Zašto je pobjeda najboljeg hrvatskog tenisača, Marina Čilića protiv Novaka Đokovića u Hrvatskoj, kako tvrde srbijanski mediji, dočekana, pa i proslavljena, kao da se radi o olimpijskom zlatu, a ne četvrtfinalu jednog velikog, no, ipak ne i najvećeg, turnira?
Naravno, Marin je u više navrata igrao polufinala turnira koji su puno jači od pariškog turnira iz masters serije, igrao je polufinale US Opena više puta, polufinale Australian Opena, četvrtfinale Wimbledona… Zašto onda?
Naime, ne zbog činjenice da je Marin Hrvat, a Novak Đoković Srbin, kako to žele prikazati za nacionalsocijalističke gluposti uvijek spremni srbijanski mediji, suprotno od toga. Marinu je, a onda i brojnim njegovim navijačima, takva činjenica najmanje bitna, što je sjajni dečko iz Međugorja ne jednom dokazao. Na način na koji srbijanski mediji žele prikazati radost Hrvata zbog Marinove pobjede razmišljaju samo teško iskompleksirani ljudi.
Radi se zapravo o olakšanju, koje sportaši osjete kad pobjede one za koje su mislili da su barem njima nepobjedivi. Čilić ima 28 godina, nije više srednjoškolac, osvojio je nekoliko jakih turnira u karijeri uključujući Grand Slam u New Yorku, US Open, no, nikada nije pobijedio Novaka Đokovića, koji se našem tenisaču često znao naći na putu, pa i onda kada je Marin bio u formi života, kao prije dvije godine u Wimbledonu.
U prvih 14 mečeva Đoković je redovito šamarao Čilića, s vremenom to dosadi čovjeku i pretvori se u frustraciju, kako za igrača tako i za brojne navijače. Budimo pošteni prema sebi, koliko je nas iskreno vjerovalo da će Čilić pobijediti Đokovića u “njegovom” Parizu, koji je Srbin već osvajao? Tko je bio spreman staviti ruku u vatru? Koliko je nas, uključujući i samog Marina, vjerovalo da će najbolji hrvatski tenisač ikada u karijeri uzeti “skalp” jednom od najboljih svjetskih tenisača svih vremena? Malo tko. Ne, nema tu nacionalnih tenzija, radi se o sportskoj euforiji, čistoj kao jesenska suza.
Čak i da ne napravi više ništa Marin je u karijeri napravio dosta. nije osvojio sve što se moglo osvojiti, kao što je to učinio Novak Đoković, vjerojatno nikad ni neće, no, već sad je uz rame najboljim hrvatskim tenisačima svih vremena, Goranu Ivaniševiću i Ivanu Ljubičiću.
Da malo na kraju ipak cjepidlačimo, preostaje Davis Cup, za dvadesetak dana finale protiv Argentine u Zagrebu, još samo to… A onda? Onda idemo dalje!
