Establishment na zapadu smatra da je najbolji način da pobijedimo u ratu protiv islamista taj da se borimo protiv “islamofobije”, a islam pustimo na miru. Jesu li u Amerikanci Drugom svjetskom pobijedili Japan tako što su ga pustili na miru i borili se protiv straha od Japanaca? Jesu li trpali u zatvore one koji su se služili govorom mržnje protiv Japanaca? Ne, naravno, jer je strah od Japana bio posve realan i opravdan, nije to bila nikakva fobija, jer fobije su iracionalni strahovi, dok je strah da će vas neki idiot raznijeti bombom dok se vozite u gradskom autobusu nekog europskog grada vičući “Alahu akbar” posve realan i opravdan.
Ne postoji islamofobija, no postoji potreba lijevih intelektualaca da izvrću stvari: Čitava ljevičarska filozofija 21. stoljeća svodi se na ono kad dođete kući pa ulovite ženu in flagranti, a ona vam kaže, “Dragi, nije to što vidiš”. Tako je i s islamskim terorizmom; Nije to što vidite. Ne postoji. Ako i postoji, nema veze s islamom, to je čin psihički bolesnog pojedinca koji se posve slučajno uvijek zove Mohamed, Ahmed, ili nekako slično: Radi se, očito, o vidu depresije koji zahvaća samo muslimane, jer se kršćani kad su depresivni nikad ne zalete šleperom u slučajne prolaznike niti ih krenu ubijati nožem. Ako i ima veze s islamom, onda smo sami krivi za to što se dogodilo, jer smo kolonizirali njihove zemlje u prošlosti, jer su oni siromašni a mi bogati, ili jer im slabo plaćamo naftu.
“Mi smo kivi”, mantra je ljevičara na zapadu otkad je isti suočen s islamskim terorizmom.
Lažne vijesti ovaj put nisu lažne
U prirodi je kršćanstva da krivimo sebe za svoje nedaće, ne druge, da preuzmemo odgovornost. I to je u redu, dok se to ne zloupotrebljava da bi se nedužnim ljudima nametnuo osjećaj krivnje za nešto za što – nisu krivi. Onda to postaje metoda psihološkog zlostavljanja: Nametanje krivnje žrtvi spada u njegov rekvizitarij.
Apologetika islamskog terorizma kod lijevih liberala na zapadu, potreba da ga se pošto-poto bar donekle opravda, je i ovog puta došla do izražaja: U medije je plasirana izjava ministra obrane Sri Lanke Ruwana Wijewardene da je napad na Sri Lanki “osveta za Christchurch”, gdje je australski manijak pobio pedesetero ljudi, muslimana, pred nešto više od mjesec dana. Iako ministar nije dao nikakve dokaze za svoju tvrdnju niti rekao odakle mu ta informacija, ona je odmah objavljena u svim svjetskim medijima. I gle čuda nitko od onih koji se bave raskrinkavanjem “lažnih vijesti”, “fake news”, nije rekao da je to lažna vijest, dok su na samu sumnju da je katedrala Notre Dame namjerno zapaljena skočili na stražnje noge, “jer se to još ne zna, istraga nije gotova” (ali se znalo da je uzrok požara električna instalacija dok je katedrala još gorjela, i prije nego je istraga počela!) Zašto znamo da je lažna?
Prvo, kako bi teroristi, od kojih je bilo najmanje osam bombaša samoubojica, isplanirali napad u roku od dva tjedna? Tajne službe Šri Lanke su više puta prije 15. ožujka upozorene da se muslimanski ekstremisti pripremaju za pokretanje napada, nakon čega su prije dva tjedna uslijedile konkretne informacije o napadu na katoličke crkve na Uskrs. Složenost napada i ponovljena upozorenja snažno upućuju na to da su tvrdnje ISIL-a oportunističko hvalisanje, a ne istina. Istina je međutim da je napad u Christchurchu bio odmazda za terorističke napade u Europi, što napadač nikad nije niti skrivao.
Ništa na Šri Lanki se ne uklapa u narativ ljevici
Isto tako, tvrdnja ministra Šri Lanke da je Christchurch bio razlog za zločine čini se pokušajem odvraćanja pozornosti od grubog nemara obavještajne službe. Vlada Šri Lanke dobivala je upozorenja u više navrata, ali ipak nije učinila ništa. Pretpostavka da je jedan od najsloženijih i najsmrtonosnijih terorističkih napada u povijesti mogao biti planiran nakon napada na Christchurch 15. ožujka, u dva tjedna, je posve nerealna.
Napad koji uključuje koordinirane, istodobne napade na višestruke ciljeve korištenjem značajnih količina eksploziva i uz čak osam bombaša samoubojica zahtijeva mjesece ciljanog nadzora nad metama, skladištenja i skrivanja sastojaka za izradu bombi, proizvodnju bombi, koordinaciju između počinitelja i suučesnika i logističke podrške u najmanje tri grada, sve pod velom tajnosti.
No ništa u napadima na Sri Lanki se ne uklapa u narativ ljevice. Prvo, ljevica je davno odredila kategorije ljudi koje mogu i smiju biti opresori, i one koji smiju biti žrtve. Bijeli kršćani su opresori, obojeni ljudi i/ili muslimani su žrtve. Isto važi za žene (žrtve zlostavljanja) i muškarce (zlostavljači), homoseksualce i heteroseksualne muškarce, imigrante i starosjedioce – s tim da su kod potonjeg imigranti potlačeni kad se radi o onima koji iz Afrike, latinske Amerike i Azije dolaze u SAD i Europu, a kad se radi o europskim useljenicima u zemlje Afrike, Južne Amerike i Azije onda su oni tlačitelji i zli kolonizatori.
Kad Arapi donose svoje “kulturne običaje” poput Taharuša, burki ili ubojstva iz časti na zapad to je kulturno obogaćivanje, kad kršćani dovedu škole, pismenost, medicinu, tamo gdje je postojao samo luk i strijela to je kulturocid i zločin. Nasilje je opravdano kad ga koristi Mandela u ime Xhosa i Zulu nacionalizma, i protjerivanje “uzurpatora” iz “njihove” zemlje, koju su naselili neposredno prije bijelih ljudi pobivši pritom Bušmane, za to se dobiva Nobelova nagrada za mir. No vraćanje ilegalnih useljenika s granice i sprječavanje masovne operacije trgovine ljudima je fašizam. I tako dalje.
Glupe generalizacije ljevice o tome tko smije a tko ne biti žrtva – kao da homoseksualac ne može biti nasilnik i zlostavljač, uostalom povijest pamti tisuće takvih, ili kao da heteroseksualni bijeli muškarac, ako je povučen i stidljiv, ne može biti žrtvom nasilja svoje majke, oca, vršnjaka u školi, kolega, kao da žena ne može zlostavljati muža i psihološki i emocionalno, pa i fizički i ekonomski u nekim slučajevima – su zapravo strahovito nepravedne jer žrtva je uvijek individualna, pripadnost određenoj tzv. “ranjivoj” zajednici vas ne čini automatski žrtvom bilo čega, ali mnogi pripadnici tih zajednica, dapače, koriste svoj novostečeni status “pravednika” temeljem same pripadnosti grupi “potlačenih” da bi maltretirali “opresore”. Ravnopravnost građana je očito stvar nekih prošlih, boljih vremena. Danas imamo “nediskriminaciju” koja je de facto legalizacija ne samo neravnopravnosti građana, nego i legalizacija maltretiranja ljudi samo temeljem toga što su nekog spola ili vjere ili boje kože koja ih označava kao “opresore”, dakle legitimne mete diskriminacijskih zakona pod firmom “pozitivne diskriminacije”.
Bogati islamisti i siromašni “opresori” kršćani
A onda se dogodila Šri Lanka, koja se u te generalizacije i taj narativ nikako ne uklapa. Prvo, počinitelji nisu nikakve “žrtve” bilo koga i bilo čega. Dvojica od njih su mladi, ekstremno bogati ljudi. Oni to nisu počinili zbog osvete za bilo što, za razliku od terorista iz Christchurcha koji je dijete radničke klase i čiji je motiv, u osnovi, bila upravo frustracija, iako ni on nije bio siromašan po bilo kojim mjerilima.
Dio bombaša samoubojica su dakle vrhunski obrazovani, vrlo imućni, ljudi koji su vidjeli svijeta, oženjeni, uspješni, ugledni, i ničim nisu odavali da su islamski radikali. Oni nisu nikakvi zatucani talibani, čobani iz planine u Afganistanu. Zapadni mediji vole terorizam objašnjavati time da su teroristi potlačeni siromasi, no to nije istina, u većini slučajeva teroristi su bili iz srednje klase ili čak vrlo bogati. Osama je bilo jedan od bogatijih ljudi u Saudijskoj Arabiji, njegova desna ruka dr. Zawahiri je također bio imućan; studirali su na zapadu, Osama se družio s europskom aristokracijom i poslovnom elitom, s princezama i bogatim nasljednicama, u terorizam su ga vjerojatno odveli kompleksi zbog relativne neuspješnosti arapskog svijeta u odnosu na “dekadentni” Zapad.
Organizatori terorističkih djela na zapadu su također uglavnom obrazovani ljudi, informatičari poput glavnog operativnog planera napada 9/11, ili nešto slično. Ne, nisu oni “žrtve zapadnog imperijalizma”: I da zanemarimo činjenicu – očitu – da je arapski svijet bio taj koji je stoljećima napadao i kolonizirao kršćanske zemlje, ne samo Španjolsku i Siciliju nego i nekadašnje kršćanske zemlje bliskog istoka u kojima je kršćanstvo izbrisano, i koje su danas posve muslimanske, i da je nakon toga arapski svijet bio koloniziran i okupiran od Turske, ne od zapadnih sila, i da zanemarimo da je upravo Zapad pomagao tim zemljama u borbi za neovisnost od Otomanskog carstva, ostaje jedno pitanje. A to je, postavljaju li Hrvati bombe po Beču, Budimpešti i Beogradu? Slovaci po Pragu? Imali bi više razloga nego da muslimani postavljaju bombe po zemljama Zapada.
> Marcel Holjevac: Ako za terorizam imamo razumijevanja, onda ne možemo reći da smo kršćani
Oni nisu ni pripadnici nikakve “obespravljene manjine”: Muslimani, Mauri, su na Šri Lanku stigli u 8. stoljeću kao arapski trgovci i iako su jedna od manjina na otoku, de facto su stoljećima bili najbogatiji njegovi stanovnici, i dominirali su njime do dolaska Portugalaca. U 26-godišnjem ratu Tamila, pretežno hindusa, i Sinhaleza, pretežno budista, oni su se uglavnom držali po strani, i Tamili bi imali puno više razloga postavljati bombe Sinhalezima za osvetu za zvjerstva u građanskom ratu (a i obratno, jer ni Tamilski tigrovi nisu štedjeli civile!) nego muslimani bilo kome.
“Sve su religije iste”
Ni priča o tome da je islam religija mira a terorizam zapravo posljedica postupaka nas zlih kršćana ne pije vodu. Na Šri Lanki, otoku na kom žive budisti, hindusi, kršćani katolici i protestanti, te muslimani, svi se barem toleriraju međusobno – osim muslimana, koji su u zavadi sa svima.
Da, oni se mogu vaditi na sinhalesku dominaciju i Ustav koji de facto budizam stavlja ispred ostalih vjera na otoku, no mogli bi i svi ostali, pa svi ostali ne postavljaju bombe. Oni su kao zajednica u smrtnoj zavadi s budistima čije kipove često uništavaju, s hindusima, s kršćanima. Sve su religije iste, Islam je religija mira? Na Šri Lanki je očito da je islam religija koja jedina ima problem sa svim ostalim religijama.
Da, liberali će reći, “Ali Kuran strogo zabranjuje ubijanje nedužnih, to nije pravi islam”; no problem je što ako ste nevjernik niste nedužni, biti nevjernik je veliki grijeh. Kuran to isto jasno navodi. Problem je što je Kuran, za razliku od Svetog pisma koje je najvećim dijelom posve nedvosmisleno, vrlo ambivalentan. Oni će reći, “Nisu svi muslimani teroristi”, a istina je da nisu ni svi teroristi muslimani: No reći da islam nema ništa s terorizmom je kao reći da Njemačka nije imala ništa s nacizmom. Ili mislite da nije, jer nisu svi Nijemci bili nacisti, pa čak ni svi nacisti Nijemci?
I na kraju, žrtve su kršćani: Ovo je prvi put da su islamski teroristi izravno napali “pravog neprijatelja” – kršćane, izravno u njihovim crkvama. I turiste, naravno, jer su oni izvor prihoda za Šri Lanku i tako će napraviti najveću moguću štetu svima. Nemaju oni ništa protiv turista, oni su kolateralna šteta. Pravi cilj je vlada (budisti) i kršćani.
Kad su prije mjesec dana napadnuti muslimani u džamiji od strane poremećenog pojedinca koji nije bio povezan ni s kakvim grupama, i čiji je čin bio posve individualan, Obama, Hillary Clinton, demokratski političari u SAD su osudili “napad na muslimane” i kao krivca identificirali “bjelački supremacionizam i rasizam protiv kojih se treba boriti” te “islamofobiju”.
Kršćani su opresori, pa ne mogu biti žrtve
Zanimljivo, ovog puta nisu, kao kod napada islamista gdje često spominju kako se “ne radi o terorizmu nego o činu poremećenog pojedinca koji nema veze s islamom” rekli da se radi o pojedincu, nego su zločin pripisali grupi (bijelci, kršćani), iako ta grupa nipošto ne potiče terorizam i unutar nje ne postoji podrška takvim činovima poput Tarrantovog. Dapače, njegova zajednica takve metode, ubijanje trogodišnje djece, žena, staraca, nedužnih ljudi iz bezočne osvete za nečije tuđe grijehe, strogo osuđuje i oštro odbacuje.
S druge strane, islamski terorizam nije osuđen ni apostrofiran kao krivac: kod Tarranta se čak govorilo o kršćanskom terorizmu, iako je Tarrant neka mješavina komunista i nacista koja nema veze s kršćanstvom, i iako ne postoji kršćanski terorizam, terorizam u ime kršćanske vjere. Ovdje, gdje se očito radi o dobro organiziranom činu u čijem su planiranju sudjelovali deseci a možda i stotine muslimana, koji je izveden u ime islama i uz podršku velikog dijela te zajednice, izostaje spominjanje islama.
Dakle, mediji i političari ovaj put, za razliku od prije mjesec dana, ne govore o motivima napada, ne spominju tko su žrtve nego ih uvredljivo zovu “štovateljima Uskrsa” kao da su kakva sekta (a kršćani štuju samo Boga!), ne imputiraju da je zajednica kojoj su pripadali napadači kriva za napad.
I ne samo to: Izostaje osuda s islamske strane. U Christchurchu, premijerka se s rupcem preko glave pojavila u džamiji, dala podršku obiteljima žrtava, osudila napad. Hoće li se tko od muslimanskih lidera pojaviti u crkvama Šri Lanke s križem oko vrata, osuditi napad, ispričati se žrtvama u ime islamske zajednice? Malo je vjerojatno. A dok sama ta zajednica ne osudi jasno terorizam kao sredstvo borbe, terorizma će biti.
No kako će ga osuditi kad mi sami pravdamo islamski terorizma ovim i onim lažima o jadnim, gladnim, potlačenim muslimanima koji nemaju drugog izlaza nego se raznijeti bombom za svoja prava i prava svojih ljudi? Kad smo sami sebe zapravo proglasili legitimnim metama, a napadače pravednicima?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
