva, vidio uplakana lica vukovarske djece? Istina, bilo je to prije 26 godina, ali su rane uvijek, iz godine u godinu, jednako bolne, jednako svježe, a zločinci nekažnjeni. To je također razlog za suze.
”Stotine tisuća izbjeglica prošlo je kroz Srbiju na putu prema Njemačkoj i Austriji. Izgubili su svoje obitelji, kuću, dom i tražili krov nad glavom. Išao sam posjetiti jednu od tih lokacija u Beogradu, u pitanju je bio jedan hotel. Pretpostavljao sam što me čeka, ali čim sam ušao osjetio sam jake emocije. Bol, nesigurnost, tugu”, rekao je Novak Đoković te je dodao: ”
”Otišao sam u dio gdje su bila djeca i počeli smo se igrati. Došla je majka djevojčice s kojom sam se igrao i rekla joj ‘vrijeme je da krenemo’. Pomislio sam ‘kamo će krenuti’. Oprostite, čak me i danas to pogađa. Ne znam kamo su otišli. Bilo je teško vidjeti mamu kako vodi nju i dječaka od šest-sedam godina. Idu bez ičega, pješke, nekamo. To su stvari koje vam slome srce, ali to je ono što napravi rat. Bilo mi je teško, ali sam u isto vrijeme bio zahvalan jer sam kroz sve to prošao tijekom rata u devedesetim godinama (agresije njegove zemlje na Hrvatsku, BiH, Kosovo…). Sve me to učinilo osjećajnim i više povezanim s ljudima. Shvaćam da sve što imam mogu izgubiti ako ne uživam u tome. Sve me to ostavlja čvrsto na zemlji. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Mislim da u životu nisam toliko plakao…”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
