Geopolitička analiza: Hoće li Vučić opet, prijeteći ostavkom ili referendumom, obmanuti Zapad?

Dolazak na vlast Joea Bidena u SAD-u, a zatim ruska agresija na Ukrajinu, bili su političko-vojni momenti koji su trebali ubrzati smirivanje situacije na Zapadnom Balkanu i stavljanje Srbije u europske okvire. Ali čini se da baš i nije tako, piše Tonči Mirić za Narod.hr.

Dakle, počnimo ovako: S obzirom na to da postoji vidljiva, ali djelom i nevidljiva, veza između „vruće ukrajinske bojišnice“ i „tihe/hibridne bojišnice na Zapadnom Balkanu“, razjasnit ćemo neke poveznice toga, i to uglavnom preko primjera, odnosno događanja na Kosovu i u („napadnutoj“) Crnoj Gori – članici NATO-a!

Sporazum Srbije s Kosovom: Vučić traži podršku naroda i za opciju DA i za opciju NE

S obzirom na to da je neovisnost Kosova nepovratan proces, jer je ona uspostavljena, nakon što je Međunarodni sud u Haagu (International Court of Justice) presudio kako je načelo zaštite temeljnih ljudskih prava jače od načela zaštite državnog suvereniteta, za nadati je se da će Aleksandar Vučić, kao de facto jedini donositelj odluka u Srbiji, prihvatiti tu realnost. Odnosno da će prestati opstruirati afirmaciju kosovske državnosti.

>Geopolitička analiza: Vučićevih 5000 Pretorijanaca i/ili Wagnerovaca

Ipak, razmotrimo tu vjerojatnost povodom novog Francusko-njemačkog plana o Kosovu. Dakle, idući politički dani u Republici Srbiji donose „konzultacije“ o tom prijedlogu za Kosovu. Naime, čini se da su u igri tri scenarija po kojima bi se odvijale „reakcije na terenu“, povodom tog plana i to:

1. Postupno okretanja Srbije prema Zapadu „uz pomoć sankcija“, tzv. tiho “kuhanja žabe”;
2. Vučićeva ostavka i / ili raspisivanje referenduma;
3. Mogući građanski sukobi u Srbiji, na Kosovu i šire na Zapadni Balkan.

Naime, Srbiji je od strane predstavnika EU-a, uz podršku Amerikanaca, nagoviještena politička i gospodarska izolacija, ako odbije Francusko-njemački plan.

U tom se planu, u koji je srbijanski list Danas imao uvid, navodi niz pozitivnih namjera o dobrosusjedskim odnosima između Srbije i Kosova. Pažnju privlači članak 4. u kojem piše: „Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji!“

Dakle, iako je Vučić izjavio kako je prihvatio mogućnost da taj plan bude temelj za konačni dogovor oko Kosova, istaknuo je da „na jednu stvar“ Srbija neće pristati, a to je, čini se, članak 4. koji bi značio da će Beograd „dopusti“ Kosovu članstvo u UN-u.

Očekivano, mnogi su u Srbiji takav stav međunarodnih predstavnika shvatili kao ultimatum. No, Vučić je glede plana najavio široke konzultacije sa srbijanskom Vladom, parlamentom i sa svim drugim značajnim društvenim skupinama.

Vučić kupuje vrijeme

U tom okviru srbijanski analitičar Đorđe Vukadinović, vjeruje da su najavljene „konzultacije” prikladna prilika Vučiću za kupovinu vremena, iznijevši:

„Ta debata se može usmjeriti u željenom pravcu, s obzirom na (predsjednikov) nadzor nad društvenim, političkim i medijskim tijekovima. Tako bi se dobila makar iluzija šire suglasnosti. Ako se, recimo, Vučić suoči s velikim i čvrstim NE, onda će se moći skloniti („sakriti“) iza toga. Poanta je da želi podijeliti odgovornost, bilo za DA ili NE“, smatra Vukadinović!

Ujedno, izjava Vučićeve premijerke Ane Brnabić, koja je rekla da „na kraju o Kosovu ionako mora odlučiti narod“, vratila je na političku scenu i ideju referenduma o Kosovu.

Naime, „referendum je dosta riskantno rješenje za vlast, ako (Vučić) želi da sporazum prođe. No, ako se pak vlast želi skloniti iza NE za sporazum, onda bi referendum bio ‘praktičan’ za vlast“, zaključio je Vukadinović.

Paralele „vruće ukrajinske bojišnice“ i „hibridnog/tihog fronta na Zapadni Balkan“

Republika Srbija nije lako prihvatila raspad SFRJ-a jer je time došlo do slabljenja njenog utjecaja u novonastalim državama. Iz sličnog razloga ni Ruska Federacija „nije s osmjehom“ prihvatila nezavisnost država bivšeg SSSR-a.

S obzirom na navedeno, Slobodan Milošević je u cilju vraćanja, ali i širenja tog utjecaja pokrenuo rat za „Veliku Srbiju“ i to prvo u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu. No, izgubio ga je, a ratu je poginulo više od 150.000 vojnika i civila. Slično Miloševiću, danas se ponaša Vladimir Putin u Ukrajini, s time da je tamo, u godini dana rata, poginulo već više od 200.000 vojnika i civila!

Nadalje, što se tiče sukoba u Ukrajini i na Zapadnom Balkanu treba istaknuti da je glavna razlika u tome što je Rusija procijenila da kao velesila može napasti i zauzeti Ukrajinu s obzirom na to da nije članica NATO-a. Međutim, s druge strane, Aleksandar Vučić „nema takvu ‘privilegiju’ na Zapadni Balkan“. Naime, Crna Gora je članica NATO-a, a i BiH i Kosovo su u određenim vojnim aranžmanima sa Zapadom, pa mu preostaje nastaviti, odnosno voditi Miloševićev rat, ali na tihi/hibridni način.

No, i Vučićeva suptilnija metoda i Putinov vojni napad pogonjeni su istim ciljevima, a služe se i istim „pričama“. Kao što je „vraćanje ‘braće’ u ‘veliku Rusiju’ i ‘veliku Srbiju’ – jer su oni i tako – Rusi i Srbi“.

Podredno, i više za međunarodnu publiku, koristi se i druga, slična priča, a ta je da su Rusi u Ukrajini i Srbi izvan Srbije potlačene manjine i da im je zato potrebna podrška „matice”.

Ujedno, i Ruska pravoslavna Crkva i Srpska pravoslavna Crkva su epicentar (i u Ukrajini i na Zapadnom Balkanu) promoviranja spomenutih narativa, kao i ideje da su obje crkve nedjeljive od ruske ili srpske države!

Istok u Crnoj Gori tihi/hibridni rat vodi uspješno

U ovom je kontekstu zanimljivo istaknuti okolnost da Ukrajinci prije ruske agresije, nisu bili politički jedinstveni, već ih je ujedinio rat i to kroz podršku opstanku države i kroz podršku predsjedniku Volodimiru Zelenskom.

S druge strane, potpuno je drugačija situacija, s građanima Crne Gore (NATO članica!). Naime, njima je „srpsko-ruski hibridni/tihi rat“, do sada razorio glavninu atributa države, te veliki dio postignuća – prozapadne političke orijentacije, tj. članstvo u NATO-u i proces pristupanja EU, osim institucije predsjednika Republike.

Dakle, u Crnoj Gori je vidljivo nejedinstvo čak i u obrani te jedine tamošnje preostale suverenističke institucije – predsjednika države!

Konkretnije, u Crnoj Gori „Istok taj tihi/hibridni rat vodi uspješno i na posebno prijetvoran način“, tj. čak do razine da se i oni tamošnji prosrpski političari koji paralelno rade na uništavanju građanskog života i Ustava Crne Gore, dodvoravaju zapadnim diplomatima kako su „upravo oni ti proeuropski orijentirani ljudi, koje trebaju u Crnoj Gori“!

U tu se grupaciju može svrstati GP URA, Demokrate, Pokret Evropa Sad i SNP, „koji izgleda igraju ulogu prozapadnih velikosrba“.

Indikativno je da se „među njih gura“ i Srpska pravoslavna Crkva (koja je uspjela destabilizirati Crnu Goru preko procesija i postavljanjem prvog prosrpskog premijera Zdravka Krivokapića, napadajući godinama na crnogorski identitet) i DF – Andrije Mandića, a koji se na Zapadu sagledavaju kao strukture koje „igraju rusku rolu među velikosrbima“.

(Naravno radi se o svojevrsnoj političkoj koreografiji. Naime, iz navedenog proistječe da je za spomenute prosrpske političare i stranke u Crnoj Gori prvenstveno važno, neovisno o tome radi li se o Rusima ili o Zapadu jesu li ili ne za projekt „Velike Srbije“!)

Rješenje za prekid hibridnog rata

I konačno, jedino pravo rješenje za prekid „hibridnog rata“ u Crnoj Gori i uopće za njezin opstanak kao države i NATO članice, bilo bi da se tamošnji građani ugledaju na Ukrajinu i stanu uz svoju državu i uz svog dosadašnjeg predsjednika Milu Đukanovića! Dakako, uz „blagoslov“ Zapada, preko suverenističkih stranaka DPS-a, SDP-a, DS i manjinskih stranaka.

Naime, za očekivati je da će se Srbija i Rusija, još izravnije, umiješati u predstojeće predsjedničke izbore u Crnoj Gori zakazane za 19. ožujka 2023. godine.

Navedeno znači da bi Zapad trebao shvatiti da bi mogući izbor prosrpskog/proruskog predsjednika mogao generirati, odnosno „’preobraziti’ unutrašnje sukobe u Crne Gore, ali i šire na Zapadni Balkan iz ‘tihih u vruće’“, jer bi to ohrabrilo Srbiju da svoju „profašističku agendu velike Srbije“ još agresivnije nastavi promicati.

SAD se više treba uključiti u zbivanja na Zapadnom Balkanu

Na ovu se temu oglasio i Janusz Bugajski, američki sveučilišni profesor i analitičar blizak CIA-i. On smatra da bi se SAD trebao još više uključiti u zbivanja na Zapadnom Balkanu, uz priznanje da dio krivnje za kaos u Crnoj Gori i šire na Zapadnom Balkanu, snose i neki američki dužnosnici, pojasnivši:

„Crna Gora je godinama stjecala značajan politički kapital u Washingtonu. Pod prethodnim vladama zemlja je očuvala međuetnički mir, ugostila veliki broj izbjeglica, odvojila se od Miloševića i srpskog nacionalizma i kvalificirala se za članstvo u NATO-u. No, aktualna vlast u Podgorici (upravo) rasipa taj politički kapital i čini da Crna Gora izgleda kao propala demokracija, poput Srbije!“

Ujedno je, u razgovoru za Pobjedu, Bugajski, kao ključno, konstatirao kako „dio krivnje snose i neki američki dužnosnici koji su naivno vjerovali da bi mogli poboljšati napredak Crne Gore podržavajući neprovjerene političare, koji (naknadno se ispostavilo) ili imaju veze s nacionalistima u Beogradu ili su podložni ruskoj subverziji!?“

(Ujedno, šire gledajući na Zapadni Balkan, što se tiče BiH, velikosrbi su u toj državi djelomično ostvarili svoj cilj uspostavom, kako je to nedavno izjavio srbijanski političar Nenad Čanak, „genocidne tvorevine“ tj. Republike Srpske/BiH, dok je bitka za takav status Srba na Kosovu upravo u tijeku…)

Mogući zaključak

Aleksandar Vučić sve vrijeme „vara“, odnosno „kupuje vrijeme“ od Zapada, slijedeći svoju velikosrpsku agendu. Ta bi se konstatacija mogla potvrditi i ovaj put, tj. povodom i nakon predmetnog prijedloga za rješavanje odnosa Srbije s Kosovom.

Dakle, moguće je da će se predsjednik Vučić odlučiti za referendum o Kosovu i/ili na izvanredne izbore (pod krinkom spremnosti da bi pregovore prepustio nekom drugom političaru).

Naime, u slučaju da se povuče, Vučić se nada da bi Srbija dobila makar još godinu dana poštede od sankcija. Točnije sve dok se ne bi oformila nova vlas. U tom razdoblju mnogo se toga može promijeniti na globalnom i regionalnom planu, pa i to da Putinove snage dopru do Rumunjske i Moldavije!

Zapad treba započeti s europeizacijom Srbije

Kao moguća potvrda neuspjeha Zapada s još jednim planom o Kosovu, može se sagledati izjava Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika On je ustvrdio da je Vučić uspio pitanje Kosova iz jedne gubitničke pozicije vratiti na dnevni red i u fokus (međunarodnog) interesa, kazavši:
“Srbija ne treba nikada priznati Kosovo i nikada ne treba popustiti takvim nastojanjima. Možda će Srbija u nekom historijskom trenutku morati (nešto) izgubiti, kao što je u ovom trenutku značajno izgubila suverenitet na Kosovu, ali samo bi priznanje Kosova bilo nešto definitivno”!

Glede Zajednice srpskih općina na Kosovu, Dodik je izjavio:

“…to će jednog dana biti Republika Srpska. Mislim to u suštinskom značenju. Eto zvat će se Zajednica srpskih općina. Imat će izvršne funkcije vlasti kao što ima Srpska, specijalne odnose sa Srbijom kao što ima RS. To je Albancima problem i sva je priča u tome”.
Zaključno je pohvalio Vučića, ustvrdivši da “on dobro radi”, te da „pokušava okupiti sve zainteresirane za Kosovo i nastoji voditi javni dijalog”!

A mi bi u završnici uratka mogli rezimirati – s obzirom na to da je „znak manjka mudrosti i snage ako netko višekratno pokušava jedno očekujući drugo“, da će Zapad konačno započeti s europeizacijom Srbije, odnosno s „kuhanjem žabe“, makar, kako se još jednom ne bi našao u poziciji nasamarenog magarca!

O autoru

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr