Kad se prije dvije godine pojavio u NK Osijeku s titulom novog trenera, mnogi su sumnjali u Zorana Zekića.
Nedavno je prozvan trenerskim čudom, Osijek je bio hit kvalifikacija za Europsku ligu gdje je nanizao andorsku UE Santa Colomu, švicarski Luzern i nizozemskog velikana PSV Eindhoven, a na tribinama stadiona u Gradskom vrtu okupljalo se 15.000 ljudi.
“Kada sam se vratio u Osijek, moji prijatelji iz djetinjstva s kojima sam odrastao rekli su mi da se nisam nimalo promijenio. Meni je to super kompliment”, rekao je za 24sata.
“Bio sam klinac kojemu je nogomet bio sve. Samo sam o tome razmišljao. Sjećam se kada sam pisao sastavak u školi na temu ‘što ćeš biti kada odrasteš’, a ja sam napisao ‘nogometaš’. Još tada volio sam taj sport, možda sam nekako bio za njega i predodređen. Osim nogometa nije me zanimalo ništa drugo, ni škola baš, što se mami nije nikako sviđalo. Sjećam se da su me neki dečki iz generacije stalno dočekivali na ulici, pozivali da se tučem zbog njihovih cura, a ja sam bio zbunjen jer me cure uopće nisu zanimale. Bio sam cijepljen od njih. Nisam imao pojma što hoće od mene i što bih ja trebao sa njima (smijeh). Uglavnom, taj nogomet izvukao ime iz dosta mogućih gluposti”, ističe.
“Dugo sam imao osjećaj da pripadam nesretnoj generaciji zbog tog rata koji nam se dogodio kada smo tek počeli živjeti. Imao sam tada 16,5 godina. Bio sam u naponu snage, igrao nogomet, bio zadovoljan, a onda godinu dana ničega. Nisam igrao, nisam ni izlazio, praktično sam većinu vremena bio u podrumu. Imali smo podrum u svojoj kući, a kako ga mnogi u ulici nisu imali, dosta njih je bježalo k nama. Kako su raketiranja grada bila žešća, tako su ljudi iz njega odlazili, pa nas je u podrumu na kraju ostalo svega nekoliko. Mama je htjela da i ja odem, ali nisam mogao pojmiti da nekamo odem, a da njih dvije ostanu same. U biti sam tek kasnije shvatio kako mi se preko noći život pretvorio iz bezbrižnog u preozbiljni a da toga uopće nisam bio svjestan. Mogu zamisliti samo kako je tek bilo ljudima koji su bili na ratištu”, priča Zekić.
Obitelj mu je jako važna.
“Supruga je diplomirana pravnica. Zaljubio sam se u nju s 19 godina kada je došla studirati u Osijek i nekako sam znao da je prva i zadnja. Neizmjerno sam joj zahvalan što mi je uvijek bila podrška. I kada sam htio odustati od nogometa, ona mi nije dala. Krenuli smo u zajednički život baš od nule. Nije nas bilo strah jer smo podržavali jedno drugo. Kad sam 1999. postao tata bili smo posve bez novca. Jedne noći sam se probudio, gledao nju i malog, vrtio par kovanica u ruci koje su bile jedini novac koji sam tada imao i odlučio ostaviti nogomet i početi raditi bilo što. Nije dopustila da odustanem od svog sna. Sad sin, kojemu je 18 godina, i žena žive u Zagrebu. Tu smo se skrasili od 2003. Kad god sam slobodan idem k njima ili oni k meni. Navikli smo na taj nomadski život”, rekao je.
