NYT o vezama Vučića i podzemlja: U kakvoj su vezi nogometni stadioni, Vučić i bande? (2.)

U nastavku priče o vezama predsjenika Aleksandara Vučića s bandom iz srbijasnkog podzemlja, ugledni New York Times ide dalje u povijest. Autor članka Robert F. Worth na terenu je istraživao i razgovarao sa svjedocima o Vučićevom početku te govori o vezi huligana, nogometnih stadiona, srbijanskog podzemlja i političkog vrha. U nastavku donosimo drugi dio priče

Ispostavilo se da je veliki dio Sky dokaza s Balkana, a posebno iz Srbije. Prosljeđivanje tih podataka bilo je „jako osjetljivo“, rekao mi je dužnosnik francuskog ministarstva unutarnjih poslova, zbog zabrinutosti da bi mogli procuriti. Iako je srpska policija na kraju uhitila Belivuka i njegovu bandu, čini se da su to nevoljko napravili. Nekoliko dana prije uhićenja, njemu i njegovom natporučniku dopušteno je da napuste zemlju i odu u susjednu Crnu Goru, još jedno čvorište za trgovinu drogom. Crnogorske vlasti priopćile su da su spriječile pokušaj njihovog ubojstva; crnogorski tužitelj lokalnim medijima rekao je da iza zavjere stoje „određene sigurnosne strukture“ u Srbiji, koje su vjerojatno planirale izbjegavanje suđenja.

> NYT o vezama Vučića i podzemlja: Horor priča o odrubljivanju glava, kokainu i gangsterizmu (1.)

Huligani i nestabilna politika

Tijekom Vučićevih devet godina na vlasti, srpski nogometni huligani — i kriminalne grupe koje se preklapaju s njima — bili su upleteni u nestabilnu etničku politiku u regiji i pomogli u poticanju srpskih pobuna u drugim balkanskim zemljama. Neki od njih iskazuju lojalnost Rusiji. Neki Srbi su se pridružili paravojnoj skupini Wagner, koja ima vlastitu povijest unajmljivanja kriminalaca i objavila je videozapise regrutacije na srpskom jeziku za rat u Ukrajini. Iako je Vučić ukorio tu skupinu, Srbija ostaje neka vrsta linije razdvajanja između Rusije i Zapada. Sve to Vučića stavlja u poziciju izuzetne moći. U krizi, on bi mogao da odluči hoće li se balkanska regija smiriti ili će ponovo upasti u nasilje.

Najvidljiviji rizici danas su usredotočeni na Kosovo, zemlju na jugu Srbije koja je etnički albanska, ali ima džepove koji su većinski srpski, posebno na sjeveru. Čelnici Srbije i dalje su duboko nezadovoljni odcjepljenjem Kosova od Srbije nakon ratova 1990-ih i odbijaju priznati njegovu neovisnost, koja je međunarodno uspostavljena 2008.

Vučić prikriva svoje iredentističke namjere sve dok Srbija ne bude primljena u EU

Scenarij koji drži zapadnoeuropske lidere budnima ide otprilike ovako: Vučić, pozivajući se na prijetnju srpskoj manjini, šalje trupe preko granice i aneksira sjever Kosova. Srbi u drugim dijelovima regije potom bježe iz svojih domova ili zahtijevaju dodatne promjene granica. Ovo bi moglo značiti kraj Daytonskog sporazuma, pakta kojem je posredovao američki diplomat Richard Holbrooke, koji je okončao najgore borbe 1995. i ponovo iscrtao mapu bivše Jugoslavije. To bi moglo da izazove novi rat. Čak i bez nasilja, kolaps Daytonskog poretka bi ojačao politiku etničke solidarnosti i autokracije na cijelom Balkanu.

Drugi scenarij podrazumijeva da Vučić prikriva svoje iredentističke namjere sve dok Srbija ne bude primljena u EU. Ovaj scenarij o trojanskom konju stekao je povjerenje dijelom zbog neliberalnog premijera Mađarske Viktora Orbana, bliskog Vučićevog saveznika koji je revno lobirao za prijem Srbije. Čini se da se nada da bi Vučić mogao pomoći Mađarskoj, članici od 2004., da usmjeri europski klub u više populističkom i manje demokratskom pravcu.

Iz svih ovih razloga, slučaj Belivuk bio je osjetljiv za novinare. Rečeno mi je prije nego što sam došao u Srbiju da će moji pozivi biti praćeni, da će me pratiti, možda čak i zaustavljati i ispitivati. Srpski novinari koji su mi dali ova upozorenja i sami su bili rutinski maltretirani i prijetili su im kako kriminalci, tako i B.I.A., srpska obavještajna agencija.

„Scena za egzotične trilere o korupciji, brzom ubijanju i lak zločin“

Siva zona između države i mafije u Srbiji je realna. Također je okružena vanjskim zidovima glasina i paranoje koji otežavaju posao novinarima. Sigurno sam razgovarao s desetak Srba čiji su sinovi ili muževi ili djeca ubijeni pod mutnim okolnostima. Većina njih nije imala pojma tko su ubojice, ali su imali razrađene priče o korumpiranim dužnosnicima, narko-baronima, trgovinama oružjem i inkriminirajućim fotografijama. Neki su angažirali i privatne detektive. Svi su bili uvjereni da se istina namjerno krije od njih. Ipak, neki od ljudi s kojima sam razgovarao su očigledno skrivali stvari od mene.

Proveo sam sat vremena razgovarajući s jednom udovicom čiji je muž bio među iskasapljenim tijelima na fotografijama koje su pratile optužnicu protiv Belivuka. Bila je visoka i strogog izgleda, s dugom crnom kosom. Njena priča je bila potresna, ali kada sam počeo pitati o kriminalnoj prošlosti njenog muža — odslužio je zatvorsku kaznu zbog svoje uloge u ozloglašenoj bandi balkanskih kradljivaca dragulja — njeni odgovori su postali hladni i jednosložni. Imao sam osjećaj da bi ispričala puno zanimljiviju priču da nije bila zabrinuta za posljedice sudjelovanja svog muža, a možda i za svoje.

Vučić nije odgovoran za ovu gomilu straha i endemskog kriminala. To je skoro dio scene na Balkanu, toliko da su samo ime regije stoljećima koristili stranci kao neku vrstu skraćenice za etničku mržnju i nasilje — „scena za egzotične trilere o korupciji, brzom ubijanju i lak zločin“, kako je napisao povjesničar Mark Mazower. Ali Vučić ima demagoški dar udahnuti novi život ponižavajućim stereotipima. On je briljantno iskoristio problem srpske mafije, stvarajući okruženje u kojem mu zamagljena linija između organiziranog kriminala i države ide u prilog.

Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat

Nije slučajno da su se i Vučić i Belivuk počeli baviti nogometnim navijačkim grupama. Možda više nego bilo gdje drugdje, nogometni stadioni u Srbiji su mjesta za moć u njenom najsirovijem obliku, regrutacijski bazen za policajce i kriminalce. Stadioni su bili lonac etničkog nacionalizma koji je uništio Jugoslaviju, a te burne emocije oblikovale su Vučića i njegove suvremenike.

Čak i danas, približavanje areni tijekom noći utakmice može se osjećati kao ulazak u oluju s munjama. Policajci su pored bulevara, a kako se približavate, tu su timovi militarizirane policije s pancirima i štitovima. Obožavatelji ponekad pjevaju uvrede koje podsjećaju na one korištene tijekom kampanja etničkog čišćenja 1990-ih. Timska lojalnost poprima gotovo religiozni intenzitet. Izvršni direktor Crvene zvezde Beograd, najpopularnijeg tima u Srbiji, ponosno je rekao da Crvena zvezda „nije samo nogometni tim, to je ideologija, filozofija i nacionalni simbol. Crvena zvezda je čuvar srpskog identiteta i pravoslavne vjere”.

Mrtvi nogometni navijači gledaju s oslikanih murala širom Beograda, pored ploča, statua i drugih spomenika koji svjedoče o njihovom statusu svojevrsnog glasa naroda. Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat početkom 1990-ih, a huligani su bili ti koji su dali snagu pokretu da se desetljeće kasnije sruši nacionalistički moćnik Slobodan Milošević. Od tada srpski političari strahuju od stadiona i pokušavaju zadržati huligane na svojoj strani.

Nogometni stadion – zona slobode i anonimnosti

Razgovarati sa srpskim huliganima nije lako. Neki su opasni. Većina onih koje sam sreo bili su ćutljivi i oprezni, bez sumnje djelomično zbog slučaja Belivuk. Poslije dva tjedna potrage, srpski kolega mi je pomogao pronaći ono što sam tražio: čovjeka koji je odrastao uz Vučića na stadionu i koji je htio i mogao govoriti o zajedničkom porijeklu. On je 46-godišnjak koji sebe još uvijek naziva huliganom, iako ima ženu i djecu i rijetko ulazi u tuče.

Upoznali smo se u baru daleko od njegovog susjedstva, tako da ga ne bi prepoznali. Govorio je pod uvjetom da ga ne identificiram, pa ću ga zvati B., njegov prvi inicijal. Ima kompaktno tijelo i obrijanu glavu, a dok je pričao pogled mu je bio toliko direktan i neustrašiv da sam imao osjećaj da me napada. Sjeli smo i naručili pivo. Govorio je brzo na engleskom, povremeno prelazio na srpski kada nije mogao naći pravu riječ.

B. mi je rekao da je stadion bio rijetka zona slobode i anonimnosti u strogo kontroliranoj jugoslavenskoj komunističkoj državi. To je također bilo mjesto gdje ste, do kasnih 1980-ih, mogli vidjeti kako se zemlja raspada iz dana u dan. Mladići su počeli formirati bande i donositi bejzbol palice na utakmice, oponašajući članove uličnih bandi u američkom filmu „Ratnici podzemlja“ iz 1979. Stariji huligani su rekli B. i njegovim prijateljima da pronađu sličnu grupu mladića koji podržavaju drugi glavni beogradski tim, Partizan, i izazovu ih na tuče „da vide tko je hrabar, a tko nije“. Takvi “izazovi” još uvijek postoje, rekli su mi drugi beogradski huligani, a ponekad inicirani moraju „iskrvariti“ drugog člana da bi se uzdigli prije nego što im se daju „misije“. To može uključivati činjenje zločina ili samo prebijanje određenog rivala.

Crvena Zvezda i Dinamo

Svi mladi huligani na sjevernoj tribini bili su mladi nacionalisti, rekao je B., uključujući i Vučića. Među povicima je bilo „Srbija, a ne Jugoslavija“. Poslije utakmice 1988., rekao je B., on i njegova grupa su čuli za sukob između Srba i Albanaca. Poslije utakmice otišli su „u lov” na Albance u Beogradu, nadajući se da će razbiti neke trgovine i dati lekciju Albancima. Završili su u uličnoj tuči. U tome je sudjelovao i predsjednik Vučić“, rekao je B. „I moram vam reći da mi se sada ne sviđa, ali bio je hrabar, hrabar u borbi. (Vučićevi glasnogovornici nisu odgovarali na ponavljane zahtjeve za komentar.)

Vučić je rekao da je bio na tribinama tijekom legendarne nogometne tuče 1990. koja se ponekad opisuje kao pravi početak balkanskih ratova. Dogodilo se to na utakmici Crvene zvezde i zagrebačkog Dinama, a ubrzo se pretvorilo u metež koji je zahvatio cijeli stadion. Navijači s obje strane očito su bili spremni za bitku: kamenje je bilo nagomilano na stadionu i spremno za bacanje. Desetljećima kasnije, srpski mediji objavili su mutne fotografije utakmice na kojoj se u masi vidi mršav mladić, identificiran kao Vučić.

Do 1990. nasilje je izmicalo kontroli. Bilo je na tisuće mladih vandala koji su tražili nevolje, a, rekao je B., netko je morao „smiriti tu grupu, jer ih se Slobodan Milošević plašio“.

Tako je, Milošević, koji je u to vrijeme bio predsjednik Jugoslavije, odabrao vođu huliganima. Ovo je bio prvi put da je politički čelnik ušao u takav odnos i to je bio presedan koji će Vučić kasnije slijediti. Miloševićev čovjek zvao se Arkan. Imao je dječačko lice s krhkim osmijehom koji je prikrivao sklonost nasilnom bijesu.

Arkan, Vučić, Šešelj

Nešto na njemu izazivalo je poštovanje. Arkan je bio poznata osoba srpskog podzemlja, koji je stekao ime nizom smjelih pljački banaka i bjegova iz zatvora diljem Europe 1970-ih i 80-ih. Postao je jedan od najbrutalnijih ratnih zločinaca sljedećeg desetljeća. Fotografije njegove paravojne grupe, Tigrovi, pomogle su da se zapadno mnijenje odlučno okrene protiv Srbije. a jednoj od njih se vidi kako srpski policajac udara nogom u glavu umiruće Bosanke.

“Znači Arkan skuplja naše vođe, dao im je dobru plaću da svi šute”, rekao je B. “A on je rekao: ‘Ne svađajte se njim. Sada se moramo boriti za Srbiju. Bit će rata.”

Ako je nogometni stadion oblikovao Vučićev karakter, u ratu je naučio politiku. Tek što je završio pravni fakultet 1991., postao je šegrt kod krajnje desnog srpskog političara po imenu Vojislav Šešelj. Te iste godine Slovenija i Hrvatska proglasile su svoju nezavisnost, što je izazvalo povremene i brutalne sukobe koji su razbili Jugoslaviju. Šešelj, zagovornik etničkog čišćenja, bio je korisna folija za Miloševića, koji je mogao ga je mogao pokazati kao dokaz da su neki Srbi čak ekstremniji od njega.

Šešeljeva Radikalna stranka regrutirala je “miliciju” koja je postala ozloglašena po divljanju u Srbiji, Bosni i istočnoj Hrvatskoj, gdje su pljačkali, mučili, ubijali i protjerivali nesrpske civile. Šešelj je jednom prilikom rekao da bi njegovi ljudi zahrđalim žlicama iskopali oči svojim neprijateljima, iako je kasnije tvrdio da je to crni humor. Sud Ujedinjenih naroda za ratne zločine u Haagu na kraju ga je optužio i osudio za zločine protiv čovječnosti.

Nova generacija na stadionima

Vučić je bio entuzijastičan pobornik Šešeljeve stranke, a ubrzo je postao i najmlađi poslanik u Skupštini Srbije. 1995., nekoliko dana nakon masakra oko 8.000 bosanskih muslimana oko Srebrenice, Vučić je održao govor u kojem je izjavio: „Ako nas bombardirate, ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana“. U desetljećima nakon toga, Vučić se nikada nije u potpunosti ispričao za zločine počinjene u ime Srbije ili za svoju retoriku. Neke osuđene ratne zločince tretirao je kao heroje nakon izlaska iz inozemnih zatvora.

1998. godine Vučić je postao ministar informiranja pod Miloševićevom vlasti, što je bila njegova prva pozicija stvarne moći. Predvodio je značajnu akciju protiv tiska, nametnuvši ogromne novčane kazne organizacijama koje su kritizirale vladu. Bio je to početak preokupacije medijima koji će pomoći u definiranju Vučićeve političke karijere.

Ali ako su Milošević i njegov zamjenik uspjeli ukrotiti tisak, gubili su kontrolu nad stadionom. Mnogi nogometni huligani borili su se u ratovima, a kada su se vratili kući, „osećali su da mogu biti arbitri nacionalnog identiteta“, rekao mi je Ivan Đorđević, antropolog s Etnografskog instituta u Beogradu, koji je napisao svoju disertaciju o nogometu i nacionalizmu na Balkanu.

B., moj huliganski kontakt, kaže to isto, samo malo drugačije – na stadione je „došla nova generacija, a njih je baš bilo briga za Arkanovo bogatstvo ili njegovu glamuroznu suprugu glazbenu zvijezdu Cecu”, rekao je on. Odlučili su da im je dosta i Miloševića, koji je Srbiju doveo do ekonomske propasti i statusa provincije u Europi. Na stadionima su navijači skandirali „Ubij se, Slobodane!“ Huligani su se povezali s političkom opozicijom i počeli služiti kao neformalno osiguranje tijekom prosvjeda.

Stanje nakon rata

Veliki trenutak dogodio se 5. listopada 2000., kada je tjedan dana uličnih prosvjeda kulminirao upadom u Skupštinu Srbije, na čelu s huliganima. Milošević je podnio ostavku sljedeće noći, a Srbi su nakratko bili u ekstazi. U znak priznanja uloge koju su odigrali u njegovom svrgavanju, nekim huliganima je pobjednička koalicija Demokratske opozicije očistila kaznene dosijee. „Ništa u policiji, ništa na sudovima“, rekao je B. „Slobodni smo. Mi smo kao anđeli. Čist list.” Euforija je ubrzo izblijedila. Ekonomija Srbije je bila olupina, a Europska unija nije namjeravala spasiti zemlju na koju se gleda kao na leglo nepokajanih ratnih zločinaca.

Za Vučića je pad Miloševića značio trenutak duboke neizvjesnosti oko vlastite političke budućnosti. Godinama kasnije, dao je neobičan intervju koji navještava njegovo osjećanje bijesa i osujećene ambicije. „Sjedio sam kod kuće i vidio to kao tragediju za srpski narod“, rekao je on. “Onda sam izašao napolje, neki narkomani su me napali, pa sam ih morao prebiti.” Obojicu ih je pretukao i nokautirao, rekao je. Ali nekako su ovi misteriozni napadači ustali i ponovo navalili na njega, a on ih je pretukao po drugi put. „Vratio sam se kući“, rekao je Vučić, „i znao sam da Srbiju čekaju godine kolapsa i razaranja”.

Srpski nacionalni identitet stoljećima je oblikovan osjećajima gubitka i povrijeđenog ponosa. Srbija je došla pod osmansku vlast nedugo poslije legendarne bitke 1389., datuma koji vidite sprejom oslikanog na zidovima diljem zemlje. Nije potpuno vratila svoju neovisnost skoro 500 godina.

Vučić i uspon stranke

Ti su se osjećaji ponovno probudili tijekom 1990-ih, kada su mnogi Srbi vjerovali da su nepravedno prikazani kao zlikovci složenog “građanskog rata”. Oni su također duboko zamjerali zbog NATO-vog bombardiranja koju je predvodila Amerika 1999. koja je protjerala srpsku vojsku s Kosova nakon što je optužena za etničko čišćenje i ubojstva. To protjerivanje omogućilo je da Kosovo, koje se nekada smatralo srpskim srcem, postane neovisno, što je bio još jedan udarac za Srbe.

Vučić i njegova Radikalna stranka postali su nositelji nagomilanog neprijateljstva u svojoj zemlji. Vučić je 2007. predvodio grupu demonstranata u znak podrške Ratku Mladiću, vojnom zapovjedniku koji su ponekad nazivali i Kasapinom Balkana. Godinu dana kasnije, kada je ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić uhićen, Vučić je ponovo bio na ulicama.

>Jesu li huligani u Beogradu unajmljeni kao osvetnici za neisplatu provizija za transfer?

Ali vjetar se mijenjao. Istraživanja javnog mnijenja su 2008. pokazala da većina članova Vučićeve stranke želi ulazak Srbije u Europsku uniju. Vučić je pomogao osnivanju novog bloka, Srpske napredne stranke. Kritičari su je ismijavali kao istu staru zabavu s drugačijim izgledom. Ipak, četiri godine nakon osnivanja, Vučićeva koalicija osvojila je veći broj mjesta u parlamentu. Njegova je stranka vješto igrala središte srpske politike, obećavajući prosperitet, čišću vladu i članstvo u EU, čak i kad je poslužila desničarskom bijesu zbog Kosova i drugih percipiranih nedjela. Vučić je bio premlad da bi postao premijer, ali je stekao kontrolu nad strankom. Također je dobio ovlasti nad svim dijelovima sigurnosnih službi. Zamijenio je glavne šefove odjela lojalistima.

Vučić kao borac protiv korupcije

Vučić se ubrzo počeo profilirati kao borac protiv korupcije. Naredio je niz brutalnih uhićenja, a mediji su ga prozvali “srpskim Eliotom Nessom”. Iako su neki bili legitimne mete, više od 100 uhićenih bili su dužnosnici Demokratske stranke koja je upravo smijenjena na izborima. Kritičari su osudili ovaj potez kao politički obračun. Ali kampanja protiv korupcije bila je popularna u javnosti, a posebno u članstvu Napredne stranke, koja je bila usmjerena na starije i manje obrazovane Srbe. Rejting stranke je skočio.

Među kriminalcima kojima se Vučić ponosno hvalio da ih je strpao iza rešetaka bio je i Darko Šarić, najmoćniji narko bos na Balkanu. Šarić, „kralj kokaina“, vodio je globalnu mrežu krijumčarenja i optužen je u odsutnosti nakon višegodišnje istrage koja je uključivala američku Upravu za borbu protiv droga. Vučić, koji je upravo pobijedio na parlamentarnim izborima 2014. i koji je trebao postati novi premijer zemlje, nazvao je uhićenje trijumfom srbijanskih snaga reda. Šarić, koji se dobrovoljno vratio u Srbiju i predao policiji, imao je drugačiju perspektivu. Glavni sudac u predmetu mi je rekao da je Šarića na sudu pitao zašto se odlučio predati. Šarić je odgovorio da se osjeća sigurnije u Srbiji pod novom vladom koju vodi Vučić.

Kao i Vučića, Belivuka je oblikovao rat u Bosni, iako je bio premlad da bi igrao bilo kakvu ulogu u njemu. Jednog jutra u kasnu zimu 1995., kada je rat bio na vrhuncu, eksplozija je odjeknula u obiteljskoj kući Belivuk u Beogradu, poginulo je troje ljudi. Forenzički inspektor na licu mjesta toga dana bio je čovjek po imenu Časlav Ristić, već veteran na svom poslu. Kada sam ga sreo u Beogradu, bio je penzioner od 63 godine, rumenog lica, prorijeđene sijede kose i grubog ponašanja. Donio je požutjele isječke iz novina o eksploziji, zajedno sa polaroidnim fotografijama s mjesta zločina.

Belivukova tragedija

Belivukov otac, pričao mi je Ristić, bio je veteran koji je nosio oružje kući iz rata; držao je dvije granate u kuhinjskoj ladici. Bio je depresivan, i nakon svađe sa suprugom, otišao je i aktivirao obje granate, očito namjeravajući samo da se ubije. Supruga i svekrva bile su kolateralna žrtve. Potom je devetogodišnji Belivuk “morao kroz hodnik, pored leševa, proći do susjedove kuće”, rekao je Ristić. (Jedine vidljive povrede koje je imao su posjekotine.) Ristić mi je rekao da je to neobičan slučaj, ali samo zato što se otac ubio s dvije granate. „Obično su koristili samo jednu“, rekao je.

Belivuk je odrastao i postao izbacivač po beogradskim noćnim klubovima, stekavši dosje pun sitnih zločina. Početkom 2000-ih, Srbija se borila s otrovnim naslijeđem Miloševića, koji je osnažio kriminalnu klasu kao sredstvo za izbjegavanje ratnih sankcija nametnutih srbijanskom gospodarstvu. Na vrhu, mafijaši su u dogovoru sa šefovima obavještajnih službi zemlje da bi zaštitili svoj novčani tok. Bili su toliko moćni da su 2003. ubili reformističkog premijera zemlje Zorana Đinđića, koji je prijetio obračunom s kriminalom. Na dnu su bili nasilnici poput Belivuka, pješaci u rastućoj trgovini kokainom.

Uspon Vučića i Belivuka

Belivuk bi možda ostao sitni nasilnik da se njegov život nije preklopio s usponom Aleksandra Vučića. Otprilike 2012, dok je Vučić preuzimao kontrolu nad sigurnosnim agencijama u zemlji, nova grupa huligana pojavila se na beogradskom stadionu Partizana, a Belivuka su pozvali da im se pridruži. Većina nogometnih lojalnosti u Srbiji je doživotna, ali vođe nove grupe uglavnom su činili ljudi koji ranije nisu bili povezani s Partizanom.

Naziv grupe, Janjičari, bio je lukavo priznanje ove činjenice: janjičari su bili elitna osmanska vojna sila sastavljena uglavnom od dječaka odvedenih iz njihovih krišćanskih obitelji i oblikovanih u nemilosrdne obojice za Osmansku državu. Tamo gdje su raniji huligani imali neformalnu i slučajnu podršku policije, uglavnom za prodaju droge, veze ove nove grupe s državom bile su direktne i političke. Ime njenog prvog vođe kasnije će se pojaviti u rukom pisanim bilješkama službenika za provođenje zakona uz oznaku „državni projekt“, u dokazima koje su otkrili srpski istraživački novinari.