Šola: Umjesto Gospe ljudima se ukazuje mala Greta

Postoje nebrojene studije raznih društvenih i humanističkih disciplina koje detektiraju nestanak kršćanstva u Europi. Ništa novo. Tako je prošli tjedan i francuska filozofkinja Chantal Delsol izdala knjigu baš takvog naslova, „Kraj kršćanstva“. Pod tim ona smatra nestanak kršćanstva kao civilizacije, koje utječe na donošenje zakona, na javni moral i institucije. No to ne znači nestanak kršćanstva i kršćana kao vjere, oni će i dalje, kao manjina, nastaviti postojati, ali bez ikakvog utjecaja na društvo i društvene procese, na izgradnju (nove) europske civilizacije, što je, na kraju krajeva, europski Ustav (Lisabonski ugovor) i amenovao odbijajući spomenuti kršćanske korijene Europe, negirajući istinsku važnost kršćanske civilizacije za formiranje Europe u prošlosti, pa je logično iz takvog duha vremena odbiti bilo kakvu važnost kršćanstva i za budućnost europske civilizacije, piše Ivica Šola u kolumni za tiskano izdanje Slobodne Dalmacije koju djelomice prenosimo.

(…)

Ekologija, kojom je zapad opsjednut, tako kopira religijske termine i mehanizme. Umjesto o brizi za okoliš (dakle, nisam protiv ekologije) govori se o „spašavanju planeta“, što je soteriološki, teološki termin. Umjesto Gospe ljudima se ukazuje mala Greta i, kao u Međugorju, svako malo čovječanstvu šalje svoje poruke i pozive na ekološko obraćenje.

Tu je i apokaliptički ton ekoloških klerika koji govore identičnim apokaliptičkim jezikom kao i Biblija, govoreći o, doslovno, smaku svijeta, nestanku života kao takvog. Jednako kao i religija, ovim novim svećenicima i navjestiteljima spasenja svijeta, važno je proizvesti osjećaj krivnje. Čovjek više nije popravljivi grešnik koji treba ispovijed i kajanje, on je sada nepopravljivi „tumor svijeta“ odgovoran za sve u kontekstu klimatskih promjena, te samim tim postaje objekt nove ekološke inkvizicije putem različitih zelenih poreza (kao indulgencije u srednjem vijeku) kojima može „otkupiti“ vlastite grijehe. Ta zelena inkvizicija najviše napada sirotinju, kako je fenomen žutih prsluka pokazao.

Dakako, kao i svaka religija, i kod ekološke religije ključan je za spasenje pojam žrtve i žrtvovanja. Pa kao što je Bog Otac žrtvovao vlastitog sina za spas svijeta, tako i mi moramo, jer je čovjek tumor planeta, žrtvovati vlastitu djecu, prestati rađati. Mlade ljude, moguće buduće majke i očeve, širenjem panike o smaku svijeta, već zastrašivanjem pripremaju na to.

Tako istraživanje provedeno među 10.000 mladih ljudi u dobi od 16 do 25 godina koje je ugledni Lancet objavio u rujnu ove godine kaže: 39 posto djece izjasnilo se da „ne želi imati djecu“ zbog klimatskih promjena, 77 posto vjeruje da je budućnost zastrašujuća, šest od deset kaže da su izuzetno zabrinuti zbog klimatskih promjena, više od 50 posto kaže da su prestravljeni i bespomoćni. Klimatska tjeskoba i sukladno „žrtvovanje djece“ (kao u poganskoj astečkoj religiji) preuzela je važnu ulogu u svjetskoj demografiji koju su potvrdili čak i analitičari na Morgan Stanleyu.

U metajeziku ovih jurodiva, da Vam pojednostavnim hrpe iščitanih stranica, problem su bijele, europske bebe jer „koštaju“ 60 tona CO2, dok, recimo, beba iz Konga „košta“ samo 0,2 CO2. Karikiram, uskoro bi i migracije mogle dobiti status ekološke nužde, a hrvatski policajci status zabranjenih herbicida…

(…)

U redu, kršćanstvo kao civilizacija nestaje, ni prva ni zadnja, no kršćani ostaju, kao manjina, ali su tu. No, umjesto da koketiraju s ovim ludilom (ovo nije ekologija, već ekološko – religijski fundamentalizam), kao papa Franjo prilikom Sinode o Amazoniji gdje je blagoslovljen kip Pachamame, poganske božice koja simbolizira Majku Zemlju, kršćani imaju priliku biti glas razuma. Jer, postavlja se ozbiljno pitanje: kako spasiti planet i čovjeka od spasitelja planeta?

Nije problem, stoga, govoriti o smrti kršćanstva kao civilizacije, ovdje je u igri demografski i svi drugi kolapsi, pa i ekonomski, zapadne civilizacije kao takve. I istinska briga za okoliš, a ne sumanuta kvazireligija koja, u krajnjoj liniji, s ekologijom nema veze, zaključuje Ivica Šola u kolumni za tiskano izdanje Slobodne Dalmacije.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr