Heratland je geostrateško područje definiramo prostorom današnje istočne Europe, a napose državama Ukrajine, Bjelorusije i Moldavije. I u I. i u II. svjetskom ratu to je bilo poprište ključnih bitaka za kontrolu teritorija koji se smatra “vratima Euroazija”. Zovu ga “srcem ili središtem svijeta”.
I danas je Heartland u središtu sukoba SAD i Rusije, kao i zapadnih saveznika SAD-a. Doduše, vješto umješan u novogovore o toleranciji, manjinama, autokraciji, demokraciji koje su samo pokriće za sirove interese velikih.
Ukrajina i Istočna Europa – geostrateško središte svijeta
Crvene crte koje oko Ukrajine i Bjelorusije pokušavaju iscrtati Zapad i Rusija približavaju se neumoljivo jedna drugoj u samom srcu svijeta – istočnoj Europi. Na tim prostorima, uključujući i Poljsku kao dio srednje Europe, upravo se odvija velika geopolitička bitka za kontrolu središnje svjetske kopnene mase – Euroazije i istočne Europe kao njezina europskog središta, koja, kao više puta u povijesti, lako može prerasti u oružani sukob širih razmjera. Geostrateški rasplet na tim prostorima odredit će povijest 21. stoljeća na isti način na koji su veliki svjetski ratovi odredili 20. stoljeće.
Virtualni sastanak američkog predsjednika Bidena i ruskog predsjednika Putina, bez obzira na rezultat, bit će tek jedna kockica u mozaiku vječne, ponovno otvorene bitke za kontrolu nad istočnom Europom, piše Mario Stefanov za geopolitika.news
Sve što se u istočnoj Europi zbiva na prostorima Ukrajine, Bjelorusije, Moldavije i prstena država oko Rusije čiji dijelovi teritorija ulaze u geopolitički okvir istočne Europe – Azerbajdžana, Gruzije i Kazahstana, svaki korak sučeljenih strana i svaka iscrtana crvena crta čista su i sirova geopolitika.
Sve što sučeljene strane poduzimaju motivirano je golim geopolitičkim zakonitostima koje je najlucidnije opisao slavni britanski geopolitičar Sir Halford Mackinder definirajući još početkom prošloga stoljeća istočnu Europu kao ključnu geostratešku gravitacijsku točku, srce svijeta ili “Heartland”, čija kontrola omogućuje vladavinu cijelim središnjim svjetskim kopnom, Euroazijom.
“Heartland” – borba za utjecaj u Ukrajini nema veze s Bidenovim pričama o demokraciji
Još davne 1904. godine britanski geopolitičar Sir Halford Mackinder, jedan od utemeljitelja geopolitike, u svojoj knjizi “The Geographical Pivot of History” praktički je anticipirao ratove koji će se voditi za kontrolu središnjega svjetskog kopna Euroazije i njegova srca, “Heartlanda”.
Ustvrdio je tada da je u središtu Euroazije strateški smještena regija s golemim resursima, koja bi, ako dođe pod nadzor jedne ili skupine sila, mogla biti temelj novog svjetskog carstva. Profesor strategije na U.S. Naval War Collegeu, James Kurth, ustvrdio je u svome članku za Foreign Affairs da su “bila potrebna dva svjetska rata i jedan hladni rat kako bi se spriječilo da to Mackinderovo proročanstvo postane stvarnost”.
Mackinderove riječi: “Onaj tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom; tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom; tko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom” odzvanjaju i danas labirintima moći najmoćnijih sila svijeta.
A u središtu Mackinderova Heartlanda koji određuje tko vlada “svjetskim otokom” odnosno cijelim euroazijskim prostorom je – istočna Europa.
Mackinder je predvidio sva ključna strateška pitanja koja su dominirala 20. stoljećem. U Prvome i Drugome svjetskom ratu Njemačka je privremeno u istočnoj Europi i Heartlandu postigla ogromne teritorijalne dobitke na štetu Ruskog Carstva i kasnije SSSR-a. U prvom sukobu Rusko Carstvo je poraženo od Njemačke, ali nakon njemačkoga gubitka rata zapadne sile koje su kreirale versajski poredak natjerale su Njemačku na odustajanje od svih teritorijalnih dobitaka koje je postigla na temelju pobjede nad Rusijom i njemačko-ruskog sporazuma iz Brest-Litovska.
Rezultati I. i II. svjetskog rata čije su ključne bitke bile u “Heartlandu” – istoku Europe
Prije svih, SAD i Velika Britanija nisu željeli dopustiti da Njemačka kontrolira istočnu Europu i time Mackinderov Heartland. U 2. svjetskom ratu iz istog razloga Britanija i SAD pružili su političku i vojnu podršku sovjetskom totalitarnom režimu kako bi ponovno spriječili Njemačku da stekne kontrolu nad teritorijem i resursima koji bi mogli biti temelj za svjetsku dominaciju.
Na samom početku rata, prije nego što je u njega ušao SAD, američki poluslužbeni Foreign Affairs u članku “Rat za istočnu Europu” iz pera Brucea Hoppera objavljenom 1. listopada 1941. godine, dakle samo 13 tjedana nakon njemačkog napada na SSSR, nedvojbeno iskazuje stajalište američke politike prema mogućnosti njemačke kontrole Mackinderova Heartlanda. Bruce Hopper u tekstu navodi: “Nacistički napad na boljševičku Rusiju okončava jednu noćnu moru, no otvara drugu.
Sumornu mogućnost savezništva dvaju krila svjetske revolucije (nacionalsocijalističke i komunističke), koja je plašila zapadne političare uništile su Hitlerove tenkovske divizije. Međutim, umjesto prijašnjih prijetnji pojavila se nova opasnost. Sada Njemačka može preuzeti kontrolu nad materijalnim i ljudskim resursima od Češke do Himalaje i Perzijskog zaljeva i svojim osvajanjima pokoriti cijelu Aziju”. Tekst iz Foreign Affairsa stoga u zaključku naglašava potrebu vojne pomoći SSSR-u kako bi se takav rasplet njemačko-sovjetskog rata spriječio.
U završnoj fazi 2. svjetskog rata SSSR je uspio ostvariti kontrolu nad istočnom Europom ili srcem Heartlanda, što je izazvalo reakciju SAD-a i Velike Britanije i novostvorene vojno-političke koalicije zapadnih sila.
Počeo je hladni rat. Raspadom SSSR-a i završetkom hladnog rata eliminirana je i ta prijetnja kontrole istočne Europe i Heartlanda od jedne europske kontinentalne sile, u ovom slučaju Rusije, i geopolitičke postavke vraćene su na period prije izbijanja 1. svjetskog rata, a u pogledu pozicija Rusije, praktički su u velikoj mjeri vraćene na učinke sporazuma iz Brest-Litovska, s time da dobici opet nisu pripali Njemačkoj nego cjelini zapadnog bloka.
Nedvojbeno, nadmetanje za kontrolu Mackinderova Heartlanda i istočne Europe geopolitički je temelj ratova koji su se na tim prostorima vodili cijelo 20. stoljeće i nastavljaju se voditi i u 21. stoljeću, upravo kako je predviđao Sir Halford Mackinder. Stvar je uistinu krajnje jednostavna i nema blage veze s ideološkim sukobima koji su samo krinka za gole ekonomske i geopolitičke interese.
SAD i Zapad se ne bori za ‘demokratiziranje Rusije’ već sirovu kontrolu Heratlanda
Do raspada SSSR-a i Varšavskoga ugovora Rusija je kontrolirala istočnu Europu i time Heartland, što joj je donijelo globalnu geopolitičku moć u velikoj mjeri nerazmjernu njezinoj stvarnoj ekonomskoj i političkoj moći. Nakon pada komunizma i raspada SSSR-a Rusija gubi utjecaj nad istočnom Europom i Zapad predvođen SAD-om i Velikom Britanijom, uz asistenciju kontinentalnih europskih saveznika okupljenih u NATO-u, pokušava svojim utjecajem popuniti nastali prazan prostor i ostvariti kontrolu nad istočnom Europom i Heartlandom, a Rusija se tomu opire i pokušava zadržati barem dio istočne Europe pod svojom kontrolom.
I to je sva mudrost naizgled kompleksnog sadržaja odnosa Zapada s Rusijom. U srži je ponovno ogorčena borba za kontrolu istočne Europe i Mackinderova Heartlanda.
Stoga uopće nije nemoguće da iz istih geopolitičkih motiva koji su, kako kazuje James Kurth, pokretali dva svjetska rata i jedan hladni rat, ovo novo nadmetanje na rubu oružanog obračuna preraste u novi svjetski ratni sukob. Suprotnosti interesa najmoćnijih svjetskih sila dostigle su točku bez povratka.
Ni SAD s europskim saveznicima ni Rusija praktički više nisu u poziciji činiti ono što žele, nego su prisiljeni činiti ono što moraju. To je najopasnija moguća situacija u sučeljavanju dviju strana kada kauzalni niz zbivanja određuje političke odluke umjesto obrnuto. Na europskoj strani središnjeg euroazijskog kopna ponovno se, kao i više puta u povijesti, preko istočne Europe – koridora ratova ili “vražjeg pojasa”, kako su je nazivali Nijemci, povlače nove crvene crte ili drugim riječima granice nakon kojih nema povratka s puta rata.
Cilj te nove bitke za europsku stranu Mackinderova Heartlanda isti je kao i za prošlih velikih ratova – kontrolirati istočnu Europu i spriječiti bilo kakvo povezivanje europskih sila, prije svih Njemačke s Rusijom.
Potrebno je ponovno isključiti bilo kakvu mogućnost da bilo koja europska sila ili skupina sila kontrolira cijelu istočnu Europu i time cijeli Heartland. Cilj SAD-a i cijelog Zapada je zadržati Rusiju u njezinu dijelu istočne Europe i spriječiti je u projekciji interesa izvan svojih granica, kao i osigurati čvrstu tampon-zonu između najmoćnijih europskih sila koje mogu osigurati kontrolu Heartlanda, Njemačke i Rusije.
NATO na granicama Heartlanda
Tampon prema Rusiji već sada čine države srednje Europe i Baltika predvođene Poljskom, Ukrajina iz istočne Europe, a u budućnosti bi Zapad želio da to budu i Bjelorusija, Gruzija i Azerbajdžan. Ta zona razdvajanja pokušava se objediniti u učinkovitu cjelinu, između ostalog i kroz okvir geopolitičke konstrukcije Inicijative Tri mora koja obuhvaća i crnomorske države jugoistočne Europe, Rumunjsku i Bugarsku.
Postojanje tampon-zone od Baltika do Sredozemlja po američkim i britanskim strateškim prosudbama sprečavalo bi Rusiju u pokušajima kontrole istočne i jugoistočne Europe i postsovjetskoga prostora.
Istovremeno, takva tampon-zona onemogućava i bilo kakvo povezivanje vodećih sila u borbi za Heartland i to nije ništa novo.
Kako se može vidjeti iz članka objavljenog u Foreign Affairsu od 1. listopada 1941. godine, svojevremeno je i sporazum Ribbentrop-Molotov ili kako se službeno nazivao “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika” iz 1939. godine bio noćna mora tadašnjih preostalih zapadnih demokracija pomorskih sila, SAD-a i Velike Britanije. Napadom Njemačke na SSSR odahnuli su, a odmah potom već u ranoj fazi njemačko-sovjetskog rata Velika Britanija i kasnije SAD krenuli su pružati masivnu vojnu pomoć SSSR-u, ponovno iz potrebe sprečavanja da jedna sila vlada Heartlandom, ovaj put Njemačka ako bi SSSR potonuo u poraz.
Uostalom, tu je i Poljska u igri, koja ne može sebi dopustiti povezivanje Njemačke i Rusije i stvarati pretpostavke za svoje peto komadanje.
No najveći problem današnjih geopolitičkih postavki i tampon-zone između europskih kontinentalnih sila i Rusije je činjenica da države koje čine tu zonu razdvajanja nisu u poziciji u kakvoj su bile za prve inicijative povezivanja triju mora pod vodstvom Poljske u periodu između Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Danas postoji NATO-savez pod američkim vodstvom u kojem su te države okupljene.
One nisu samostalne sile – kakva je, primjerice, Poljska bila između dvaju ratova – koje razdvajaju snage drugih sila. U njima su stacionirane američke i britanske vojne snage pa su stoga dio jedinstvene američke i savezničke vojne i političke koalicije snaga, koja se polako, ali sigurno približava punom direktnom kontaktu s Rusijom kao suparničkom silom.
Ratni sukobi nisu isključeni – na razum političara se ne može računati
Takva tampon-zona ne sprečava direktni dodir konkurentskih sila nego naprotiv – omogućava ga. Jedino što razdvaja jest direktni kontakt između Njemačke i Rusije. Ako saveznička koalicija predvođena Amerikom uz Ukrajinu ovlada Bjelorusijom, Gruzijom i Azerbajdžanom, bit će zatvoren puni krug oko Rusije.
Stoga je, nažalost, novi veliki rat lako moguć ne samo zbog ulaska sučeljenih strana u vojni dodir, što je uostalom bilo i stanje za trajanja prvoga hladnog rata, nego prije svega što su geopolitičke postavke na euroazijskom prostoru gotovo istovjetne onima iz 1914. i 1939. godine i s gotovo istim akterima.
Ni davne 1914. godine, kada je svijet bio u gospodarskom i tehnološkom usponu, niti krajem 30-ih godina prošloga stoljeća nitko nije htio vjerovati da će sve završiti kataklizmičnim pokoljima.
Ali ipak, dogodilo se upravo tako i lako je moguće da će se dogoditi ponovno, ako geopolitičke silnice na euroazijskim prostorima djelovanjem novih razumnih politika nekim čudom ne promijene smjer.
No povijest se jednostavno ponavlja i geopolitičke odrednice beznadno su nepromjenjive.
Određene su geografijom i nacionalnim interesima koji su praktički nepromjenjivi. Mijenja se samo tehnologija, koja u izvjesnoj mjeri, ali ne odlučno, mijenja geopolitičke postavke prostora. Povijesna iskustva govore da na razum političkih aktera ne treba previše računati. Tim prije što ni nuklearno oružje više nije jamstvo da do velikog rata neće doći, kao što ni kemijsko oružje nije spriječilo 2. svjetski rat. Nitko za vrijeme njegova trajanja nije u borbama koristio kemijsko oružje pa nema razumnog razloga da se i neki novi svjetski sukob ne vodi bez korištenja nuklearnog oružja. I takve varijante budućeg ratovanja na stolovima su vojnih i političkih stratega sila koje kreiraju našu budućnost. Bitka za srce svijeta i za istočnu Europu polako ulazi u zonu sumraka.
Prije virtualnog sastanka američkog i ruskog predsjednika Bidena i Putina i jedna i druga strana na stol su stavile svoje karte.
Zapad isporovcirao rušenje ukrajinskog predsjednika Janukoviča jer nije htio u EU integracije
Rusija zahtijeva sklapanje posebnog sigurnosnog sporazuma u obliku obvezujućeg ugovora kojim bi se SAD i Zapad obvezali da se NATO više neće širiti prema istoku, u ovome trenutku prema Ukrajini, ili u najmanju ruku da će Zapad Rusiji jamčiti da u istočnoj i srednjoj Europi neće raspoređivati oružne sustave koji zbog svojih karakteristika i pozicije na terenu mogu umanjiti rusku obrambenu sposobnost.
Pritom Kremlj misli prije svega na nastavak kompletiranja američkog proturaketnog obrambenog štita poznatog pod nazivom “Aegis Ashore Missile Defense System” ili skraćeno AAMDS, čiji lanseri tipa Mk41 VLS imaju sposobnost lansiranja ne samo proturaketnih projektila nego kao univerzalni lanser i mogućnost lansiranja ofenzivnih krstarećih projektila BGM-109 Tomahawk s nuklearnim bojnim glavama i dometom od oko 2500 kilometara.
Takvi lanseri u funkciju su već stavljeni u Rumunjskoj, a uskoro bi trebali postati operativni i u Poljskoj.
Rusija opasnost vidi i od novih američkih krstarećih raketa LRSO za uporabu sa zrakoplova. Njihovo raspoređivanje u pograničnim državama s Rusijom, prema ocjeni Moskve, svodi vrijeme reakcije ruskih obrambenih sustava na samo nekoliko minuta.
Podizanje tenzija oko Ukrajine Moskva koristi u cilju eventualnog postizanja ustupaka kroz jamstva da se NATO prije svega neće širiti na Ukrajinu. Jednostavno rečeno – nema šanse. SAD i Zapad čvrsto ostaju pri stajalištu da je Ukrajina nezavisna država koja ima pravo pridružiti se bilo kojem političkom ili vojnom savezu, pa tako i NATO-u.
Dakako, taj stav nije dosljedan jer kada je bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič objavio da Ukrajina ne želi pridruživanje Europskoj uniji nego je namjerava pridružiti euroazijskim integracijama predvođenima Rusijom, ekspresno je obavještajnom operacijom u veljači 2014. svrgnut s vlasti.
Ulozi su uistinu veliki jer Rusija povlači crvenu crtu i na pitanju Bjelorusije koju ne namjerava prepustiti iz svoje sfere utjecaja. Istovremeno, očito je da na stol stavlja i mogućnost svoje vojne intervencije u Ukrajini ako i kada to bude odgovaralo njezinim interesima. Pritom treba imati u vidu da sadašnje snage raspoređene na ruskom teritoriju uz granicu prema Ukrajini koje se procjenjuju na oko 180 tisuća vojnika i koje Zapad drži snagama predviđenima za vojni udar na Ukrajinu jednostavno nisu dovoljne za zadaću koja im se pripisuje.
One su prije svega poruka. Tim prije što su udarne grupe veličine bojni okupljene i raspoređene tako da je njihovo pokretanje i manevriranje mogao i slijepac primijetiti, što baš i nije idealna pozicija za pripremu i izvedbu napada. S druge strane, s obzirom na nedovoljnu učinkovitost ukrajinske vojske, i te snage bi mogle biti dovoljne za napad, ali im je zasad logistička potpora, procjenjuje se, osigurana za samo desetak dana ratovanja. No, u svakom slučaju, mogućnost vojne opcije koju bi pokrenula Rusija ne treba odbaciti, a Moskva zacijelo nije javno pokazala sve svoje vojne adute.
Heartland – zadnja točka prema ratnom sukobu
SAD i europski saveznici namjeravaju reagirati prije svega žestokim ekonomskim sankcijama koje bi obuhvaćale ne samo ruske dužnosnike nego i ključne grane ruskog gospodarstva, uključujući i banke koje ne djeluju samo u Rusiji nego i u državama Europske unije. U izgled se stavlja i mogućnost upotrebe ekonomske “nuklearne bombe”, izbacivanja Rusije iz sustava “Swift”, čime bi se onemogućio bilo kakav platni promet s inozemstvom.
U ovome trenutku sve opcije su otvorene. Moguća je i ruska vojna intervencija u različitim oblicima, jednako kao i uzvratna vojna reakcija SAD-a i europskih saveznika prilagođena u opsegu i intenzitetu ruskom djelovanju. Uz to, pokrenuo bi se cijeli niz novih ekonomskih sankcija prema Rusiji i praktički otvorio ekonomski rat s Moskvom.
U svakom slučaju Mackinderov “Heartland” oko kojeg se sučeljavaju Zapad i Rusija zadnja je točka puta prema ratu, što je oduvijek i bio. Na tome mjestu sastaju se crvene crte svih strana s kojih, lako je moguće kao i više puta u povijesti – povratka nema.
O autoru
* Mario Stefanov završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, analitičar specijaliziranog portala „Geopolitika News“ i dugogodišnji vanjsko-politički suradnik nacionalnog tjednika „7Dnevno“. Stručnjak je za geopolitičke analize. Područja interesa: međunarodni odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
