Srpska pravoslavna crkva protivi se misama za žrtve komunističkih zločina – povijest jedne obmane (2.)

Povijest Srpske Pravoslavne Crkve, stvorene 1922. godine, u posljednjih sto godina vješto je skrivana da bi se prikrio utjecaj koji je imala na stvaranje i održavanje velikosrpske ideje. Protivljenje misama za ubijene žrtve komunizma samo je vrh sante leda patološkog djelovanja Srpske pravoslavne crkve na prostorima bivše Jugoslavije, kao i svim događanjima u posljednjih sto godina.

Posljednji događaji vezani uz javni protest Srpske pravoslavne crkve i protivljenja služenju svete mise za žrtve komunističkih zločina i poratnih likvidacija, koji je uputio mitropolit Hrizostom, izazvali su veliko negodovanje među katolicima, a čak je i službeni Vatikan i apostolski nuncij u BiH Luigi Pezzuto morao javno stati u obranu kardinala Puljića.

Postoje ljudi, osobito u kršćanskom svijetu, koji su začuđeni ovakvim stavom crkve koja pledira biti kršćanska, jer je služenje svete mise ili liturgije za pokojnike jedan od temeljnih postulata kršćanske vjere.

Oni koji bolje poznaju povijest Srpske pravoslavne crkve uopće nisu začuđeni.

Jugoslavija i Srpska pravoslavna crkva stvorene istovremeno – to nije slučajnost!

Sam nastanak Srpske pravoslavne crkve 1922. godine praćen je kontroverzama i željom da se stvaranje Jugoslavije iskoristi da se u toj velikosrpskoj državi stvori samo jedna Srpska pravoslavna crkva, pod koju će potpasti svi pravoslavci u Jugoslaviji: cjelokupni crnogorski i makedonski narod, te pravoslavni Albanci, Slovenci, Bugari, Rumunji, Hrvati i ostali.

Tako je 1922. dobiven Tomos ili povelja o autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve.

Pozivanje na taj Tomos veoma je znakovito jer se u njemu govori o nadležnosti Srpske crkve u granicama Kraljevstva SHS tj. Jugoslavije. Upravo je taj Tomos iz 1922. godine  stalni izvor brojnih nesuglasica i podjela na ovdašnjim prostorima. Malo je poznato da je u tom spornom dokumentu, za kojeg mnogi tvrde da je nezakonito kupljen, ukinuta dotadašnja samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Tim dokumentom iz 1922. Carigradska patrijaršija odrekla se svoje stoljetne crkvene jurisdikcije nad pravoslavnim eparhijama u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori  i Srbiji (Kosovu) te je Tomosom jurisdikciju predala odnosno točnije rečeno prodala “Autokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj crkvi Kraljevstva SHS” tj. današnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Dakle do 1922. godine crkvenu vlast nad pravoslavnima u spomenutim državama imala je Carigradska patrijaršija. Povjesničari navode kako je iza akcije kupovanja Tomosa, koja je imala nesagledive posljedice na ovim prostorima, stajala tadašnja Vlada SHS i sam kralj Aleksandar Karađorđević sa članovima Radikalne stranke.

U prvoj Jugoslaviji Srpska pravoslavna crkva imala je privilegiran položaj u odnosu na sve ostale vjerske zajednice, a osobito Katoličku crkvu koja je imala gotov jednak broj vjernika kao i Srpska pravoslavna crkva u Jugoslaviji (uključivo protjerane i ubijene Nijemce i Talijane 1945. godine).

Animozitet je osobito došao do izražaja 1935. godine kada se Srpska pravoslavna crkva žestoko protivila sklapanju Konkordata između Jugoslavije i Vatikana.

Posljedice stvaranja SPC-a već 100 godina osjećaju cijeli crnogorski i makedonski narod koji nemaju pravo na svoju crkvu, a vjerojatno i 16.000 pravoslavnih Hrvata koliko ih se izjasnilo na posljednjem popisu stanovništva.

Povijesna kretanja bi bila posve drugačija da nije stvorena Jugoslavija, a s njom i u njoj Srpska pravoslavna crkva kao jedina pravoslavna crkva u toj državi.

Valerijanov memorandum – zlo koje je izašlo iz vrha SPC-a

Početak II. svjetskog rata pokazao je pravo lice Srpske pravoslavne crkve. Dokument koji je razotkrio namjere i težnje izrazitog velikosrpstva u SPC-u zove se Valerijanov memorandum, te je napravljen odmah na početku rata.

O tome dr. Stjepan Lozo kaže:

“Valerijanov memorandum je službeni dokument Srpske Pravoslavne Crkve i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. Kolovoza 1941., kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem (Stjepan Lozo op.), odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu.

Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.

Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)

Valerijanov memorandum i laži koje je širila Srpska pravoslavna crkva

Osim toga veliki broj pravoslavnih svećenika je podržavao četništvo, a poznato je da jedan dio svećenika SPC-a otišao u četničke postrojbe. O jednom od njih, patološkom ubojici Miloradu Vukojičiću Maci, čak je Crnogorska televizija ove godine snimila dokumentarni film. Što je najmorbidnije, ovog svećenika je SPC kanonizirao za – sveca.

Crnogorska televizija snimila je dokumentarac u kojem svjedoci pričaju o užasnim  zločinima ovog svećenika SPC-a koji je kanoniziran za sveca 2005. godine. S njim je kanoniziran još jedan svećenik Slobodan Šiljak, također jedan od vođa četničkog pokreta u Sandžaku, a kojeg mnogi optužuju za zločine.

Film Crnogorske televizije o svećeniku SPC-a optuženom za zločine i pokolje Miloradu Vukojičiću koji je kanonizirani svetac Srpske pravoslavne crkve:

Film Crnogorske televizije o popu Maci 

Kraj rata i pokolje poglavara i svećenika svih vjerskih zajednica Srpska pravoslavna crkva je proživjela skoro pa netaknuta, posebno kada se usporedi s masovnim ubijanjima katoličkih svećenika, časnih sestara i vjernika.

Zašto patrijarhu Ireneju smeta Stepinac?

Za vrijeme Jugoslavije Srpska pravoslavna crkva je živjela u relativnom miru i koegzistenciji s ateističkim komunizmom. Za to vrijeme zatvori su bili puni katoličkih svećenika i vjernika.

To više nego dovoljno govori da je i druga komunistička Jugoslavija imala velikosrpski štih, a na udaru Katoličku crkvu, što je posebno došlo do izražaja prilikom montiranog političkog procesa kardinalu Alojziju Stepincu.

Sramotan stav Srpske pravoslavne crkve o mučeniku Alojziju Stepincu ostaje velika ljaga do danas. U tome se ističe i prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve patrijarh Irinej.

Tako je 2017. Patrijarh Irinej rekao o Stepincu:

„Vapaj ovog naroda čuo se do neba, ali ga nadbiskup zagrebački nije čuo…kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nadbiskup zagrebački ga nije čuo, zato što nije htio ga čuti…“

Zašto patrijarhu Ireneju smeta Stepinac?

Nakon smrti Josipa Broza Tita, dolazi do uskrsnuća velikosrpstva u jednoj naizgled nevjerojatnoj kombinaciji komunizma, nacizma i svetosavlja. U okvirima komunističke Jugoslavije i uz pomoć njezine savezne vojske JNA sprema se pakleni plan – uništenje Hrvata, Bošnjaka i Albanaca. Koristi se komunistička država, ciljevi su nacistički i sadržavaju otvoreni genocid nad Hrvatima i ostalim narodima, a sve je pomiješano sa svetosavskim mitovima o Kosovu, Obiliću, caru Lazaru i Dušanovom carstvu.

Rezultat toga znamo: krvavi ratovi u režiji Beograda i desetine tisuća mrtvih ljudi, etnička čišćenja, srušeni gradovi, Vukovar, Srebrenica, Kosovo…

U svemu tome nemala je bila uloga Srpske pravoslavne crkve.

Nevjerojatni huškački govori uoči rata i agresije na Hrvatsku

Huškački govori koji su dolazili iz usta episkopa SPC, uoči i za vrijeme rata u Hrvatskoj, imaju dodatnu težinu i otežavajuće okolnosti za Srpsku pravoslavnu crkvu, jer bi ona trebala širiti mir i kršćanske vrijednosti.

Uoči rata, u travnju 1991. episkop gornjokarlovački Nikanor javno istupa promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla:

 „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja”. (Vladika Nikanor)

Ovo je samo mali niz izjava iz vrha Srpske pravoslavne crkve koji su imale huškačku i agresivnu retoriku (tekstovi citirani u originalu na srpskom jeziku kako su i izgovoreni od strane dužnosnika SPC-a:

„Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini“ (episkop Atanasije Jevtić, srpanj 1991).

„Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre izvršenog genocida nad njim od strane kvislinške vlasti, ne mogu opstati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“ (Patrijarh Pavle, studeni 1991).

„Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se – i pored svih tegoba – ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar deo Bosanske Krajine, Srpska Krajina (Hrvatska op.)… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku (Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, travanj 1992).

„Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini (…) kao narod i Crkva, duboko ukorenjeni u mučeničkoj zemlji BiH, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuce u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji („Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“ Episkopske konferencije SPC, održane 5. srpnja 1995).

„Sad su svi odjednom ispali mirotvorci. A ustvari su kapitulanti pred avnojskim granicama. Pred avnojskom grobnicom ovog naroda. Ove zemlje. Izdali su Srbe u Makedoniji, nekoliko stotina hiljada. Ni reč o njima. Pisaće u novinama feljtoni. Izdali su Srbe u Krajini, Srbe u Crnoj Gori, Srbe u BiH. Šta će biti sa Srbima na Kosovu, Starom Rasu, severnoj Bačkoj? (Episkop Atanasije Jevtić, ožujka 2002).

Što možemo slijedeće očekivati od Srpske pravoslavne crkve?

Cijela priča nastavlja se danas u Crnoj Gori.

Tamošnji crnogorski domoljubi, osobito s Cetinja znaju da to nije novost.

Crnogorski mitropolit Amfilohije je već tijekom agresije na Hrvatsku 1991. i 1992. dva puta srdačno ugostio, i to na Badnji dan, jednog od najvećih zločinaca i koljača na ovim prostorima Željka Ražnjatovića – Arkana.

„Događanja naroda“ na ulicama Crne Gore danas već je davno viđena priča na Kosovu, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Ista priča, ista ugroženost, isti ljudi, i uvijek sveprisutna – Srpska pravoslavna crkva.