Ukrajina: Troje kandidata, od koji su dvoje tajkuni, se natječe za predsjednika jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta

Od 38 predsjedničkih kandidata, koliko ih je ostalo u utrci za predsjedničke izbore ove nedjelje u drugoj najsiromašnijoj zemlji europskog kontinenta, samo ih troje ima izgleda da budu izabrani. Dvoje je dobro poznato i izvan Ukrajine – Julija Timošenko i Petar Porošenko. Treći je pomalo enigma, Vladimir Zelenski. I on ujedno i vodi u anketama, iako neznatno: dobiva oko 16 posto glasova u anketama u prvom krugu, Porošenko 14, Timošenko oko 12, iako je do nedavno vodila.

U zemlji u kojoj je BDP po stanovniku pet puta manji nego u Hrvatskoj, dvoje od troje kandidata su tajkuni, a iza trećeg navodno stoji najmoćniji i vjerojatno najmračniji ukrajinski tajkun.

Julija Timošenko 

Njena pletenica je jedno vrijeme bila praktički zaštitni znak Ukrajine, u vrijeme kad je bila premijerka, između Narančaste revolucije koja ju je uzdigla i Euromajdana. Atraktivna plavuša latvijskih i židovskih korijena je prije politike napravila poslovnu i akademsku karijeru: Prije nego je ušla u politiku, doktorirala je u području ekonomije i postala je uspješna no kontroverzna poslovna žena u plinskoj industriji, i prema nekim procjenama spadala je među najbogatije ljude u državi, a udana je za poslovnog čovjeka Oleksandra Timošenka s kojim ima dvoje djece.

Usto, bila je jedan od lidera “narančaste revolucije”. Njeni vatreni govori su je zapravo i obilježili: Timošenko je odličan govornik. Revolucija je izbila 2004., upravo nakon predsjedničkih izbora, zbog onog što inače obilježava siromašne zemlje europskog istoka – ogromne korupcije, izborne prijevare i zastrašivanja birača, a bila je usmjerena prvenstveno protiv tadašnjeg predsjednika Kučme, koji je, kao kadar odškolovan na sovjetskom sustavu, osim što je bio korumpiran imao nezgodan običaj zabranjivati i zatvarati oporbene medije a nekoliko novinara je nestalo bez traga. Kad su izbori ponovo održani, ovaj put pod budnim okom stranih promatrača, Juščenko je pobijedio ispred Janukoviča, a Timošenko, nakon što nije uspjela na predsjedničkim izborima, je postala – premijerkom.

U njenom drugom mandatu, 2009., dogodilo se nešto što je obilježilo i nju i Ukrajinu – plinska kriza, koju je riješila izravnim pregovorima s Putinom isposlovavši  povoljnu cijenu plina od 233 dolara za 1000 kubika, a Rusi i Ukrajina su se tada dogovorili da će izbaciti mutne posredničke kompanije koje su dijelom bile odgovorne za krizu (neplaćanjem računa, između ostalog) i cijenu ugovarati izravno. Europa je tada ruski plin plaćala preko 500 dolara. Problem je što je posrednički RosUkrEnergo velikim dijelom bio u vlasništvu predsjednika Juščenka.

2010. se ponovo kandidirala za predsjednicu i dobiva 45,5% glasova, 3% manje od svog rivala Janukoviča, po novom zakonu kojeg je donio Juščenko a koji je promijenio sastav biračkih komisija tako da omogući masivne izborne prijevare. Timošenko je izborni rezultat upravo zbog velikih prijevara sporila na sudu, no izgubila je parnicu. Ubrzo slijedi novi udar: Kako su sudovi u Ukrajini uglavnom pod političkom kontrolom, Janukovič ju je bacio u zatvor pod optužbom za sklapanje ugovora s ruskim Gazpromom i s tim povezano prekoračenje ovlasti. Radilo se, naravno, o upravo onom ugovoru kojim je s Putinom postigla i riješila plinsku krizu.

No zatvor samo doprinosi njenoj popularnosti. Dvije godine kasnije, kad je izbio “Majdan”, zbog Janukovičevog okretanja Rusiji i odbijanja da nastavi s pristupanjem u NATO i EU, Timošenko je oslobođena ne samo fizički, nego su i sve optužbe protiv nje odbačene a slučaj poništen kao čisto političko suđenje, što je i bio. Čuvari koji su joj u zatvoru nanijeli tjelesne ozljede osu osuđeni, a parlament izglasao njenu punu rehabilitaciju.

Na ovim izborima Timošenko optužuju, vjerojatno lažno, da je skriveni proruski igrač. No Timošenko je izričito za pristupanje NATO paktu, i suprotno onom što joj se imputira osudila je rusku intervenciju u Gruziji. Stvar je u tome što je Timošenko uvijek vodila politiku koja je išla za tim da se približi zapadu, a da pritom ne antagonizira ni rusofonsko stanovništvo, ni Rusiju kao susjednu velesilu.

Promatrači je ocjenjuju kao političara koji se u ovoj kampanji najviše služi tzv. “populističkom retorikom”. Timošenko se inače zalaže, osim za EU i NATO, protiv privatizacije plinovoda, i za ubrzavanje istraživanja nafte i plina. Zapad njome nije previše impresioniran, vjerojatno jer, iako prozapadna, ona se ne želi posve izolirati od susjedne Rusije. Usto, dosezi u suzbijanju korupcije su bili relativni dok je bila premijerka, a postojale su i sumnje da je sudjelovala u njoj. Često se protivi reformama koje traži EU i smatra da nisu u nacionalnom interesu.

Zapad više vjeruje trenutnom predsjedniku Porošenku.

Vladimir Zelenski

Jedini ovdje koji sam nije tajkun, ali se najveći problem njegove kampanje svodi na to da brojni smatraju da iza njega stoji jedan tajkun, i to ni manje ni više Igor Kolomojski, koji ga je poslao u borbu za predsjednika da bi spriječio reizbor Porošenka, koji mu ne odgovara.

A Igor Kolomojski je vjerojatno nešto najsličnije legendarnom negativcu iz Jamesa Bonda, Blofeldu, što postoji. Čovjek koji u svom uredu u Dnjepropetrovsk drži ogroman akvarij s morskim psima, i koji uživa pritiskati dugme na svom radnom stolu kojim se ispušta hrana u akvarij, te gledati zastrašene poslovne partnere. Vrlo bondovski, s tim da je Igor vulgaran i grub.

Osnivač je PrivatBanke i PrivatGrupe, a u vlasništvu ima i tvrtke koje rade s naftom, metalima, mas medijima. Težak je između 4 i 6 milijardi dolara i najbogatiji je Ukrajinac. Tijekom rata s Rusijom, osnovao je svoju privatnu vojsku – Azov bataljun, koji je izrastao iz njegovih privatnih razbijača koji su mu služili za “neprijateljska preuzimanja” tvrtki. Tamo gdje normalni tajkuni i oligarsi šalju odvjetnike, Kolomojski je slao ljude naoružane bejzbol palicama, metalnim šipkama, plinskim pištoljima i motornim pilama, kao recimo u slučaju preuzimanja čeličane u Kremenchuku, a često se služio i krivotvorenim sudskim nalozima dobivenim preko korumpiranih – ili zastrašenih – sudskih službenika kako bi smijenio staru i postavio svoju upravu.

Židov po oba roditelja, taj bivši guverner oblasti (do euromajdana) uz ukrajinsko ima i izraelsko državljanstvo i državljanstvo Cipra – jer zakon u Ukrajini zabranjuje dvojno državljanstvo, ali nigdje ne piše da brani trojno. Iako je značajna figura cionističkog pokreta i samoproglašeni lider Židova u Jugoistočnoj Europi, njegov “Azov” je praktički nacistička postrojba čiji se članovi, najviše Šveđani, otvoreno pozivaju na bijeli supremacionizam i nerijetko nose nacističke i neonacističke simbole. Predsjednik većine židovskih udruga u Ukrajini i nekih značajnih u svijetu, on čak i nosi majice koje uz židovske simbole imaju i one ukrajinskog pokreta iz Drugog svjetskog rata srodnog ustaškom, poručujući tako da u politici nema granica – on će rado za saveznike uzeti naciste, ako mu to odgovara. No smatra se da je upravo on uspio smiriti prorusku pobunu u Dnjepropetrovsku, podmićujući pobunjenike.

Stoji li on stvarno iza Zelenskog, nemoguće je saznati. Činjenica je da njih dvojica jesu bliski, i da Zelenski radi kao TV host i komičar na televiziji koja je u vlasništvu Kolomojskog – gdje, zanimljivo, u popularnoj TV seriji glumi učitelja koji je slučajno postao predsjednik Ukrajine – no negiraju da je Zelenski marioneta.  Ali Zelenski, inače također Židov imidžem ne može biti različitiji od Kolomojskog.

Popularni TV komičar se kandidirao bez ikakvog programa i bez podrške i jedne stranke, navodno iz šale (u što doduše malo tko vjeruje) a ima podršku mladih birača, kojima je dosta establishmenta. Podržava ga uglavnom rusofonsko stanovništvo, jer i on sam govori ruski, a često se sprdao s ukrajinskim nacionalizmom. Ipak, ne smatra ga se pritajenim oružjem Putina.

Njegov stil je miješanje estrade i politike, a nastupi su više nalik rock koncertima. Izbjegava polemike s drugim kandidatima, a u politici nema iskustva i o njoj zapravo ne zna ništa. Više voli općenito govoriti o suzbijanju korupcije. Na sastancima sa stranim investitorima i diplomatima se drži vrlo općenitih stvari, kažu da osobno ostavlja razmjerno dobar dojam, ali i dojam neiskustva i pitanje je može li se uhvatiti u borbu s korupcijom, koja je glavni problem Ukrajine (i, naravno, želi li to stvarno).

Njegova biračka baza su ljudi koji žele nešto novo u politici, i u pravilu mlađi od 30. Za strance je i dalje enigma, EU kaže da s Porošenkom znaju što dobivaju, da s Timošenko uglavnom znaju, dok o Zelenskom zapravo ne znaju ništa.

Petar Porošenko

Još jedan oligarh, “kralj čokolade” u Ukrajini, i ne samo nje. Za vrijeme Sovjetskog Saveza počeo je uvoziti kakao, a 1993. osniva UkrPromInvest koji je između 1996. i 1998., stekao kontrolu nad nekoliko državnih konditorskih poduzeća, te je 1996. stvoren Roshen, najveći proizvodni pogon u Ukrajini. Osim Roshena Porošenko je vlasnik i televizijskog kanala, brodogradilišta te poduzeća povezanih s automobilima. Do prije nekog vremena nije imao ni dvocifrenu podršku birača, iako je aktualni predsjednik. Zapad ga apsolutno podržava, no narod Ukrajine baš i ne. Razlozi? Ekonomija stagnira, korupcija divlja.

No njegove su politike najviše nacionalističke iako je izrazito pro-zapadno i pro-NATO orijentiran, i time ljubimac zapada. Obećao je da će ubuduće ukrajinski dobiti apsolutni prioritet kao jezik (u Ukrajini velik dio stanovništva govori ruski, pa je i Timošenko u početku karijere govorila samo ruski je nije znala ukrajinski) te radi na gradnji ukrajinskog nacionalnog identiteta. Za razliku od Timošenko, koja koketira s ukrajinskim nacionalizmom ali je uvijek pazila da ne naljuti Putina – svjesna da može pregaziti Ukrajinu – Porošenko se oslanja na to da bi mu zapad ipak priskočio u pomoć.

Možda najveći uspjeh mu nije izravno politički – to je osnivanje ukrajinske pravoslavne crkve, u čemu mu je pomogao raskol u pravoslavlju. U prosincu prošle godine na saboru svećenika Ukrajinske Pravoslavne Crkve u Kijevu donesen je dokument o osnivanju Crkve koja će biti neovisna o vjerskom tutorstvu Moskve, a to je osobno objavio Porošenko pred mnoštvom pristaša.

‘Ovaj sveti dan ući će u povijest kao dan osnivanja ujedinjene autokefalne Crkve u Ukrajini. Dan naše konačne neovisnosti o Rusiji’, rekao je pred kamerama, a oduševljeno mnoštvo je klicalo Slava!’ ‘Kakva je to Crkva? To je Crkva bez Putina’, dodao je Porošenko. “Ukrajina više neće ispijati otrov iz moskovskog kaleža”.

Tu crkvu odobrila je Carigradska patrijaršija, što je dovelo do potpunog raskola, odnosno prekida veza Ruske pravoslavne crkve i Carigrada.

No unatoč podršci zapada i uspjesima u vezi crkve te zalaganju za jači suverenitet Ukrajine, Porošenka građani vide kao lidera koji u svom mandatu baš i nije uradio puno, naročito na ekonomskom planu, i to je glavna prepreka njegovom reizboru.

A što se tiče ostalog, dojam je da su i Porošenko i Timošenko u svojim mandatima ipak radili više za sebe – a manje za narod. Zelenski svoju popularnost bazira na tome, no nitko ne kaže da i on neće raditi prvenstveno za svog mecenu.