Narativ medija i “intelektualaca” o Kubi je poznat. Mala zemlja na Karibima kojom su vladali američki mafijaši pretvorivši je u prijestolnicu poroka, u kojoj je narod gladovao, a onda su došli hrabri osloboditelji Castro i Che, i vratili narodu dostojanstvo. Pa ako su na Kubi i siromašni, zacijelo su sretni i ponosni, svoji na svome, a imaju i besplatno zdravstvo i besplatno školstvo.
Argument o besplatnom školstvu i zdravstvu, kojeg ste tisuću puta čuli i onda još tisuću puta nakon Castrove smrti (“ako je i ubijao političke protivnike i uništio ekonomiju, ali dao je narodu besplatno zdravstvo i školstvo”) pritom najviše fascinira jer to imaju manje-više sve države svijeta, i bez da su uvele socijalizam i diktaturu, samo što u tim drugim državama bolnice nisu ruševine, u njima ima lijekova, i doktora nije potrebno podmititi da biste došli na red za manje od pet godina (govorimo o državama koje su obračunale sa socijalizmom ili ga nikad nije ni bilo).
No kad je Castro umro, Kubanci su slavili po cijelom svijetu, nekoliko dana i noći bez prestanka, osim na Kubi – gdje su tugovali za diktatorom po službenoj dužnosti. Slavlje je bilo najžešće u Miamiju, gdje živi velik dio onih koji su riskirali život da bi se u sklepanim splavovima i starim ruskim kamionima prerađenim u amfibije domogli slobode, a pridružila se i čuvena pjevačica i dobrotvorka Gloria Estefan, čije je otac kao politički zatvorenik robijao na Kubi dvadesetak godina.
Dok su se Kubanci radovali smrti diktatora gdje god su to smjeli, dotle su za Castrom suze ronili razni Tomići i Dežulovići, bogate holivudske filmske zvijezde, milijarderi iz Silicijske doline, bogati i slavni. Jer, biti ljevičar u tom svijetu, brijati na Chea i Fidela znači da imate nekakav intelektualni kredibilitet. Ignorancija je nešto što si bogati i slavni mogu priuštiti. Dobro je to opisao spomenuti Vlaj, napisavši: “Milijune je ucvilio, ali otkako smo bolje upoznali krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma, priznat ćemo kako Fidel Castro drugačiji često i nije mogao biti. U ovo nepravedno vrijeme … dosegnuta povijesno najveća razlika između siromašnih i bogatih, zgodno bi vjerojatno bilo da kakav bradati đavo s kalašnjikovom u rukama i cigarom među zubima katkad iskoči iz prašume, tek da prestraši gadove koji deru jadni proletarijat.
Tko bi inače viteški zaštitio ugnjetavane bijednike? … Tko će sirotinji obrisati suze, vratiti joj dostojanstvo i nadu da bi im i na ovom svijetu, još za života, jednom moglo biti bolje?”
No činjenice o Kubi govore drugu priču. Castro nije stvorio bolju Kubu, ni drukčiju Kubu. Castro je stvorio puno goru Kubu. On sam je u trenutku smrti od Forbesa procijenjen na nešto manje od milijardu dolara osobnog bogatstva: dane je provodio krstareći svojom 30-metarskom jahtom do svog “privatnog” otoka, po uzoru na onog našeg. Castro je po svemu bio upravo onakav milijarder protiv kojeg je dizao revoluciju: Živio je u viletini, na ruci je uvijek nosio ne jedan nego dva (!) zlatna Rolexa – kad smo kog toga, imao je veliku kolekciju tih satova čija je jedina svrha postojanja pokazati sirotinji srednji, a 30.000 dolara vrijedan Rolex submariner je nosio i njegov poručnik Che – a svakog dana su mu, uz sve to, prema pisanju Washington Posta koji to tvrdi temeljem izvješća insidera, podvodili bar dvije mlade Kubanke koje bi uglavnom pokupili na plažama.
Istovremeno, za radničku klasu je hrana do relativno nedavno bila racionirana, na točkice, i posve nedostatna. Ali, vratio je dostojanstvo narodu? Pa, ako je dostojanstvo da Kubanci ne smiju na luksuzne plaže za strance osim kao posluga, već samo na one prljave i zapuštene za Kubance, ako je dostojanstvo da ne smiju kupovati u dućanima za strance u turističkim resortima gdje je uvijek bilo svega, već u dućanima za Kubance u kojima tradicionalno nema ničega, a i to ništa se nije moglo kupiti mimo točkica, ako se ne smiju liječiti u bolnici za bogate strance koja izgleda kao hotel s pet zvijezdica, ali tamo u zemlji “besplatnog zdravstva” primaju samo keš, nego u bolnicama iz Alana Forda u kojima nema sanitarija, lijekova, niti minimuma higijene – da, onda im je vratio dostojanstvo. No brojni se Kubanci u domovini, s pravom, osjećaju građanima trećeg reda, iza stranaca i partijskih dužnosnika.
Da je to tako dobio sam i potvrdu iz prve ruke u više navrata, od prijatelja i znanaca koji su putovali na Kubu kao turisti. Jedna poznanica kaže kako je pred nekoliko godina na Kubi s prozora hotela gledala red u kom su ljudi, svakog dana, u svako doba dana čekali po 2-3 sata za dvije kuglice sladoleda – dok su oni, kao stranci, mogli proći preko reda i užasno ih je bilo sram toga. Druga, koja je više puta bila tamo, kaže da se za polovni grudnjak ili teglicu Nutelle možete cjenkati za bilo što, a za paket antibiotika možete dobiti 12-godišnju djevojčicu u seksualno roblje.
No ipak, danas je mnogo bolje nego devedesetih, kad se po raspadu SSSR-a raspala i ekonomija Kube koja je parazitirala na njoj. Neko vrijeme ih je uzdržavala nekoć vrlo bogata Venezuela, dok i ona nije propala uslijed zaraze istim virusom socijalizma. “Ljudi umiru od gladi, ali vlada to ne želi priznati… i mi bismo umrle od gladi da nema dolara koje su nam poslali rođaci iz Miamija. Ljudi bulje u turiste i čude se: ‘Kako mogu imati tako lijepu odjeću? Odakle meso u državnim hotelima”, ispričala je 32-godišnja Sylvia, samohrana majka zaposlena u jednoj kubanskoj bolnici za londonski Independent 1994. godine, u vrijeme najgore gladi na Kubi.
“Svaki dan nam ljudi u bolnici umiru od upale pluća, od dizenterije. Ali svi znaju da zapravo umiru od neuhranjenosti. Sve više dolazi bolesnih… ali lijekovi su nedostupni, nema ih, čak i aspirini, ako nemate dolare”. Sylvia je tada radila za 150 pesosa mjesečno. Dolar i pol – na crnom tržištu. Pokazala je novinarima svoju karticu za hranu: Ona i kćer Hilda dobivale su jednu štrucu kruha dnevno. Hilda usto i pola litre mlijeka dnevno i četvrtinu pileta mjesečno, s tim da točkice za piletinu nisu mogle iskoristiti jer je ionako nije bilo. Fidel je krivio sankcije za glad, no Kubanci su znali da je on taj koji blokira svom narodu pristup stranim turistima od kojih bi mogli zaraditi koji dolar da kupe hranu. Posjedovanje dolara na Kubi se tada kažnjavalo zatvorom.
Plaće danas nisu više dolar i pol, porasle su na od 15 do 30 dolara (oko 700 pesosa) mjesečno (jedno vrijeme su bile sve jednake, od čistačice do primarijusa, što je generiralo strahovitu korupciju i negativnu selekciju). Zadnja dostupna statistika iz 2015. kaže, 25 dolara u prosjeku. Kako živjeti od 25 dolara u zemlji u kojoj kilogram mesa košta pet dolara, kad ga ima? Spomenuta novinarka Independenta je, kad je posjetila Havanu da bi napisala gore citirani članak, primijetila da na ulicama grada nema mačaka lutalica.
Ne, Castro nije stvorio bolju Kubu. 1959., kad je osvojio vlast, BDP Kube je bio $2,067 godišnje, po glavi stanovnika. Isto kao Ekvadora (1,975), Jamajke (2,541), Paname (2,322) i nešto manje nego Porto Rika (3,239). Kubanci su se lijepo odjevali, vozili su raskošne američke automobile, a bili su u svjetskom vrhu po broju liječnika per capita, i među boljim zemljama zapadne hemisfere po standardu – Kuba je bila peta po BDP-u po glavi stanovnika, druga po broju automobila i telefona po stanovniku, prva u broju televizora po stanovniku. Stopa pismenosti je bila visoka za tu regiju i to vrijeme: 76%.
1999., 40 godina nakon revolucije, Kuba je imala – jednak BDP u dolarima, $2,307, kao i prije (prilagođeno za inflaciju, prema podacima OECD-a), dok je Ekvador skočio na 3,809, Jamajka na 3,670, Panama na 5,618 a Puerto Rico na čak – 13,738. Zašto je Puerto Rico važan? Pa jer je antiteza Kubi “slobodnoj od američke hegemonije”, praktički američka gubernija. I iako ni on, ni ostale zemlje s popisa nisu bile naročito uspješne ni naročito dobro vođene, bar nisu imale vladu poput one na Kubi, koja se praktički urotila protiv svojih građana državši ih pola stoljeća u izolaciji od svijeta i u bijedi.
“Znanstveno utemeljeni” socijalizam uči da je planska ekonomija superiorna kaosu (relativno) slobodnog tržišta i eksploataciji radnika od strane poslodavaca, no to se nigdje u svijetu nije potvrdilo u praksi. 1991. je Albanija, koja je tada odbacila komunizam, bila siromašnija od Kube (1,836 naspram 2,590 dolara), a dvadeset godina kasnije je dogurala do 5,375. Pritom je i dalje – siromašna. Uostalom, pedesetih su i Japan i Austrija imali manji BDP per capita od Kubanaca! A o uspješnosti socijalističkog eksperimenta, kad smo već u latinskoj Americi i kod BDP-a, najbolje svjedoči Venezuela. Nekoć neizmjerno bogata – 1958, imala je BDP od $9,816, u rangu najrazvijenih država svijeta, danas je to zemlja u kojoj ljudi gladuju.
Naravno, oni koji se ne žele suočiti sa stvarnošću će i dalje pričati o sankcijama, dostojanstvu, ili slavnom kubanskom modelu liječenja – koji malo znači pacijentima koji nemaju lijekova za koje nema deviza i doktorima koji su tretirani kao ropska radna snaga i plaćeni koliko i čistačice – reklamirajući propali socioekonomski model.
U međuvremenu, stara Havana se pretvorila u hrpu ruševina: Gotovo svakog tjedna se sruši jedna dotrajala zgrada i pokopa stanare, no to malo znači onima koji će se boriti za socijalizam dok i zadnji Kubanac ne prepliva na Floridu u amfibijskom vozilu sklepanom od starog ruskog kamiona, ili na kakvom gumenjaku riskirajući život u moru punom morskih pasa i patrolnih brodova komunističkog režima, čija vrhuška pak fantastično živi od šverca droge u SAD (Kuba je na par sati gliserom od Floride). O stanju na Kubi danas i prije revolucije, uostalom, priložene fotografije i video zapisi govore puno više nego što itko može napisati.
A prostitucija, poroci, kocka? Jesu li se Kubanci bar toga riješili, pitate? Pa, da i ne. Industrija poroka se preselila s Kube u Las Vegas, početkom šezdestih, i nitko zato u Vegasu ne diže revoluciju, naročito ne Indijanci kojima idu prihodi. A život je, na žalost, danas na Kubi jeftin – pa tako i žene i djevojčice koje to vide kao jedini način da zarade neki dolar od bogatih stranaca koji posjećuju Kubu…
