Srpski predsjednik Nikolić ide kod pape Franje lobirati protiv kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca

Foto: fah

Srpski predsjednik Tomislav Nikolić posjetit će u petak 11. rujna Vatikan i s papom Franjom razgovarati o proglašenju svetim kardinala Alojzija Stepinca, priopćeno je u utorak u Beogradu.

Tema razgovora srbijanskog šefa države i poglavara Katoličke crkve bit će formiranje mješovitog povjerenstva Srpske pravoslave crkve (SPC) i Rimokatoličke crkve čiji bi zadatak bio razmatranje povijesnih činjenica iz Drugog svjetskog rata, te uloga Alojzija Stepinca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, priopćeno je iz Nikolićeva ureda.

Srpska pravoslavna crkva i službeni Beograd osporavaju najavljeno proglašenje Alojzija Stepinca svetim, spočitavajući njegovu navodnu kontroverznu ulogu u doba ustaškog režima i NDH.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić čak je u srpnju 2014. godine uputio pismo papi Franji kojem je napisao da se “zajedničkom mudrošću ne načini nikakav potez koji bi bilo koga uvrijedio, pogotovo u vezi s odnosom prema povijesti, Drugom svjetskom ratu i ulozi Alojzija Stepinca u njemu”. Nikolić je papi Franji izravno sugerirao da će i odustajanje od Stepinčeve kanonizacije biti od koristi “zajedničkoj mudrosti”.

Osim njega, i vrh Srpske pravoslavne crkve pisao je vatikanskom ministru vanjskih poslova Dominiqueu Mambertiju protiv Stepinčeve kanonizacije, a stav SPC-a ponovio je patrijarh Irinej. “Da bi netko bio svetac”, kako kaže, “on zaista mora biti svijetla i sveta osoba, koju kao takvu prihvaćaju i drugi kršćani”.

Patrijarh Irinej je izjavio kako Stepinčeva kanonizacija neće ugroziti odnose Srpske pravoslavne crkve i Vatikana: “To je izuzetno delikatno pitanje. Dovoljno znamo o Alojziju Stepincu, a na djelu imamo pokušaj da se on prikaže u boljem svjetlu nego što je de facto to bio. Možda je to donekle i razumljivo jer je on u svoje vrijeme bio značajna osoba u Hrvatskoj. Izgledno je da naši odnosi s Vatikanom neće biti ugroženi njegovom kanonizacijom, ali će to baciti sjenku na Rimokatoličku crkvu. Dobro je poznato kakve su osobe u prošlosti proglašavane za svece. Svi drukčiji potezi Crkvu bi činili više političkom organizacijom, a manje Kristovom crkvom, s naslijeđem koje je dobila od svojih osnivača svetih apostola”.

Nikolić je krenuo u službeni posjet Vatikanu 17. travnja ove godine, ali je let od Beograda ka Rimu prekinut zbog incidenta u zrakoplovu kojim je putovalo visoko državno izaslanstvo Srbije.

Beogradski mediji objavili su da se zrakoplov prinudno vratio u Beograd iz, navodno, posve bizarnog razloga jer je stjuardesa prolila kavu po ploči s instrumentima u pilotskoj kabini, čime je nehotice “aktivirano izvlačenje krilaca” pa se zrakoplov počeo tresti i gubiti visinu, da bi se potom vratio u Beograd, a posjet Vatikanu je otkazan. Incident je kasnije službeno potvrdio i Direktorat civilnog zrakoplovstva.

Proces kanonizacije pri samom je kraju

Ipak, unatoč ovakvim izjavama, proces kanonizacije kardinala Stepinca na samome je kraju i očekuje se još samo dan proglašenja svetim, što očito muči Srbe. Uostalom, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj sigurni su da ništa neće ugroziti Stepinčevu kanonizaciju, koja se očekuje uskoro.

O svemu ovome je kao dugogodišnji ekumenski djelatnik biskup Vlado Košić za Hrvatski tjednik rekao: “Činjenica jest, i to su prenijela sredstva priopćivanja, da je patrijarh srpski gospodin Irinej poslao papi Franji pismo kojim osporava svetost blaženog Alojzija i izriče svoje bojazni da bi to moglo loše utjecati na ekumenizam i na hrvatsko-srpske odnose. No ja kao dugogodišnji ekumenski djelatnik odgovorno tvrdim da bi se to moglo dogoditi upravo u suprotnome slučaju, naime ako se kanonizacija bl. Alojzija Stepinca odgodi ili ne dogodi, upravo bi to moglo značajno poremetiti dobre ekumenske i hrvatsko-srpske odnose.”

Što je zapravo istina o Stepincu?

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret, te javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. Zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Oštro se protivio nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom i mržnjom na Crkvu. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.

Nakon brojnih i učestalih napada uhićen je 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. Dana 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Kaznu nije odslužio do kraja; 1951. pušten je u kućni pritvor u Krašiću, gdje je godinu dana kasnije od Vatikana dobio zvanje kardinala. Držan je u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Umro je 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.

Neugodne činjenice

U NDH su nacisti imali namjeru uništiti 30.000 Židova, ali barem ih je 9500 na području NDH preživjelo u najtežim okolnostima. Američka povjesničarka i pravnica rođena u Sarajevu Esther Gitman ovako navodi ljude koji su spašavali Židove: “Među spasiocima nalazili su se dužnosnici vlasti NDH, nadbiskup Alojzije Stepinac i drugi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, nacionalne i međunarodne humanitarne organizacije, 2. talijanska armija i hrvatski partizani.”

Od 16.700 Židova u Nedićevoj Srbiji i Banatu, 15.000 je ubijeno. Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr Srbiju je proglasio “Judenfrei”.
Osim ovog očito efikasnijeg otpora nacističkom pogromu Židova u NDH nego u Nedićevoj Srbiji, u zadnje vrijeme sve se više postavljaju pitanja koliki je stvaran broj žrtava u Jasenovcu, jer broj od navodnih 700 tisuća žrtava Jasenovca iz Titove Jugoslavije izgubio je jednu nulu još 1964., samo što se o tome tada nije smjelo pisati. Također su sve glasniji prigovori poimeničnom popisu od 83 tisuće JUSP-a Jasenovac po dva kriterija, po kriteriju nepostojećih kostiju (u Jasenovcu nije postojala spalionica, dosadašnja iskapanja pronašla su manje od tisuću kostura) i po kriteriju brojnih pogrješaka u popisu koji dovode u pitanje točnost tog popisa.

S druge strane rad na istraživanju grobišta žrtava Bleiburga i križnih putova svake godine otkriva nove žrtve.

U svjetlu ovih činjenica pokazuje se ne samo neutemeljenost na brojkama neznanstvenih teza o navodnoj genocidnosti hrvatstva, kako je to kritizirao još Tuđman u svojim Bespućima povijesne zbiljnosti, nego se ocrtava zla namjera pokušaja prikrivanja jednog stvarnog, komunističkog zločina drugim, u velikoj mjeri izmišljenim zločinom.

Iako kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca nema nikakve izravne veze s brojem žrtava Jasenovca ili Bleiburga i križnih putova, ona može ukazivati da je došlo vrijeme reći istinu o zločinima koji su se dogodili prije 70-ak godina, bez obzira tko ih je počinio, partizani ili ustaše.

Ako ta istina sadrži manje od 70.000 mrtvih Srba u Jasenovcu, zašto se dio Srba 1991. godine pobunio u Hrvatskoj? Zašto su dragovoljci i JNA iz Srbije 1991.-1995. dolazili ubijati i protjerivati stanovništvo u Hrvatskoj? Zašto je Srbija financirala taj rat iz svojeg proračuna pet godina?

Kao što rijetkim još danas živim partizanima i nasljednicima Titovih zločinaca nije lako prihvatiti i priznati što su radili oni, njihovi očevi i djedovi, jednako se tako nekim Srbima očito nije lako suočiti s krahom mita o genocidnosti Hrvata.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: tomislavnikolic.org

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.