Domovinski rat temelj je današnje neovisne Republike Hrvatske. Ali Domovinski rat nije se vodio samo na njezinu području, i ne može ga se svesti samo na to područje.
Domovinski rat vodio se i u Bosni i Hercegovini.
Bosanskohercegovačko ratište bilo je jedinstveno, nedjeljivo ratište s onime u RH, i RH se branila i na svom području i na području BiH. Jer je iz BiH dolazila srpska agresija prema RH, ali i u BiH su se Hrvati borili za vlastitu opstojnost, što je bio i ostao do danas itekakav nacionalni interes RH, piše Večernji list.
Iz Bosne i Hercegovine kretala je agresija na Hrvatsku iz više vojnih aspekata: teritorijalnih, kadrovskih i geostrateških.
Evo što piše o tome Davor Marijan u novoj knjizi Domovinski rat:„Od sredine kolovoza 1991. teritorij BiH igrao je važnu ulogu u napadu JNA na Hrvatsku. Plan napadne operacije temeljio se na ratnom planu Sutjeska-2, a predviđao je presijecanje Hrvatske na nekoliko pravaca, odvojeno uništavanje okruženih hrvatskih snaga, a potom diktat Srbije oko njezina budućega izgleda. Nije nužna mašta da se pogodi gdje bi bilo mje sto BiH u takvoj državnoj tvorevini. Doprinos BiH srpskomu pohodu bio je teritorijalni i kadrovski. Peta vojna oblast u Hrvatskoj, Banjalučki, Tuzlanski, Kninski, Sarajevski, Užički i dio Titogradskoga korpusa logistički su podržavani preko bosanskohercego vačkih prometnica, a znatan dio pričuvnika JNA i Teritorijalne obrane SR BiH sudjelovao je u bojnim djelovanjima. Najveći postotak angažiranog ljudstva bio je iz Bosanske krajine i istočne Hercegovine.“
Marijan se u knjizi pozabavio i kontroverzama koje prate Domovinski rat. Jedna od njih je i sudjelovanje Hrvatske vojske u BiH, što je bila podloga nekim domaćim politikama da optužuju Franju Tuđmana i tadašnji politički vrh za agresiju RH na BiH. Evo što Marijan piše o toj kontroverzi: „Hrvatska je vojska u tri vremenska intervala ratovala u BiH. Godine 1992. pomagala je HVO-u da obrani teritorij pod nadzorom Hrvata, što je izravno utjecalo i na opći tijek rata. Dijelovi hrvatskih snaga bili su angažirani u muslimansko-hrvatskom ratu 1993. – 1994., što je najsporniji dio njezina angažmana u BiH. Posljednji, treći angažman Hrvatske vojske bio je od studenoga 1994. do kraja 1995. u završnim borbama i slomu srpske dominacije u BiH. Iz srpske perspektive, cjelokupni angažman HV-a bila je agresija na Republiku Srpsku, a bošnjačko-musli manskim autorima sporan je udio HV-a u muslimansko-hrvatskom ratu“.
Ono što je sasvim sigurno, Hrvatska vojska je imala pravo i morala intervenirati prema teritoriju od kuda je kretala većine srpske agresije na nju. To pravo ima i svim međunarodnim i vojnim konvencijama.
Sporni dio udjela Hrvatske vojske u bošnjačko-muslimanskom sukobu može se eventualno odnositi na područje Hercegovine, gdje je došao veliki broj ljudi dragovoljaca koji su bili ili rodom ili podrijetlom iz tih krajeva, a već su sudjelovali u ratu u Hrvatskoj. To je, uostalom, bio i važan strateški interes Hrvatske zbog namjere Armije BiH da dolinom Neretve izbije na hrvatski teritorij i more, što bi uz srpsku agresiju dovelo Hrvatsku u jako težak položaj.
U srednoj Bosni gdje je izvršeno etničko čišćenje Hrvata od strane muslimana (100.000 protjeranih Hrvata) nije bilo pripadnika HV-a.
Na temelju svega možemo zaključiti da se ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških, vojnih i drugih razloga rat u Hrvatskoj i BiH ne može promatrati odvojeno, nego samo kao jedinstveno ratište. Samo zajedništvo koje je u najvećoj mjeri uspostavljeno 1991., Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH je tada moglo garantirati opstanak, odnosno obranu a potom i pobjedu u nametnutom ratu.
Zajedništvo je i danas preduvjet za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
