Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (I dio)

Aleksandar Dugin je na Zapadu najpoznatiji tumač Putinove politike. Donosimo analizu njegovog glavnog djela “Osnove geopolitike”.

Posljednjih godina sveprisutnost „geopolitičkog pristupa”, koja prožima političke komentare na portalima i društvenim mrežama na Zapadu, ponuka čovjeka na parafrazu “Manifesta komunističke partije”:

“Bauk kruži zapadnim svijetom – bauk geopolitike“

Odjednom je svatko „geopolitički analitičar“, koji javnosti pruža „geopolitička tumačenja“ međunarodne politike i kao da baš nikoga ne brine činjenica kako je riječ o nečemu što se pojavilo praktički niotkuda, unutar posljednjih desetak godina – od tamo negdje oko početka ukrajinske krize 2014. godine.

Redukcija na geopolitiku

U Europi i SAD-u stvari stoje tako.

Međutim u Rusiji bi sigurno rekli kako tu nema ničeg čudnog, jer:

„Razina razvoja informacija, aktivno uvlačenje običnog čovjeka u događaje koji se odigravaju diljem kontinenta, ‘mondijalizacija’ (misli se na globalizaciju, BM) glasila – sve to izbacuje u prvi plan prostorno razmišljanje u geopolitičkim terminima koje pak pridonosi tome da se narodi, države, režimi i vjeroispovijesti ‘sortiraju’ prema jedinstveno ustrojenoj ljestvici  kako bi smisao makar i najelementarnijih TV ili radio vijesti bio barem približno razumljiv.”

“Ako se primijeni najjednostavnija geopolitička shema heartland/rimland/World Island – na bilo koju vijest o međunarodnim zbivanjima, odmah se postavlja jasan model tumačenja koji ne zahtjeva osobita stručna znanja. „Proširenje NATO-a na Istok“ u tom se smislu tumači kao „povećanje opsega rimlanda u korist talasokracije“; „ugovor između Njemačke i Francuske o stvaranju posebnih, čisto europskih, oružanih snaga“ – „korak ka stvaranju kontinentalne telurokratske konstrukcije“(…)“

U svakom slučaju, „jasan model tumačenja koji ne zahtjeva osobita stručna znanja“ krajnje je primamljiva ponuda prosječnom čovjeku koji u prosjeku sebe vidi kao nadprosječno dobro informiranog. Svakako, autor gornjeg citata, kako ćemo vidjeti u nastavku, sasvim bi se sigurno s time složio, jer on je upravo na to i mislio, skrivajući svoju namjeru unutar akademskog žargona.

Riječ je o Aleksandru Duginu, čovjeku koji je skrivanje vlastitih namjera pretvorio u unosnu ideološku operaciju globalnog dosega, a citat dolazi iz knjige što ga je katapultirala s margine prema centru ruskog političkog života u kasnim devedesetima prošlog stoljeća. Riječ je o knjizi “Osnove geopolitike – geopolitička budućnost Rusije” (koristimo srpsko izdanje, Osnovi geopolitike – geopolitička budućnost Rusije. Zrenjanjin: Ekopres, 2004. Gornji citat je sa str. 35 – 36, pog. 5 “Geopolitika kao sudbina”; dalje u tekstu: OG).

Ruska globalizacija

U nastavku ćemo analizirati sadržaj ovog djela kako bi pokazali što bradati patrijarh tako raznolikih i međusubno nespojivih sljedbi poput radikalne ljevice, disidentske desnice, kršćanskih tradicionalista, muslimanskih radikala, itd. zapravo hoće.

Duginovo specifično razumijevaje pojma geopolitike predstavlja provalu megalomanije što zasjenjuje čak i najluđe zapadnjačke modele globalizacije.

Posrijedi je plan stvaranja svjetskog carstva s jasnom eshatološkom potkom, koji je on razvio još prije 30 godina s blagoslovom i uz pomoć nekih pripadnika ruske vladajuće klase, osobito vojske.

U njegovim je očima geopolitička sudbina Rusije – njezina manifest destiny – mesijanska dužnost ruskog naroda: Rusija mora biti središte globalnog eurazijskog carstva. Zadovoljiti se nečim manjim od toga predstavljalo bi izdaju uloge „bogonosnog“ naroda koju mu je dodijelio njegov zemljopisni položaj u središtu eurazijskog prostora.

Ruska geopolitička sudbina

Zadovoljiti se manjim bilo bi izdaja, a neuspjeh u stvaranju globalnog carstva može dovesti isključivo do nestanka Rusa iz povijesti.

Jedina geopolitički bitna stvar, ne samo za Rusiju nego za čitav svijet, jest sukob ovog zamišljenog kopnenog carstva sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Sve što se zbiva u politici, kulturi, religiji, itd. samo je sjena divovskog sukoba – borbe dvije geografski određene sile koje Dugin, slijedeći Carla Schmitta, naziva imenima biblijskih čudovišta: cijela geopolitka se svodi na sukob kopnene sile Behemota i pomorske sile Levijatana.

U nastavku ćemo izložiti smisao ovih pojmova i pružiti uvod u osnovna načela Duginove geopolitičke eshatologije.

Uobičajene predodžbe o geopolitici

Uobičajena predodžba o geopolitici jest da je to politička teorija što uzima u obzir geografiju kao ključan uzrok i uvjet političkog djelovanja, te obuhvaća široki spektar društvenih, ekonomskih, političkih i vojnih odluka. U tom smislu, svaki subjekt međunarodne politike, odnosno manje-više autonomna država ili (kon)federacija istih posjeduje sposobnost donošenja geopolitičkih odluka.

Ovo se gledište doima zdravorazumskim i brojni su zapadnjački promatrači zavedeni da ga prihvate kao valjanu definiciju geopolitike s kojom bi se složili i Rusi. Štoviše, ono je privlačno i stoga što pruža osjećaj bezvremenosti i stabilnosti koje čovjeku prepuštenom kaosu postmoderne politike toliko nedostaju; nešto poput zlatnog standarda u osnovi papirnatog novca.

Što Aleksandar Dugin razumije pod geopolitikom

Međutim to za Dugina, a, kako odnedavno jasno vidimo, ni za Vladimira Putina, nije geopolitika u pravom smislu riječi.

Evo što je istočno od ukrajinske granice:

„Geopolitika je pogled na svijet i u tom svojstvu je bolje ne uspoređivati je sa znanostima, nego sa sistemima znanosti. Ona se nalazi na istoj razini na kojoj su marksizam, liberalizam, itd. tj. sistemi tumačenja društva i povijesti koji kao osnovni princip izdvajaju najvažniji kriterij i na njega svode sve ostale bezbrojne aspekte čovjeka i prirode.”

“Marksizam i liberalizam podjednako za osnovu uzimaju ekonomsku stranu ljudskog opstanka, načelo „ekonomije kao sudbine“. Nije bitno što te dvije ideologije dolaze do suprotnih zaključaka – Marx do neizbježnosti antikapitalističke revolucije, dok sljedbenici Adama Smitha drže za najsavršeniji model društva.”

“(…) No ona je (geopolitika, BM) za razliku od „ekonomskih ideologija“ utemeljena na tezi: „geografski reljef kao sudbina“. Geografija i prostor u geopolitici imaju istu funkciju kao novac i proizvodni odnosi u marksizmu i liberalizmu – na njih se svode svi temeljni vidovi ljudskog opstanka, oni su osnovna metoda tumačenja prošlosti, glavni čimbenici ljudskog bića koji oko sebe organiziraju  sve ostale vidove bitka.“ (OG, pog. 1. „Definicija geopolitike“, str. 23-24.)

Carska znanost

Je li dakle geopolitika ideologija – redukcionistički sistem što služi odgovarajuće pojednostavljenoj – i odgovarajuće totalitarnoj – politici, poput marksizma i ultra-liberalizma?

Da i ne. Ona je sve to, ali ujedno i nešto daleko više:

„Uvjetovanost čovjeka prostorom – osnovna teza geopolitike – vidljiva je tek pri stanovitoj udaljenosti od pojedinca. I zbog toga geopolitika nije postala – bez obzira na pretpostavke – ideologija kao takva ili, točnije, „masovna ideologija“. Njezini zaključci i metode, predmeti proučavanja i osnovne teze razumljivi su samo onim društvenim instancijama koje se bave sveobuhvatnim problemima – strateškim planiranjem, promišljanjem globalnih socijalnih i povijesnih zakonitosti, itd.  (…) Geopolitika je svjetonazor vlasti, znanost o vlasti i za vlast.”

“Tek proporcionalno približavanju čovjeka socijalnoj vrhuški geopolitika za njega počinje dobivati na značaju, smislu i korisnosti, dok je prije toga bila samo apstrakcija. Geopolitika je disciplina političkih elita. (…) Bez pretenzija na znanstvenu strogost, geopolitika na svojoj razini sama određuje što je za nju značajno a što ne. Humanističke i prirodo-znanstvene discipline primjenjuju se samo onda kad ne proturječe osnovnim načelima geopolitičke metode.”

“ Geopolitika u stanovitom smislu sama odabire one znanosti i znanstvene pravce koji joj se čine korisnima, ne obraćajući pažnju na sve ostale. U suvremenom svijetu ona predstavlja „kratak priručnik gospodara“, udžbenik vlasti koji pruža sažetak onoga što treba imati u vidu kada se donose globalne (sudbonosne) odluke  (…) Geopolitika je znanost kako vladati.“ (OG, str. 24-25)

Geopolitika kao metoda globalizacije

Dakle, geopolitika je u najširem smislu hiper-ideologija, ili politička metafizika, utemeljena na redukciji čovjeka i bitka uopće na geografske odrednice.

Ona ne nadilazi marksizam i liberalizam zbog toga što je bliža istini, nego zbog toga što je toliko udaljena od znanja dostupnog običnom čovjeku i toliko bliska društveno-političkoj eliti. Ono što joj je namrlo prefiks hiper- jest upravo činjenica da je primijeniti može samo autonomna – a to iz Duginovog ugla ujedno znači i autokratska – volja vladara, bez potrebe da se u proces političkog odlučivanja uključi „sitna raja“.

Kako Dugin obilato ističe u nastavku, jedina istinska geopolitika je ona carska – a to bez iznimke znači i globalna – geopolitika. Ne postoji zapravo nacionalna geopolitika, jer u samoj je naravi geopolitike to da ona nije niti znanosti niti tehnika, nego svjetonazor onih koji posjeduju – ili teže da posjeduju – apsolutnu moć koju im ponajprije pružaju geografski čimbenici. Ta je moć globalnog dosega, jer ona uzima u obzir samo „sudbonosne“ odluke, odnosno odluke koje utiču ne samo na dijelove nego na cjelinu prostora planeta Zemlje. Nema nacionalne države koja bi se na tu razinu mogla izdići.

Viralni utjecaj

Premda nedostupna običnim ljudima, Dugin tvrdi kako geopolitika pruža koristan objasnidbeni model za razumijevanje medijima posredovane zbilje, svodeći je na simplificirane, sveobuhvatne, opise. To očigledno znači kako geopolitika u stanovitom smislu mora biti dostupna masama.

Kako to pomiriti s njegovom tvrdnjom da su geopolitički uvidi i praksa rezervirani za elite? 

Doista, Osnove Geopolitike su od Dugina napravile književnu zvijezdu u Rusiji kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća. O tome piše novinar Financial Timesa i dobar poznavatelj prilika u Rusiji, Charles Clover:

„Utjecaj Osnova bio je dubok ako ćemo ga mjeriti brojem prodanih primjeraka knjige; no pokazuje se još dubljim ako ga se mjeri pravom mjerom pisca – učestalošću plagijata. Duginove su ideje postale ‘virus’, kako je to on sam rekao. Pretiskane su u gomili sličnih priručnika i udžbenika, sviju posvećenih teorijama Mackindera, Haushofera i ostalih. Knjižare su počele dobivati odjel „Geopolitika“ (…) Geopolitika je, Duginovim riječima, postala ‘poput softvera otvorenog koda’. On je napisao program i svi ostali su ga kopirali.“ (Charles Clover Black Wind, White Snow. Yale: Yale University Press, 2016., pg. 356)

Geopolitika u medijima

Imajući u vidu kako metafora ‘virusa’ potječe iz autorovih razgovora s Duginom samim, čovjek se mora zapitati: kako to da je knjiga namijenjena elitama postala toliko čitana među masama, da je bila rasprodana u četiri izdanja te je proizvela bujicu plagijata?

To nam ponajprije nešto govori o čitalačkim navikama „bogonosnog“ naroda, ali također potvrđuje i Duginovu tvrdnju: nuditi medijskoj publici pojednostavljena objašnjenja sasvim je u skladu s bezuvjetno elitističkom naravi geopolitike.

Evo nekih takvih objašnjenja na kakva ćete obično naići u proruskim medijima:

„Ukrajina pretendira na pridruženje EU“ – „NATO prodire na Istok“ i ništa više; „Trump je postao Predsjednik SAD – SAD se odriče težnje za globalnom dominacijom“ i ništa više; „Srbi su srušili Miloševića – CIA je izvela promjenu režima“ i ništa više.

Geopolitičko tumačenje zanemaruje ili isključuje svako tumačenje koje stvari dodatno produbljuje i komplicira, destilirajući informaciju u onu koja odgovara nositelju geopolitičkih odluka, odnosno eliti.

No što su točno te osnove geopolitike koje su Dugina pretvorile u toliko uspješnog ideologa, prihvaćenog u masama, ali i pripuštenog u blizinu Kremlja?

Sukob mora i kopna

Što je osnovna stvar koju nadobudni vladar svijeta treba znati kako bi se kvalificirao za svoj posao? Za Dugina, riječ je o nečemu sasvim jednostavnome:

„Tvrdnja o temeljnoj dvojnosti što se zrcali u geografskom ustroju planeta i u povijesnoj tipologiji civilizacija glavni je zakon geopolitike. Ta se dvojnost izražava u suprotstavljenosti između telurokracije (kopnene moći) i talasokracije (pomorske moći). Karakter takve suprotstavljenosti svodi se na sučeljenost trgovačke civilizacije (Kartaga, Atena) i vojno-autoritarne civilizacije (Rim, Sparta) ili, drugim riječima, na dvojnost između ‘demokracije’ i ‘ideokracije’.

“U osnovi, ovo dvojstvo ima značajku neprijateljstva alternativnosti njezina dva sastavna pola (…) Za povijest ljudskog društva u cjelini se, tako kaže da se sastoji od dvije stihije – ‘vodene’ (‘tekuće’, ‘nepostojane’) i ‘kopnene’ (‘čvrste’, ‘postojane’).“ (OG. pog. 2 „Telurokracija i talasokracija“, str. 26)”

Dakle, sasvim nalik marksističkoj teoriji odnosa između baze i nadgradnje, cjelina svega more geopolitico se svodi na materijalni, u osnovi: okolišni uzrok, izvorno dualne, odnosno protuslovne naravi. Oblici civilizacija i sve što Dugin podrazumijeva pod tim – religija, filozofija, umjetnost, ekonomija, itd. nisu ništa drugo do izrazi ovog iskonskog geografskog neprijateljstva elemenata.

Kroz cijelu knjigu ova fascinacija i gotovo erotska čežnja za totalnim ratom „prosijava“ kroz pukotine u akademskom žargonu:

„Geopolitičko viđenje povijesti predstavlja model razvoja planetarne dvojnosti do krajnjih granica. Kopno i More proširuju svoju iskonsku sukobljenost na cijeli planet. Povijest ljudskog roda nije ništa drugo do izraz te borbe i put k njezinoj apsolutizaciji.“ (OG, 29)

Veliki rat kontinenata

Povijest geopolitike zrcali razvoj izvorne geografske suprotstavljenosti do točke konačnog globalnog sukoba. U tom smislu geopolitika je u osnovi evolucijsko i apokaliptičko poimanje postupnog hoda povijesti prema njezinu kraju. Međutim, dok u Hegelovoj dijalektici povijesti ovu bit Seculum-a čini apsolutna ideja, izražena kroz razvoj povijesti umjetničkih, religijskih, političkih i znanstvenih postignuća ljudskog roda, dijalektika geopolitike predstavlja kretanje ka svjesnom svođenju svega toga na parametre globalnog sukoba geografskih determinanti Kopna i Mora.

Veliki rat kontinenata može biti isključivo totalni rat – aktualizacija primordijalnog sjemena katastrofe koje klija unatoč neželjenim trenucima mira, a sad se ima rascvjetati u svom punom destruktivnom potencijalu i pokrenuti kraj svijeta što će inaugurirati novi eurazijski eon.

Nacrt geopolitičkog načela u njegovu nukleusu dosegnut je već u antici, nakon Punskih ratova, i „postigao je puni smisao u doba kad je Engleska postala velika pomorska sila – od XVII to XIX stoljeća.“ (OG, 27) Razdoblje velikih geografskih otkrića poslužilo je kao uvod u globalizaciju sukoba – riječ je o trenutku u kojem je talasokracija postigla konačno odvajanje od telurokracije kao „samodovoljna planetarna formacija odvojena od Eurazije i njezinih obala, potpuno usredotočena u anglosaksonski svijet i njegove kolonije. ‘Nova Kartaga’ anglo-saksonskog kapitalizma i industrijalizma oblikovala se u nešto jedinstveno i cjelovito te je od tada geopolitičko dvojstvo zadobilo jasno razlučive ideološke i političke oblike.“ (ibid.)

Punina dvojstva, prema Duginu, postignuta je u Hladnom ratu kad su kulturno-politički oblici marksizma i liberalnog kapitalizma savršeno legli u gabarite tzv. Mackinderove karte, naime kad su dva geopolitička pola zauzela svoja „prirodna“ mjesta – jedan uvaljen u granice „heartland“ a drugi na vanjskom „polumjesecu“ Svjetskog otoka.

Geopolitička parcelizacija svijeta

Halford Mackinder pružio je ključnu inspiraciju za Duginov svjetonazor i još ćemo se vratiti na njega. Za sad, definirajmo provizorno njegove pojmove koje Dugin ovdje koristi.

Heartland je kopnena masa što sačinjava središnji dio eurazijskog kopna, dok je vanjski polumjesec najudaljenija kontinentalna formacija odvojena od Heartlanda morem; unutarnji je polumjesec – ili Rimland – kopnena masa koja sačinjava obalni pojas Eurazije. Na osnovi toga, Dugin, slijedeći Mackindera, ovako vidi geopolitičku kartu svijeta:

„1 Unutarnji kontinentalni prostori postaju ‘nepokretna platforma’, Heartland (srce svijeta), ‘geografska osovina povijesti’ zadržavajući stabilni telurokratski civilizacijski značaj.

2 ‘Unutarnji kontinentalni polumjesec’, ‘priobalna zona’, Rimland je prostor intenzivnog kulturnog razvoja. Tu su vidljive talasokratske značajke, ali su uravnotežene brojnim telurokratskim impulsima.

3 ‘Vanjski ili otočki polumjesec’ predstavlja ‘neistražene’ zemlje koje se može doseći samo pomorskim putovima. Po prvi puta on postaje vidljiv na slučaju Kartage i trgovačke feničanske civilizacije koja je na ‘unutarnji polumjesec’ Europe djelovala izvana.“ (ibid.)

Očigledno ova karta nije bila potpuna – a ni moguća – prije otkrića Amerike koje je, iz Mackinderove i Duginove vizure, konačno stvorilo osnovu da je se učini adekvatnom kartom svijeta. Kako „duhovni“ oblici telurokracije i talasokracije nisu ništa drugo do odraz geografske dvojnosti, istinska geopolitika nije moguća dok njihova simetrična sučeljenost ne popuni cijelu kartu.

U tom smislu, Hladni je rat uvod u konačni sukob i ispunjenje geopolitičke sudbine koja će nastupiti nakon njega, odnosno: danas.

Globalno eurazijsko carstvo 

Dok je Duginovo shvaćanje geopolitike potpuno determinističko i redukcionističko – naime, More i Kopno se šire do trenutka kad više nema drugog izlaza osim njihovog konačnog sukoba – njezine eshatološke implikacije su sve samo ne to:

„Dok je karakter fundamentalnog geopolitičkog procesa povijesti najveća moguća prostorna ekspanzija talasokracije i telurokracije, za ovu je disciplinu njegov konačni ishod pod znakom pitanja. U ovom smislu determinizma nema.“ (OG, pog. 3 „Geopolitička teleologija“, str. 30)

Razlog zbog kojeg Dugin izvodi ovaj retorički manevar je potreba da plauzibilno predloži željeni ishod i potakne čitatelje da na proizvođenju tog ishoda malo porade. Kad bi ispunjenje globalne geopolitičke sudbine bilo potpuno determinirano, ne bi bilo potrebe ispisati ostatak ove pozamašne knjige i ponuditi nacrt stvaranja multipolarnog svijeta, poznatog još i kao globalno eurazijsko carstvo.

Ruski narod – “bogonosac”

Ne, ishod nije predodređen. On je sudbinom propisan i Rusi su tu da ga ozbilje u ime cijelog čovječanstva:

“Ruski se narod bez sumnje ubraja u mesijanske narode. I, poput svakog mesijanskog naroda, on posjeduje univerzalni, općeljudski značaj koji ne konkurira naprosto drugim nacionalnim idejama, nego tipovima drugih oblika civilizacijskog univerzalizma. (…) Ruski univerzalizam, temelj ruske civilizacije, radikalno se razlikuje od Zapada u svim osnovnim čimbenicima. To su u stanovitom smislu dva konkurentska modela koji se međusobno isključuju (…) Prema tome, strateški interesi ruskog naroda moraju biti antizapadno usmjereni (…), dok je u perspektivi moguća i civilizacijska ekspanzija. (…)”

“ Rusija (=ruski narod) u svojoj biti polazi od još globalnije, „soteriološke“ perspektive, koja je od krajnje opće-planetarnog značaja. Ovdje nije riječ o bezgraničnom širenju „životnog prostora“ Rusa, nego o određivanju posebnog „ruskog“ tipa pogleda na svijet, eshatološki naglašenog, koji pretendira na to da predstavlja posljednju (kurziv, Dugin) riječ zemaljske povijesti. To je najviši zadatak nacije kao „bogonosnog naroda“. (OG, pog. 2.3. „Ruski narod – središte koncepcije geopolitike“, str. 167 – 169.)

Modeli globalizacije

Pogledajmo dalje na koji način Dugin izlaže moguće ishode naše vlastite epohe i načine na koji će geopolitičke volje dva globalna carstva o njima morati odlučivati:

„Prva mogućnost. Pobjeda talasokracije potpuno ukida civilizaciju telurokracije. Na planetu se uspostavlja istovjetan liberalno-demokratski poredak. Talasokracija apsolutizira svoj arhetip i postaje jedini sistem organizacije ljudskog života. Ta varijanta ima dvije prednosti: (…) logički je dosljedna, budući da se u njoj zrcali konzekventni kraj pravocrtnog (…)  tijeka geopolitičke povijesti – od potpune prevlasti Kopna (tradicionalni svijet) do apsolutne vladavine Mora (moderni svijet); kao drugo, upravo to se zbiljski dešava.“ (OG, 30)

Dugin polazi od pretpostavke da je Kopno izvorni nukleus civilizacije dok More predstavlja devijaciju, odnosno odvijanje povijesti od „tradicionalnog“ prema „modernom“ društvu.  Ova ideja ima osnovu u Duginovom okultizmu, koji proizlazi iz proučavanja autora poput Hermana Wirtha, Juliusa Evole, Alvyedrea i veoma lako dokazivog pervertiranja nekih ideja koje je iznio Rene Guenon u svojoj Vladavini kvantiteta i znacima vremena.

Dostatno je na ovom mjestu istaknuti kako je riječ o Duginovim radovima prije OG. Osnovne ideje geopolitičkog „udžbenika“ zapravo su razvijene iz pokušaja stvaranje geopolitičke teorije zavjere.

Važno je istaći i kako Dugin suprotstavlja tradiciju i modernu kao dvije geografske – prostorne – opreke, što bi u očima nekoga poput Guenona vjerojatno izgledalo kao čisti sotonizam, jer je riječ o izokretanju načela: najviše se izvodi iz apsolutno najnižeg – „duhovnost“ Duginove „tradicionalne“ civilizacije Eurazije nalazi se isključivo u međuodnosu tla i šume, planina, rijeka te na koncu i glavnog bauka: Mora. Naravno to mu služi kako bi uspostavio podjelu svijeta na od Rusije predvođeno ideokratsko, konzervativno i stabilno Carstvo Kopna i od Amerike vođeno demokratsko, nestabilno i moderno Carstvo Mora.

Četvrti Reich i eurazijsko carstvo

„Druga mogućnost. Pobjeda talasokracije završava ciklus sukoba dvaju civilizacija, ali ne proširuje svoj model na cijeli svijet, nego jednostavno završava geopolitičku povijest, ukidajući njezinu problematiku. (…) To je također „kraj povijesti“, samo što se daljnji razvoj događaja ne može podvrći toliko strogoj analizi kao u prvom slučaju. U oba slučaja, poraz se telurokracije razumijeva kao nepovratnu i konačnu stvar. (…)“ (ibid.)

Skrenimo pozornost na to kako obje mogućnosti zapravo zrcale ono što se doista dogodilo i nisu međusobno isključive nego slijede jedna iz druge, ako stvari promatramo Duginovom optikom. Kako poraz Sovjetskog saveza za njega predstavlja ujedno i poraz telurokracije, oba modela zapravo prikazuju post-sovjetski razvoj „Novog američkog stoljeća“. Dok prvi ugrubo odgovara radikalno mesijanskom gledištu neo-konzervativaca, drugi nije ništa više do Fukuyamina vizija „kraja povijesti“ koja navodno skončava u maglovito ocrtanom projektu liberalne demokracije i dinamičkom napretku slobodne trgovine diljem planeta.

„Treća mogućost. Poraz telurokracije je privremena pojava. Eurazija će se u novom obliku vratiti svojoj kontinentalnoj misiji. (…) U tom slučaju svijet će se opet vratiti dvopolarnom modelu, ali ovog puta drugačije kvalitete i na drugoj razini.

Četvrta mogućnost. (koja predstavlja dalji razvoj prethodne) U tom novom sučeljavanju pobijedit će telurokracija. Ona teži tome da prenese svoj vlastiti civilizacijski model na čitav planet i ‘zatvori ciklus povijesti’ na svoj način. Cijeli svijet će se tipološki pretvoriti u kopno i svuda će zavladati ‘ideokracija’. Ideje o „Svjetskoj revoluciji“ i planetarnoj prevlasti Trećeg Reicha bile su nagovještaj takvog ishoda“ (ibid.)

U očekivanju totalnog rata

Dugin, naravno, bira četvrti model, dakle onaj koji su anticipirali i priželjkivali Boljševici i Hitler, ali povijesne okolnosti još nisu bile zrele da ga se ostvari.

Danas će na tome trebati poraditi, jer:

„Kako u naše vrijeme uloga subjektivnog i racionalnog čimbenika u razvoju povijesnih procesa ima značaj kao nikada prije, ove četiri mogućnosti ne treba razumijevati samo kao apstraktnu konstataciju vjerojatnog razvoja geopolitičkog procesa, nego i kao aktivne geopolitičke stavove koji mogu postati smjernice za akcije globalnog dosega.“ (ibid.)

U prijevodu: “na posao drugovi, valja nam izgraditi globalnu ideokraciju i pomiriti najbrutalnije totalitarne ideje prošlog stoljeća u jednu!”

 Carthago delenda est

Ova ideokratska kopnena sila što bi imala ispuniti san nacional-socijalista drugim sredstvima – odnosno dopuštajući im da napokon prigrle boljševizam, jest Eurazijsko carstvo (unija) i ruski (multipolarni) svijet koji bi trebao uništiti zapadnjački liberalno-demokratski globalizam.

To bi bio nacrt osnovnih pretpostavki Duginove geopolitike. Međutim, kako smo već ustanovili, riječ je iznad svega o eshatološkoj praksi maskiranoj u znanost. U to smislu nju se može doista dokučiti samo na način da je se prakticira, odnosno: ozbiljenjem globalne kontinentalne sudbine koju njezini uvidi zrcale i anticipiraju.

Stoga, istinsko se razumijevanje dubljeg smisla Duginovih ideja – a nije riječ toliko o dubini smisla koliko o dubini megalomanije – može postići samo analizirajući dvije stvari: povijest razvoja teorije geopolitike uopće i, što je daleko važnije, budući razvoj prakticiranja iste u konačnom globalnom sukobu koji Dugin očekuje uskoro, odnosno u našem dobu.

OG je knjiga koja odaje utisak jedne volje potpuno usredotočene na ispunjenje svoje svrhe bez ikakvih skrupula i bez ikakva razmišljanja o posljedicama ili svojim vlastitim proturječnostima. Činjenica da ona izvorno potiče s margine, čini stvar, u svijetlu duha vremena, samo još gorom.

U drugom dijelu analizirat ćemo pozadinu Duginova projekta odnosno teorijsku pozadinu OG te ocrtati njegov plan osvajanja svijeta – jer, kako je već očigledno iz načela koja smo izložili gore, nema zapravo prikladnijeg opisa njegove politike do upravo tih riječi.

 

 

 

 

 

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa