Vijest da Hrvatska komora primalja (HKP) traži da se pravo na priziv savjesti precizno uredi u Zakonu o primaljstvu budući da i primalje koriste ili žele koristiti ovu mogućnost, ponovno je aktualizirala priču o pravu na priziv savjesti.
Podsjetimo, od oko 1700 primalja u hrvatskim rodilištima na priziv savjesti dosad se pozvalo njih 13,5 posto na osnovu Zakona o sestrinstvu, no 51 posto navodi kako bi koristile to zakonsko pravo kada bi bile sigurne da to neće imati negativne posljedice na njihov radno-pravni status.
Bilo je i slučajeva gdje su primalje zbog priziva savjesti kod pobačaja snosile posljedice, odnosno bile degradirane, prebacivane na druga radna mjesta ili je na njih izvršen pritisak.
Pravo na priziv savjesti osnovno je ljudsko pravo i sastavni je dio slobode mišljenja koje je priznato na međunarodnoj razini, a u praksi se ostvaruje u većini država svijeta.
Povijesno je kao ljudsko pravo priznat nakon Nirnberških procesa, kada se rađa cijela moderna doktrina ljudskih prava i Opća deklaracija o ljudskim pravima.
“Sankcionirajući onoga koji se priziva na savjest, krši se čovjekova sloboda savjesti. Takav postupak nije moguć u demokratskom društvu i na taj način čitavo demokratsko društvo pada u vodu. Takvo oduzimanje prava na slobodu savjesti i prigovor savjesti ukazuje na totalitarni režim i ideologiju protiv ljudske slobode što u svemu krši sve moguće međunarodne konvencije o ljudskim pravima i etičke kodekse”, upozoravao je svojedobno za Laudato TV fra Mate Bašić, doktorand doktorskog studija na KBF-u u Zagrebu.
70 godina Opće deklaracije o ljudskim pravima koja jamči pravo na priziv savjesti
Institut priziva savjesti u zdravstvu
Institut priziva savjesti u zdravstvu uglavnom se koristi u ginekologiji, ali i u onkologiji i anesteziologiji. Liječnici koji se pozivaju na to, zakonom propisano pravo, odbijaju izvoditi pobačaje, sudjelovati u procesu umjetne oplodnje, kao i u etički dvojbenim postupcima koji su vezani za slučajeve moždane smrti, odnosno isključivanja aparata koji pacijenta održavaju na životu i slično.
Zakon o liječništvu, ali i Ustav, Kodeks medicinske etike i niz drugih srodnih zakona dopuštaju priziv savjesti, a liječnici zbog etičkih i vjerskih uvjerenja imaju pravo odbiti određene dijagnostičke metode i načine liječenja pacijenata ili razne zahvate koje smatraju etički problematičnim. U Kodeksu ljekarničke etike i deontologije također stoji da ljekarnici imaju pravo na priziv savjesti ako time ne dovode u opasnost život bolesnika.
Zakonodavstva razvijenih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi.
U tom smjeru kreće se i hrvatsko zakonodavstvo. Zakon o liječništvu u članku 20.propisuje: „Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta.
O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke“.
Ustavno pravo
Slične odredbe sadrže Ustav Republike Hrvatske (članak 47.), Zakon o obrani (članak 38.), Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.), Zakon o ljekarništvu, Čl. 24. i 25.
Priziv savjesti zajamčen je i Općom deklaracijom o ljudskim pravima Čl. 18. (svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere); Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Čl. 9.1 (isto pravo, uz navođenje mogućih ograničenja u demokratskom društvu); Rezolucijom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u medicini broj 1763/2010 od 07.10.2010.g., St.1. (koja kaže da niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne treba biti prisiljena, ni biti smatrana odgovornom … zbog odbijanja da izvrši, omogući, potpomogne … izvršenje bilo kojeg čina koji bi prouzročio smrt ljudskog fetusa ili embrija);
Pravo na priziv savjesti odlika demokracije – njegovim uskraćivanjem društvo klizi u totalitarizam
Koliko je važan institut priziva savjesti zorno odražava činjenica da većina demokratskih zemalja omogućava pojedincu pravo na priziv savjesti, stoga ga možemo promatrati i kao jednu od stečevina demokracije.
Značaj ove ljudske slobode ogleda se i u tome što većina demokratskih zemalja daje pojedincu legitimno pravo na priziv savjesti, odnosno dopušta mu da ne postupi po zakonu ili pojedinoj njegovoj odredbi koja propisuje ponašanje protivno njegovoj savjesti.
Uskraćivanje prava na priziv savjesti svojstveno je isključivo totalitarističkim režimima koji su, kroz povijest, zatirali svaku naznaku ljudske slobode, mišljenja, pa tako i prava na priziv savjesti.
U nedavnom razgovoru za portal Narod.hr na ovo je upozorila i Ana Marija Marković, hrvatska suradnica globalne platforme CitizenGO koja je pokrenula novu inicijativu Zaštitimo pravo na priziv savjesti!
“Pravo na priziv savjesti dragocjena je civilizacijska tekovina koju moramo sačuvati. Liječnicima povjeravamo svoj život i živote naših najmilijih kad smo najranjiviji. Selektivni priziv savjesti ne postoji. Samo totalitarni režimi uskraćuju pravo na priziv savjesti i postavljaju državu kao vrhovnog moralnog suca. To je uvijek ima katastrofalne posljedice”, upozorila je Marković.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
