Međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava doneseni u okviru Organizacije ujedinjenih naroda jasno naglašavaju obvezu države da štiti obitelj kao temeljnu društvenu zajednicu, koju prvenstveno čine roditelji i djeca. Države članice međunarodne zajednice, među kojima je i Hrvatska, obvezne su pružiti pravni okvir za provedbu javnih politika kojima je svrha i cilj zaštita obitelji, roditelja i onih najranjivijih – djece.
Opća deklaracija o ljudskim pravima (ODLJP), usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine kao temeljni dokument za zaštitu ljudskih prava definira obitelj kao „prirodnu i temeljnu jedinicu društva” te navodi kako obitelj „ima pravo na zaštitu društva i države” (ODLJP, čl. 16. st. 3.).
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (MPGPP), usvojen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 16. prosinca 1966. godine, a koji je stupio na snagu 23. ožujka 1976. godine, potvrđuje odredbu ODLJP u čl. 23. koji glasi: “Obitelj je prirodna i temeljna društvena jedinica i ima pravo na zaštitu društva i države”.
Sestrinski dokument MPGPP-u, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (MPESKP) dodatno razrađuje važnost obveze države da štiti obitelj, majčinstvo, djecu i mlade. Tako MPESKP u čl. 10. st. 1. navodi kako “države stranke ovoga Pakta priznaju da:
1. Obitelj, koja je prirodna i temeljna društvena jedinica, treba imati najveću moguću zaštitu i pomoć, napose za osnivanja i dok je odgovorna za skrb i odgoj malodobne djece”.
Stavak 2. istog članka naglašava važnost zaštite majčinstva: “Majkama treba pružiti posebnu zaštitu u razumnom trajanju prije i poslije rođenja djeteta. Tijekom tog razdoblja, zaposlenim majkama treba osigurati plaćeni dopust ili dopust s odgovarajućim povlasticama socijalnog osiguranja”. U 3. stavku države stranke pozvane pružiti zaštitu djeci i mladima: “Treba poduzeti posebne mjere zaštite i pomoći za dobrobit sve djece i mladeži, bez ikakve diskriminacije zbog njihova podrijetla ili drugih okolnosti”.
U svjetlu toga, važno je napomenuti da je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (MPESKP) utvrdio obveze država kao stranaka u toj konvenciji da pruže „najveću moguću zaštitu i pomoć obitelji” te da se pravo na odgovarajući životni standard ne odnosi samo na pojedince, nego na pojedince ‘i njihove obitelji’” (ODLJP, čl. 23, 25.; MPESKP, čl.7, 11. 1). MPESKP u tom smislu ne daje obitelji tek „pravo” na generičku socijalnu i ekonomsku zaštitu i pomoć, kao što to čini Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (MPGPP), nego traži od države da pruži obitelji „najveću moguću” zaštitu i pomoć.
Navedene obvezujuće međunarodne norme nisu bez odjeka. Barem 111 država u svojim ustavima ima odredbe koje odražavaju čl. 16. ODLJP-a, kao što to ima i Republika Hrvatska (Ustav Republike Hrvatske, čl. 62. 1): “Obitelj je pod osobitom zaštitom države”. Slijedom ovih odredaba, obitelj je subjekt ljudskih prava i nositelj prava u međunarodnopravnom uređenju ljudskih prava.
Ono što je također važno primijetiti jest kako svi ti međunarodni dokumenti pravno reguliraju obitelj kao društvenu jedinicu, odnosno zajednicu, koju čine prvenstveno roditelji i djeca. To je najjasnije definirano Rezolucijom Vijeća za ljudska prava UN-a usvojenom 3. srpnja 2015. (29/22), koja na mnogo mjesta spominje obitelj kao temeljnu društvenu jedinicu, npr.: “prepoznajući da obitelj ima glavnu odgovornost za odgoj i zaštitu djece te da djeca trebaju rasti u obiteljskom okruženju i u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja radi punog i skladnog razvoja osobnosti; uvjereno da obitelji, kao temeljnoj društvenoj skupini i prirodnom okruženju za rast i dobrobit svih njezinih članova, a posebno djece, valja pružiti potrebnu zaštitu i pomoć kako bi mogla u potpunosti preuzeti svoje odgovornosti unutar zajednice, ponovo potvrđujući da je obitelj prirodna i temeljna skupna jedinica društva te da ima pravo na zaštitu društva i države”.
Temeljni razlog za jedinstvenu zaštitu na koju obitelj ima pravo prema međunarodnom pravu najbolje je izražen u Preambuli Konvencije o pravima djeteta (KPD), koja potvrđuje kako „obitelji, kao temeljnoj društvenoj grupi i prirodnoj sredini za razvoj i dobrobit svih njenih članova, osobito djece, treba pružiti prijeko potrebnu zaštitu i pomoć kako bi ona u potpunosti mogla preuzeti odgovornost u zajednici” (Preambula KPD-a).
Također je u ovim dokumentima utvrđeno nekoliko drugih glavnih obaveza koje država ima prema obitelji u međunarodnom pravu. One uključuju:
- Zaštitu jednakih prava muškaraca i žena da slobodno stupaju u brak i zasnivaju obitelj, i njihova jednaka prava u braku i prilikom njegova razvrgavanja (ODLJP, čl.16; MPGPP, čl.23; MPESKP, čl.10; ove odredbe efektivno definiraju obitelj u međunarodnom pravu kao ishod zajednice muškarca i žene u braku);
- Obavezu da se stvori okolina pogodna za formiranje i stabilnost obitelji (ODLJP, čl.23, 25; MPESKP; čl.10, 11; KPD; čl.18, 23, 27);
- Zaštitu prava djeteta da poznaje svoje roditelje i da se oni o njemu brinu te povezana prava djeteta na kulturni i vjerski identitet (MPGPP, čl.23, 24; KPD, čl.2, 3, 5, naročito čl.7, 8, 9, 10, 18, 27) te
- “Prioritetno” pravo roditelja da obrazuju svoju djecu u skladu sa svojim uvjerenjima (ODLJP 26.3; MPGPP 18; KPD 2, 3, 5, 14, 20, 29, 30).
Udruga U ime obitelji je krajem 2016. povodom obilježavanja 50 godina od donošenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima uputila svim saborskim zastupnicima dopis da obvežu Vladu da ispuni svoje međunarodne obaveze spram obitelji i donese sveobuhvatnu obiteljsku politiku.
