Vrhunski tim znanstvenika nedavno je objavio novo istraživanje na temelju izučavanja genomskih asocijacija („GWAS“) u časopisu Science. Istraživanje je provedeno na velikom uzorku od gotovo pola milijuna ispitanika, a cilj mu je bio utvrđivanje genetičkih čimbenika koji pridonose homoseksualnom ponašanju, donosi Science.sciencemag.org.
Koji je glavni zaključak?
„Zasigurno ne postoji pojedinačna genetička odrednica [homoseksualnog ponašanja] (koja se ponekad u medijima naziva ‘gej gen’)“.
Eric Vilain, istraživač u području genetičke medicine, slaže se s tim. U svojoj izjavi za Washington Post on tvrdi da navedeno istraživanje označava kraj „pojednostavljenom konceptu ‘gej gena’“.
Istraživanje ukazuje na to da svi genetički čimbenici zajedno čine najviše jednu trećinu varijacije homoseksualnog ponašanja u populaciji. Što iz toga slijedi? Da najmanje dvije trećine varijacije čine socijalni, kulturalni i okolišni čimbenici, a ne genetika. Toliko o ideji da se ljudi „rađaju gej“.
Medijski utjecaj
Mediji priznaju da ne postoji „gej gen“, no i dalje uporno nameću mišljenje da geni igraju ulogu u homoseksualnom ponašanju. Naslovnica New York Timesa glasi: „Mnogi geni utječu na homoseksualnost“, dok naslovnica Washington Posta naglašava da je „genetika povezana s homoseksualnim ponašanjem“.
Premda su ove izjave točne, mediji ih iznose na pogrešan način, a javnost ne razlikuje genetički „utjecaj“ ili „povezanost“ od popularne ideje o „gej genu“ (ili „genima“) – mišljenje da neki genetički čimbenik neizbježno i trajno određuje da neki pojedinci imaju homoseksualne sklonosti.
Ogromna je razlika između genetičkog „utjecaja“ i genetičke „predodređenosti“. Znanstveno je dokazano da genetika „utječe“ na mnoge crte ličnosti i ponašanja, ali nitko ne tvrdi da su te osobine urođene i nepromjenjive.
‘Nasljednost’
Na primjer, evo kako istraživanje zapravo opisuje prethodno spomenutu „jednu trećinu varijacije“:
Procijenili smo da nasljednost u širokom smislu – postotak varijacije osobine koja se može pripisati genetičkoj varijaciji iznosi 32,4%.
Kada to stavimo u decimalni oblik, „nasljednost“ iznosi oko 0,32. Evo još nekoliko stopa „nasljednosti“ koje su znanstvenici utvrdili za neke druge psihološke osobine:
Konzervativnost 0,45-0,65
Desničarski autoritarizam 0,50-0,64
Religioznost 0,30-0,45
No doslovno nitko ne bi rekao da su te osobine urođene i nepromjenjive – a njihova je „nasljednost“ čak jednaka ili veća od one za homoseksualno ponašanje.
Međutim, stope „nasljednosti“ od 32% koje istraživanje navodi možda čak preuveličavaju povezanost između nekakvih specifičnih gena i homoseksualnosti. Istraživanje je utvrdilo samo pet lokacija na genomu sa statistički značajnom povezanošću s homoseksualnim ponašanjem. (Nijedna od njih se nije nalazila na x-kromosomu – gdje se navodno izvorno nalazi „gej gen“, prema navodima istraživanja iz 1993. godine). Samo su se tri takve asocijacije mogle replicirati u analizi drugih (manjih) baza podataka. Prema istraživanju, „sve testirane genetske varijante čine 8 do 25% varijacije homoseksualnog ponašanja“ – široki raspon i manje od 32% procjene „nasljednosti“. Genetičke razlike su bile premale da bi se „bi mogle koristiti za točno predviđanje homoseksualnog ponašanja kod pojedinca“.
Jedan metodološki problem otkriven u istraživanju je taj što se primarna mjera „neheteroseksualnosti“ određuje prema tome je li ispitanik odgovorio „da“ ili „ne“ na pitanje o tome je li ikada imao spolni odnos s osobom istog spola. Veliki postotak te populacije se ne izjašnjava kao „gej“ ili „lezbijka“, i možda se neće upustiti u istospolnu vezu, stoga nije sasvim jasno je li to najbolji način rješavanja tog pitanja. Istraživanje je otkrilo da postoji genetička korelacija kod postotka istospolnih spolnih partnera, ali nije uključivalo iste genetičke varijante kao „binarna“ varijabla!
Zabrinutost znanstvenika
Članak u New York Timesu iznosi da su neki pro-LGBT glasnogovornici i znanstvenici bili zabrinuti zbog provođenja istraživanja. Čini se da time suptilno potvrđuju tvrdnju da rezultati istraživanja ne idu u prilog političkim svrhama LGBT političkog pokreta.
Primjerice, istraživanje je dokazalo da je homoseksualnost povezana ne samo s određenim genima, već i s određenim crtama ličnosti („usamljenost“, „otvorenost prema iskustvu“), rizičnim ponašanjima (pušenje, uporaba kanabisa) i psihičkim poremećajima (depresija i shizofrenija).
Istraživanje upozorava:
Naglašavamo da uzročno-posljedični procesi koji leže u podlozi ovih genetičkh korelacija nisu jasni i postoji mogućnost da nastaju zbog okolišnih čimbenika povezanih s predrasudama prema pojedincima koji imaju homoseksualne sklonosti, među ostalim mogućnostima…
No ako „uzročno-posljedični procesi koji leže u podlozi … genetičkih korelacija“ sa psihičkim bolestima ili zlouporabom opojnih sredstava“ može nastati utjecajem okolišnih čimbenika“, onda se isto to mora tvrditi za povezanost s homoseksualnim sklonostima.
Taj se pokret desetljećima oslanjao na zabludu da se ljudi „rađaju gej“ i da se ne mogu promijeniti, vjerojatno zato što nije bio otkriven „gej gen“ koji nepromjenjivo određuje njihovo seksualno ponašanje. Aktivisti koji traže LGBT „građanska prava“ uglavnom su se oslanjali na tvrdnje da je seksualno opredjeljenje, poput rase, osobina koja je urođena, genetički predodređena i nepromjenjiva.
Širenje zablude
Premda nikada nije bilo dovoljno dokaza koji bi potkrijepili takve tvrdnje, ovo ih istraživanje razotkriva u većoj mjeri nego bilo koje drugo prethodno istraživanje. Ironično je da ljevičari neprestano optužuju konzervativce da su „protivnici znanosti“ jer se u ovom slučaju oni boje rezultata ozbiljnog znanstvenog istraživanja.
Family Research Council rado prihvaća zaključak istraživanja o tome da je homoseksualnost „kompleksno pitanje“ te da je „važno oduprijeti se pojednostavljenim zaključcima“. Autori su u pravu kada kažu da se „genetički rezultati već godinama zloupotrebljavaju u socijalne svrhe“ – no u ovom slučaju, LGBT aktivisti koji već dugo šire zabludu o „gej genu“ su oni koji snose najveću krivicu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
